Opasna igra - kratka priča

utorak , 19.01.2010.


Objavljeno u Navještenju


Dežurni učenici u osnovnoj školi "Dr Drago Milić" zadnji su sat zvonili pune četiri minute ranije jer je učka Krasna iz Fizike danas trebala malčice "propitkivati o zdravlju" njihove kolege iz razreda. Znali su da će ova njihova mala gesta pažnje naići na sveopće odobravanje sviju.
Za samo pet do osam sekundi, do tada tihu unutrašnjost ove dotrajale građevine u kojoj su prva slova učili njihove mame i tate, ispunila je takva bujica decibela da ih je bilo i za izvoz.
Bili su to uzvici olakšanja i opuštanja, hajde da budemo učtivi, jer bio je petak popodne, zapravo večer, vrijeme kad je većini prva i jedina misao kako se što prije dočepati kućnog praga, baciti torbu s knjigama u najmračniji kutak sobe i onda se posvema posvetiti onome što je zbilja jedino važno u životu, a to je kao što mnogi roditelji ne znaju - igra i zabava.
Mnogi su učenici, oni koji stanuju izvan grada, trebali školski prijevoz da bi što prije realizirali gore navedene zamisli.
I Zlatko zvani Zlaja, a kako drukčije, je bio jedan od takvih. Samo što je za razliku od većine on imao određenih poteškoća pri spremanju tako da je uvijek u zadnji čas stizao na "bus" koji je u ovo vrijeme bio i posljednji za danas.
Tako je bilo i sada. Zadnji sat petašima je bio tjelesni što je značilo da da se Zlaja mora presvući iz sportskog dresa u svoju odjeću, te sve od tjelesnog utiskati nekako u plastičnu Konzumovu vrećicu, obući jaknu, zakopčati je, staviti kapu na glavu, obuti i vezati cipele……. morate priznati, vrlo zahtjevan proces koji je trebalo svladati u nepunih dvadeset minuta do polaska "busa".
I naš junak je ponovno uspio, te "minut do dvanaest" izjurio na školska vrata. Pedeset metara dalje, okupan diskretnom svjetlošću noćne svjetiljke na stupu, još je stajao njegov "bus". Znao je da će uspjeti…bolje reći, mislio je da će uspjeti, jer su mu se na putu prepriječili Oni, četvorica zloglasnih osmaša od kojih su svi u školi strjepili ne isključujući i same učitelje. Čiba, Kličko, Tatoo i Komar su stanovali nedaleko škole, te im se stoga nikamo nije žurilo, oni su bili "dečki iz kvarta".
Nesretni Zlaja nije ih čak ni razlikovao po nadimcima iako ih je gotovo svakodnevno viđao. Uvijek im se sklanjao s puta da mu se ne bi dogodilo kao Robiju iz zadnje klupe kada je "popio" dva šamara pred školom jer im je na uvredljivu primjedbu odgovorio da su….no, ostanimo učtivi i pristojni i nadalje.
"Hej, vidi, klinju, trči mamici u toplo krilo…!" - povika jedan od četvorice, zacijelo onaj najniži, brbljavi Čiba kad je Zlaja već bio nadomak njih.
Svi su bili naslonjeni na školsku ogradu pored koje je hitao naš Zlaja.
Spazio ih je i noge su mu se već tresle od straha kad ih je ugledao, jer morao je potrčati tik kraj njih.
Već je pomislio kako je svladao neželjenu prepreku kad je osjetio da se spotiče o nešto.
Već u idućem trenutku licem je tresnuo o hladni asfalt. Palce je bio zataknuo za naramenice torbe, te ih nije stigao izvući da se dočeka na ruke.
Posljedica toga je bila takva bol kakvu omaleni dječak dosad nije iskusio. Jedva da je uspio zajaukati…zapravo, nije se poslije skoro ničeg sjećao jer je izgubio svijest.
Nije čuo kad su se četvorica huligana skoro uglas stali cerekati slaveći "hrabro djelo" svog tetoviranog, kosatog druga, zvanog Tatoo, koji je Zlaji "pravovremeno" podmetnuo nogu.
Nije čuo ni podrugljive riječi po zlu čuvenog Komara koji dobacio: "Kaj je, kaj ne plačeš, mamica bu sigurno došla po tebe…", a nije vidio ni osjetio kako mu se na leđa lijepi jedan jedan ljepljiv i balav komad pljuvačke koji je doletio iz nikotinskih pluća prvaka škole u pljuvanju i boksu, šutljivog Emila Klička.
U isto vrijeme, njegov "bus" prepun razdraganih školaraca je nestajao u mračnoj daljini.
Kad je Tatoo prišao bliže dječaku koji je nepomično ležao uzviknuo je: "Kaj je, ne buš valjda tu spal…?"
No, kako nije bilo odgovora, pokuša ga čizmom prevrnuti na leđa sve misleći da se dječak "folira".
Tada je prišao i Čiba i s obje ruke ga uhvatio za ramena i okrenuo.
Kad su ugledali blijedo i krvavo dječakovo lice za trenutak su zanijemili, a onda je vođa grupe koji je dobio nadimak po čuvenom boksaču glasno opsovao i pozvao družinu da nestanu za njim u noći jer su im u susret nailazili neki automobili.
Jedan od tih automobila je zastao kraj nepomičnog tijela, a iz auta su izišli žena i muškarac. Odmah su čučnuli do njega i osluhnuli mu bilo. Samo pet minuta kasnije došla je hitna pomoć čija je sirena i rotirajuće svijetlo narušilo mir ove prohladne siječanjske noći.

