Zmajem do Berlina

Objavljeno u časopisu "Ciciban" (2006.)

Svake četiri godine, početkom ljeta, negdje u lipnju mjesecu, igra se Svjetsko prvenstvo u nogometu. To je vrijeme kad se Zemlja ne okreće više oko Sunca, nego oko Lopte, dakako, nogometne. Tate ne piju s mamama kavu kada dođu s posla, djecu ne vode u zoološki vrt i priče im ne pričaju kao prije, već, obučeni u kockaste crveno-bijele dresove, bulje u televizor kao u oltar i svako malo uzdišu i viču: «Neeee,takoooo..», «Pa, daj mu loptuuuuu, vidiš da je sam..», «Ma, kakvo zaleđeee, sudac, gdje su ti naoćale?!», i tako dalje. A, ako se kojim slučajem ono «malo okruglo» otkotrlja u mrežu između dviju vratnica, protivničkom vrataru iza leđa....eeeej, koja je to tek ludnica, ljudi moji...»Goooooool, goooooooool, ženooooo, dođi amo, brzo..gooooool, braaaaavo, Niko, majstore....». I onda bi taj sretni tata podigao mamu u zrak od veselja velikoga, pa i djecu skupa s njom, ako ih nema više od troje... Mama bi samo začuđeno mrmljala: «Dobro je, Božo, dobro, spusti me malo...» - i cijelo vrijeme bi mislila kako joj je pegla ostala upaljena u sobi. Tata bi tad iz frižidera dohvatio drugu bocu piva, iako ni prvu nije popio do kraja, i nagnuo je na brzinu....Kasnije bi se, tek, sjetio da, ipak, mora skinuti i čep s boce!
Eto, tako je i ove godine.. Za pola sata, u Berlinu, počinju «vatreni» svoju utakmicu s čuvenom, najjačom reprezentacijom svijeta, s Brazilom. Ulice u našem gradu su postale puste, kao da su svi odselili negdje na Mjesec. Na ulicama se šeću samo mačke i psi, te poneki dežurni policajac. Dječaci Filip i Dominik, koji ukupno imaju petnaest godina, a Filip jednu godinu više od Dominika, još su se igrali, kraj kuće u voćnjaku. Dodavali su nogom loptu jedan drugom, i driblali, povremeno, staru, tanku šljivu, krušku, pa čak i debeli orah. U toj igri, nakratko ih je prekinuo susjed Marjan, sa suprugom Vesnom i malom bebom, koji su došli, s njihovim roditeljima pratiti veliku, najvažniju utakmicu na svijetu. Trebali su, doduše, danas krstiti maloga Hrvoja, ali im je velečasni Boris, unatoč pogrdama, izišao u susret, pa je to odgođeno za iduću subotu. Filipu i Dominiku su poklonili dva zmaja s dugačkim špagama.Oni su se jako razveselili darovima, ali je problem u tomu što danas nije bilo jakog vjetra, tek nekakav lagani povjetarac. Razmotali su špage i pokušavali zmajeve pustiti niz vjetar, ali uzalud. Svaki put bi zmajevi završili u maminim rajčicama, u vrtu!
Za to vrijeme, roditelji su u kući, pred televizorom iščekivali veliki događaj. Ugođaj im je, donekle pokvario «malecki» Hrvoje (tako se «malecki» trebao zvati), koji je upravo napunio pelenu, a vi djeco znate što to znači, zar ne?!
Dotle, u vrtu, dječaci su, još uvijek, pokušavali pustiti zmajeve. Pokušavali su i s čarobnim riječima poput «eci, peci, pec, poleti na mjesec!», ili «en, ten, tini, daj se uvis digni!», ili «volim sladoled i zimi i ljeti, zmaju, molim te, poleti...!» Ništa nije pomagalo. Sve, dok, odjednom, sasvim slučajno, Filip nije izgovorio i ovo: «Puhni vjetre, snage daj, da poleti ovaj zmaj!» A, tada, zamislite samo, puhnu, niotkud baš, vjetar toliko jak, da je za manje od sekunde podigao zmajeve visoko uvis, prema nebu! U toj nevjerojatnoj silini, povukli su zmajevi i Filipa i brata mu Dominika za sobom!
Da, u vis!!! Dominik je, čvrsto se držeći za kraj špage, samo uspio poviknuti: «Filipe, jao, diže me!» a Filip je samo odgovorio – «I mene!» Obojica su se jako prestrašili dok su letjeli iznad svoje kuće u predgrađu, pa onda još više, iznad robne kuće u gradu, iznad gradskog stadiona, škole, vrtića..iznad svega. Još više se prepadoše, kad je kraj njih proletio putnički avion koji se upravo spuštao u zračnu luku.
I jata ptica su ih čudno gledala, dok su letjeli kraj njih...Filip, iako prestrašen, uspio je doviknuti Dominiku koji je bio bliže pticama: «Pazi, Dominik, da ne dobiješ ptičju gripu!»
