Iskorak srca

Objavljeno u župnom listu "Navještenje"



"Eh, da ti znaš" - govori meni moj mlađahni kolega s posla, u jednom neobaveznom ćaskanju u vrijeme stanke -" koliko ima mojih poznanika i prijatelja, s navršenih dvadeset pet pa čak i do trideset godina života koji žive samo od danas do sutra, roditelji ih hrane, a oni koji i zarađuju, sve što zarade spiskaju u izlaske i provode?! I uopće ne gledaju u budućnost... ništa ne planiraju, ne zanima ih ni materijalna samostalnost, ne štede da bi kupili barem polovan auto...a što je najgore, ni cure ih pretjerano ne zanimaju! Ulete u poneku vezu, ali još brže iz njih izlete, ne žele nikakvu odgovornost...i kažu da im je super u životu.."
Malo me zatekao svojim viđenjem situacije makar sam naslućivao da je tome tako jer, kad se pogledaju općeniti trendovi u našem društvu, onda sve što mi je rekao savršeno "štima", uklapa se u sve porazne činjenice i statistike vezane uz krizu institucije koju neki zovu brak, a neki "crni mrak".
Osobno sam se uvjerio da je i nesretni rat koji nas je bio zadesio uvelike kumovao budućim nesretnim sudbinama mnogih mladića i djevojaka.
Svjedok sam da je, primjerice, i u mom rodnom zavičaju, u Dalmatinskoj zagori, veliki broj mladića koji se odazvao "zovu domovine" u tim teškim vremenima, svoje najbolje godine proveo s puškom u ruci, u vrletima Dinare i Svilaje, razmišljajući o tome "lome li se suhe grane u gustoj šumi noću od ciče zime..ili se to "krvnički izdanak" primiče njihovom taboru dok je on na straži.." ...ili o tome "kako izbjeći neprijateljski metak ili geler u sutrašnjoj akciji"....ili, da skratim, "hoće li, uopće, doživjeti toliko željenu slobodu".
Slobodu su, Bogu hvala, mnogi doživjeli, ali, kad su je postali uistinu svjesni, nisu je više ni mogli ni znali iskoristiti na pravi način.
U poratnim godinama čekala ih je mukotrpna obnova i privikavanje na nove, sasvim drugačije obveze. Jer, dok si prstima pucnuo - minulo je desetljeće!
Mladić od dvadeset pet godina, koliko je imao prije "velike nesreće", sada je imao trideset pet!
Djevojke iz sela, koje su imale sreće, našle su stalan posao u gradu, mnoge se i udale, a ostale se još uvijek nadaju, da ni njih sreća neće mimoići.
Mladići se, poslije posla, ako ga uopće imaju (ta, tko će ih zaposliti, njih, "luđake" s pritajenim PTSP-om!), okupljaju u lokalnoj gostionici "Pod Svilajom" gdje do sitnih sati igraju karte i prepričavaju zgode i nezgode iz bliske, krvave prošlosti.
No, dok sve ovo navodim, na vrata ovog "jeftinog štiva", već nekoliko minuta nestrpljivo kuca jedan zdravi, dvadeset šestogodišnji mladić imenom Matija, iz zagrebačke sadašnjosti, sa željom da nam ispriča svoju priču.



Matija je živio u jednoj od starijih gradskih četvrti, u prizemlju ruševne peterokatnice, s ocem , majkom i sestrom, u dvosobnom stanu.
Živjeli su skromno od očeve austrijske mirovine koja bi bila i veća da nije bila prijevremena zbog nesreće na radu i stečenog invaliditeta. Od tada je drvena štaka, uz brižnu suprugu , njegov stalan i vjeran suputnik na kojeg se uvijek mogao osloniti.
Supruga je, pak, čistačica u obližnjem trgovačkom centru, primljena je za stalno i to ju, nakon godina bez posla, jako veseli.
Njihova kćer, a Matijina sestra, pri kraju je studija na kemijskom fakultetu i još joj neko vrijeme treba pomoć u školovanju.
Matija je nekako završio srednju trgovačku, ali nikad nije želio raditi u trgovini jer je uvidio da tu nema kruha za njega.
"Ne bum ja crnčil kod tih kapitalista za dva soma! Nema šanse!" - često je Matija govorio majci koja mu je čak jednom i dogovorila posao u trgovačkoj kući za koju je i sama radila.
Matija je to hladno odbio riječima: "Kaj se ti miješaš u moj život, stara? Budem si ja sam našao posao! I zar ti nisam rekao da ne želim to delati!"
Bio je tvrdoglav, i to je majku jako rastužilo.
Otac mu je davao za "pljugu i piće", ali i za nove traperice, tenisice...i sve što mu je trebalo.
Mada, mora se priznati, Matija nije bio pretjerano zahtjevan. Nije morao imati "krpe" koje su bile "in" jer se odavna opredijelio za pankerski način odijevanja, a najveća strast su mu bili odlasci na Dinamove utakmice, bilo u Maksimir ili na gostovanja, navijanje uz alkohol i sve što uz to ide.
Prije pola godine mu je "frend" uletio s poslom u građevini i Matija se nije puno dvoumio.
Lova koju mu "stari" daje bila je dovoljna za provode i utakmice "doma", ali za one druge, pogotovo one izvan države, trebalo je, ipak, "malo više".
Zato je odmah, objeručke, prihvatio prijateljevu ponudu, ne pitajući puno što ga čeka iako nikad nije radio nešto slično.
Znao je samo da će dobiti lovu na ruke, a drugo mu nije bilo bitno.
Mora se priznati da je stoički izdržao prva četiri mjeseca, kao pomoćnik radnik, poslužujući zidare žbukom, radeći na mješalici.
I plaćanje je bilo urednoza te mjesece, no za posljednja dva, isplate još nije vidio.
Matija je zbog toga srdit odlazio na posao, radio preko volje, ali nije smio odustati jer se bojao da ga u tom slučaju njegov uvijek mrgodni gazda neće nikada isplatiti. Ovako se barem nadao.
Gazda se doduše opravdao da ni on ne može naplatiti svoja potraživanja , a da trenutno zarađeni novac mora utrošiti na popravak strojeva i još koješta.
Matiji je sve to mirisalo na prevaru.



I jutros je ustao u pola sedam i izišao na ulicu da sačeka kolegu Ivana, iz istog kvarta, koji će ga pokupiti autom i odvesti na gradilište.
Svratio je samo do obližnjeg kioska kupiti kutiju cigareta jer je u posljednjih mjeseci, zbog nervoze, sve više pušio. Mama je sinoć bila dobre ruke te mu je tutnula "stoticu" u džep od košulje.
Po starom običaju, djevojci u kiosku je kavalirski ostavio dvije kune ostatka iako ga je već nekoliko puta zamolila da to ne radi jer oni se, makar je godinama kupovao u tom kiosku, nikada nisu upoznali niti popričali. Utoliko joj je bila čudnija i neprihvatljivija ta njegova navika.
Istini za volju, Matija u svojih dvadeset i šest ljeta, nikada nije pokazivao posebno zanimanje za bilo koju djevojku.
Nitko ga još nije vidio samog u društvu neke djevojke.
Ne, nije bio ono što mislite. On jednostavno nikad nije imao vremena za njih. U njegovom životu na prvom mjestu bio je njegov klub za kojeg je navijao i za kojeg je mnoge batine pretrpio. Još i danas se ponosi pričom kako su ga prije pet godina, u Splitu, napala petorica, rasjekli mu glavu bocom piva te ga takvog , na Rivi, i u prljavo more bacili.
Za divno čudo, reklo bi se, ni danas ne priča o njima s mržnjom, već sa strahopoštovanjem i divljenjem!
Dečki, s kojima je tada bio, uspjeli su pobjeći, a jedino je on, "heroj ulice", ostao sam nasuprot petorici da se razračuna s njima. Tako je glasila njegova verzija događaja, a nju su prihvatili i ostali iz grupe te su mu se i danas divili makar je izvukao podebeo kraj.
Zar je potrebno sad kvariti i napominjati kako su mu u tom slučaju noge bile preteške, a glava u potpunom mraku te nije uspio pobjeći, makar je htio i sve to zbog "banalnog" razloga - nekoliko litara "žuje" u žilama!
Matija je, kao što rekoh, živio za svoj klub, za svoje dečke, za svoju glazbu....a nikada, ali baš nikada, nije imao vremena za "ljepši spol".
Neki dečki iz njegove skupine su "čak" i hodali sa nekim "trebama", makar na kratko.
Jedan od njih se bio i oženio, ali se i razveo (supruga ga ostavila jer je češće bio na pijankama s dečkima nego s njom i tek rođenom bebom).
Sve u svemu, kao što reče moj kolega, njihov vršnjak s početka ove priče, "živjeli su od danas do sutra, bez ikakvih planova i odgovornosti..."



Ali, što je bilo s Matijom, dalje?
Otišao je toga dana na posao, srdit kao obično. Pošto je tog dana uporno stavljao premalo cementa u žbuku tako da su ga kolege stalno grdile zbog toga, a kad je došao gazda i on mu prigovorio, psujući mu majku nesposobnu i vičući "koga ja to plaćam", Matija je u bijesu, prevrnuo miješalicu gazdi pred očima i nogama, tako da je tridesetak litara svježe žbuke pljusnulo o tlo poprskavši gazdu u novom odijelu, od glave do pete!
I dok je na Matiju svaljivao bujicu najgorih psovki pokušavajući u panici otresti žbuku sa skupog odijela, kao da vatru gasi, Matija je već nestao s gradilišta i pješice se uputio doma u prljavom radnom odijelu dok je novijuodjeću, u kojoj je došao, zgužvao pod mišicu.
Znao je da od novaca i posla više nema ništa, ali neka....ionako ga "lopina" ne bi isplatio....- razmišljao je ljuti Matija, sve u sebi ponavljajući psovke, sad već bivšeg gazde.
Nakon pola sata pješačenja, sustigao ga je autom kolega Ivan te nakon što je Matija sjeo u auto, ispričao mu da se i on posvađao s gazdom zbog duga, a i zbog samog Matije, te je i on sad
bez posla.