Dominik se čvrsto držao za špagu i nije ni primjetio jato koje je upravo prošlo, čak ni vojni helikopter koji se približavao.
Filip je skoro pustio svoju špagu od straha kada je pogledao ispod sebe na Veliku Goricu i shvatio na kojoj su visini! Kuće i zgrade ispod njih su izgledale tako male kao razbacane lego kockice! «Mama, moja draga...» - mucao je Filip i dodao «Bože, uvijek ću biti dobar i slušati mamu i tatu samo me spusti dolje, pliiiz!» Dominik nije ništa obećavao, samo je šutio i držao se dok su zmajevi jurili sve brže i brže.....
Nestalo je ubrzo, pod njima i Velike Gorice...sad su išli preko nekih šuma, pa onda opet neki grad, pa nekoliko sela....pa opet neki grad, pa.....dva vojna borbena aviona su se odjednom stvorila kraj njih! «Ne pucajte!» - vikao je Filip kroz suze. «Dat ću vam sve sličice koje imam -osim Ronaldinha!» - molio je i dalje Filip. No, avioni su jurili sve brže i nitko nije odgovarao. «Dobro, dobro, dat ću vam i Ronaldinha!» - zaključio je ponudu Filip. I avioni, odjednom, kao da su ga čuli, naglo uspore, i nestanu negdje u daljini. «Hvala Bogu, pomisli Filip, već sam mislio da će pucati na nas!» Filip nije mogao znati da su ih avioni pratili zato što su prešli državnu granicu bez dozvole, te sada više nisu bili u Hrvatskoj! Ali, obećanje je ispunio.Jednom rukom se mašio za sličice nogometaša u džepu i bacio ih u vjetar! Sličice se rasuše po zraku i nestadoše za njima. Dominik je to vidio i ukorio ga: «Nisi ih morao dati, ionako su otišli od nas!» Filip se zadovoljno nasmješio i rekao: «To su mi, ionako bili «duplići». « Sada se i Dominik nasmijao. Strah je iz njih također nestao.
Kao da je i strah odletio sa sličicama! Sad su veselo letjeli zrakom, velikom brzinom, i uživali. Gradovi i sela ispod njih su se samo mijenjali, pa čak i države!
Za samo pola sata su stigli tako daleko! Već im bijaše i dosadilo letenje, pa su smišljali kako da se spuste. Opet su nabrajali čarobne riječi, ali sve bezuspješno. I, onda se posrećilo, Dominiku: «Ej, ti, zmaje, oblaci su ovdje gusti, na zemlju nas, brzo, spusti!»
Zmaj, tada uspori i poče se spuštati sve niže i niže i niže.....toliko nisko da se pod njima već nazirao neki grad, neke zgrade...pa nogometni stadion krcat navijačima. I baš su se inad njega spuštali!
Za to vrijeme, njihovi mama i tata sa gostima su u svome dnevnom boravku, udobno zavaljeni, iščekivali početak utakmice s Brazilom.
Upravo su gledali igrače Brazila i Hrvatske kako se poredavaju na centru, da bi se slikali i slušali himne svoje države. Ronaldinho se uobičajeno smješkao, a Dado Pršo je vezao kosu sa gumicom. Kapetani momčadi, Dunga i Niko Kovač su razmjenili poklone i rukovali se sa sucima....
Tata Božo se okrene supruzi Mariji kao da je želi nešto pitati...ona je shvatila da želi još jedno pivo... No, on je primi za ruku i upita: «Jesu li djeca još vani, bilo bi lijepo kada bi i oni ovo gledali..» Mama Marija samo odmahnu rukom i reče: «Taman posla, samo nam to još treba da nam i djeca postanu nogometni manijaci!» Božo samo kimne glavom i odgovori: «Možda si u pravu.» U tom trenutku na berlinskom stadionu, ouči samog početka, nastade neko komešanje i žamor. Komentator utakmice je uzbuđeno govorio: «da li ja to dobro vidim, cijenjeni gledatelji....čini se da se na stadion iz zraka spuštaju dva padobranca...ne znam, možda je to predviđeno....ali..moram vam reći da to na svjetskom prvenstvu nikad nisam vidio... Komentator je bio malo zbunjen i iznenađen, pa je za trenutak zašutio, a onda se proderao kao da je pao gol i prije početka: «Pa, to su djeca, cijenjeni gledatelji, to su djeca...- ponavljao je - ..dvojica dječaka s papirnatim zmajem...skaču točno na centar!!! ....svi gledatelji, ovdje na berlinskom stadionu su zanijemili...e, pa ljudi moji, je li to moguće, rekao bi jedan moj proslavljeni kolega, je li to moguće....?!.- uzbuđenim glasom je govorio komentator. «Evo ih, točno na centru!Kakva je ovo magija? Dječaci su na centru, prilaze im Ronaldinho i Niko Kranjčar i razgovaraju s njima. Skidaju dresove i poklanjaju im....