Kad ga je Ivan iskrcao u njegovu kvartu, nedaleko od zgrade u kojoj je živio, najsrdačnije mu se zahvalio na pomoći i mahnuo na odlasku.
Potom se sjeti da je ostao bez cigareta te krene do kioska kupiti druge.
Kad je pružio novčanicu i zatražio cigarete, dočekalo ga je iznenađenje s druge strane.
-Ne može! - bila je odlučna ona ista djevojka kod koje je godinama kupovao i kojoj ni ime ne zna.
- A zakaj? - glasilo je Matijino zbunjeno pitanje. Mislio je da se djevojka šali.
- Ne dam! - ponovi djevojka, i nastavi - Jutros si kupio kutiju, a sad tražiš novu! Svaki dan, već mjesecima, kupuješ po dvije kutije dnevno. Eeeeeeej, je si li ti normalan? Znaš kaj znači popušiti dvije kutije dnevno? Dosad sam šutjela, ali više ne mogu.....znam ti roditelje, znam ti sestru, a znam i da ti meni ni ime ne znaš...nema veze......ali, daj...učini nekaj sa svojim životom! - gotovo ga preklinjala djevojka.
On je stajao pred kioskom zbunjen i skamenjen, ne vjerujući da se to njemu danas događa.
- Pogledaj se kakav si, sav si nikakav, prljav, neoprane kose i u lancima...tetovaže posvuda....znam da si sada s posla stigao, nije opravdanje...dugo te ja promatram...i....- u tom trenutku je zastala, ne znajući više što da kaže jer nije bila sigurna dopiru li njezine riječi do "druge obale" koja se pružala pred njom. Bila je uzrujana i potresena.
-Evo ti proklete cigare, sam si izabrao! - reče naposljetku, rezignirano, i pruži mu ih kroz prozorčić.
Matija je i dalje stajao zbunjen i neodlučan. Već je bio pružio ruku da zgrabi svoju kutiju, a onda se u zadnji čas predomisli, uzme novac natrag, a ostavi kutiju.
-Možda si u pravu. - odgovori on pomirljivo, okrene joj leđa i krene prema zgradi, bez pozdrava.
"Kaj je onoj maloj?" - pitao se, gužvajući odjeću pod mišicom, dok je išao u susret roditeljskim pogrdama.



-Znala sam ja da to nije za tebe- govorila mu je mama bez trunke ljutnje u glasu, dok je tata samo šutio i drvenom štakom tuckao po podu.
Mama je zatim ponovila svoju želju da se zaposli u njenom poduzeću kao prodavač, navodeći sve prednosti takvog posla...i tvrdeći da će već sutra reći šefu za njega.
Matija ju nije baš pomno slušao jer su mu se u glavi rojile neke nove misli....pred njim su se odjednom otvarali neki novi vidici.....neki lanci kojima je do sada bio okovan kao da su popucali....a godine koje su se činile nepovratno izgubljene, odjednom se učiniše pronađene.....
Njegova majka i otac nisu mogli ni slutiti da njihov, do maloprije "izgubljeni sin", nije više onaj isti kakav je jutros izišao iz kuće.
Nisu mogli ni slutiti da je razlog njegove promjene, koju će tek spoznati, udaljen od njih nekih stotinjak metara..ne više.
Jedna djevojka, tiha i marljiva, pristojna i nenametljiva, strpljiva i karakterna, danas je hrabro iskočila "iz vlastite kože"!
A jedan mladić, koji sve to nije, još danas će i sam isto učiniti!
I nije se iznenadila ta djevojka kojoj je i ime bilo Nada, kad ju je za nepunih pola sata, taj isti mladić, čist i ispeglan, pozvao na piće i šetnju kroz obližnji park.
Odmah je zatvorila radnju koja je bila očeva makar je preostalo još pola sata radnog vremena. Predugo je čekala ovaj trenutak i nema te stvari ni pojave koja bi ju natjerala da ga odgodi.



Na kraju, moglo bi se reći da su djevojka i, pogotovo, mladić iz ove priče imali veliku sreću.
Najmlađe od njihovo četvero djece danas se krstilo u mjesnoj crkvi. Sretni roditelji su, po tko zna koji put, zahvalili Gospodinu na preobilnim darovima kojima je blagoslovio njihov brak.
Nekoć "izgubljeni", a danas "nađeni" Matija, nikad neće zaboraviti hrabri iskorak svoje sadašnje supruge koji je pokrenuo lavinu sreće u njihovim životima.
Za to vrijeme, u mojem rodnom mjestu, u Dalmatinskoj zagori, "veseli" momci, bivši bojovnici, kojima je, čini se, lakše bilo prići neprijatelju neg` djevojci, ispijaju peti gemišt u gostionici "Pod Svilajom", i po šesti put naručuju istu pjesmu.
"Zovi, samo zovi, ...", treštat će do dugo u noć.
Momci zagrljeni pjevaju, a njihove nesuđene djevojke, u svojim otužnim sobama, pred ogledalom, prebiru prve sijede vlasi i pred počinak se pitaju "Gdje li odletješe naši sokolovi?!"