Božo i Marija, a i njihovi gosti u stanu, gotovo uglas povikaše: «To su Filip i Dominik!» «Idi, Marija, vidi, molim te, jesu li djeca u vrtu...možda ovo sve sanjamo..ili sam popio previše piva!»
«Ali, mi nismo pili ništa...!» - odgovori Marija i ne ode.
Na stadionu su navijači ustali na noge, kako hrvatski tako i brazilski i gromoglasnim pljeskom pozdravljali dvojicu dječaka. Oni su mahali gledateljima i slali «puse» na sve strane.Tada su došla dvojica policajaca i djecu za ruke izveli s terena, jer je utakmica trebala početi.Gledatelji su i dalje pljeskali djeci, a zviždali policiji.
«Pa, neće ih, valjda, u zatvor, pa oni su djeca..» - zavapi Božo. Ali, ne, nisu išli u zatvor, već su ih sproveli na tribine, na najbolje mjesto, u počasnu ložu!Tako su imali čast da sjede odmah do hrvatskog predsjednika i njegove supruge!
Predsjednik ih je spremno ponudio bombonima i žvakama, da im ne bude dosadno dok budu gledali utakmicu. Predsjednik im je priznao da on baš i ne voli nogomet, ali da je došao jer su mu rekli da je to važna utakmica.
Još ih je pitao kako se zovu i odakle su, a kad su mu rekli, predsjednik se iznenadio: «Pa, što ne kažete, pa bio sam ja neki dan u Gorici kod prijatelja Števića u Rakarju, na kavi..kako ne bih znao..a znate li vas dvojica junaka ...- pitao ih je potom predsjednik nešto, a oni su mu odgovorili. Potom ih je još nešto pitao, pa još nešto, pa su oni njega pitali, pa je on odgovorio...i tako uz pokoji bombon i žvaku..malo, po malo..., a onda je stadion «eksplodirao»: «Gooooooool!»
Hrvatska je povela s 1:0 protiv strašnog Brazila.
U kući, kod Filipovih roditelja je, također bila «ludnica», slavilo se uz šampanjac. «Bravo, Ivane, kako si ih samo ispremješao..i zabio...» - još se divio tata Božo. A susjed Marjan, sa suzom radosnicom u oku, prigrli svog jednomjesečnog sinčića i reče mu drhtavim glasom: «Ma, nećeš se ti meni zvati Hrvoje,pile moje malo, nego Ivan....ma, koji je to gol bio, ljudi moji..»
Tamo, u Berlinu, na tribinama, Filip i Dominik su veselo čavrljali s predsjednikom i «tamanili» bombone usput. U jednom trenutku, još prije poluvremena, predsjednik se sa suprugom ustane i povede dječake sa sobom sa stadiona. Za njim se odmah ustalo dvadeset snažnih muškaraca, a to su bili njegovi čuvari. Za petnaest minuta su svi zajedno bili u predsjednikovom avionu. Predsjednik je naime obećao djeci pokazati avion, pa je to i učinio.Djeca su bila oduševljena. Ubrzo su i poletjeli, naravno prema Hrvatskoj.
Iako se utakmica u Berlinu još igrala.
Za manje od sat vremena su sletjeli na Pleso. U Hrvatskoj se pucalo na sve strane, petarde i rakete su parale zrak. Predsjednik, malo zbunjen, upita čuvare: «Što je to? Zar je odmah počeo rat dok me nije bilo?
Čuvari su mislili da se to predsjednik šali, kao i obično, pa su odgovorili: «Izgleda!»
«Vozite me, onda, natrag, na utakmicu!» - zapovjedi predsjednik, a onda se grohotom nasmija. Ta, znao je da se to slavi velika hrvatska pobjeda nad Brazilom.
Filipu i Dominiku nije bilo ništa jasno, dok su se držali predsjedniku za ruke, obučeni u dresove Ronaldinha i Nike Kranjčara. Za samo dvije minute su bili kod kuće u Rakarju.
Tata Božo i mama Marija izljubili su svoje nestašne junake, a izgrdili susjeda Marjana koji im je bio kupio one «glupe» zmajeve.
A zmajevi?Što je bilo s njima, sigurno se pitate.
Ne zna se, osim da ih je pokupio onaj striček policajac na stadionu.Možda ih dade svojoj djeci, nema veze. Ionako je puno ljepše i sigurnije, voziti se predsjedničkim avionom.
A predsjednik, zar nije popio kavu kod njihovih roditelja?
Popio je, naravno, to predsjednik ne odbija. Za to vrijeme, predsjednikovi čuvari su u vrtu igrali nogomet s Filipom i Dominikom. Nije se predsjednik baš puno zadržao, jer se počelo pričati o nogometu. Zato je predsjednik prošetao pedeset metara dalje istom ulicom i svratio kod svog starog prijatelja Števića koji je kao i on volio kavu - a mrzio nogomet!