*


U prigradskom naselju Debeli Brijeg, u ulici Ivane Brlić Mažuranić broj osam, Zlatkova mama Vesela je silno uznemirena nazivala iz svog obiteljskog doma sve one kućne brojeve Zlatkovih kolega-putnika koje je imala. Na njenu žalost, svi su odgovori bili poput "ostao je zadnji kao obično…mislili smo da je ušao…"
Nije znala što da radi, tek, nazvala je muža koji je uskoro trebao doći s posla. Javio je da odmah dolazi.
U međuvremenu je primila poziv od nepoznate žene, a bijaše to upravo ona žena koja je s mužem zastala s autom kraj ležećeg dječaka.
Budući je pri padu Zlatku ispao mobitel iz džepa, a među kontaktima je stajalo i "Mamica" kako je od milja zvao mamu, gospođa "Samarićanka" se lako snašla.

*


Za nepunih pola sata, Vesela i Drago, njen muž, stajali su pred vratima kirurgije u Kliničkoj bolnici. I kao što obično biva u američkim cjelovečernjim filmovima tako su i njih dvoje očajno i nestrpljivo iščekivali dolazak dežurnog liječnika.
Jedina je razlika bila u tomu što je gospođa Vesela naglas molila žalosna otajstva svete krunice, te istom prebirala flourescentna zrnca među prstima.
Drago joj je pokušao reći da ipak bude malo tiša jer je svi u hodniku pogledavaju kao da je blago skrenula s uma.
Nije ga ni čula…samo je nizala Zdravomarije jednu za drugom. Uvijek kad je god imala problem, ali i svednevice, Vesela je molila i zahvaljivala Gospodinu, a i njezin muž bi joj se katkad pridružio.
Tako je i sada on molio u sebi, a ona naglas. I baš kad se prisutnima u čekaonici činilo da je postala preglasna i kao da je zapala u neku vrst transa, liječnik je izišao na vrata i krenuo k njoj i mužu.
"Dobro je……najgore je prošlo….izišao je iz kratke kome u koju je bio zapao i sada je pri svijesti…..možete mu mahnuti s druge strane sobe, kroz staklo..ali samo kratko.."
Kad su ga ugledali, vidjeli su da se pokušava osmjehnuti. Imao je zavoje na čelu i nosu. "Mamica" mu je neprekidno mahala i slala mu nježne puse dok su joj suze radosnice klizile niz obraze. Drago ih je pokušao ukloniti papirnatom maramicom, ali bezuspješno. Izgledalo je kao da su se sva zrnca cijeloga Ružarija otopila iz njenih očiju.
I dok je brisao njene suze, njemu su tekle….
A onda su, ipak, morali otići….bolesnik je trebao mir.

*


U školi idućih dana nitko nije znao što se dogodilo našem Zlatku, tko ga je tako krvnički "prebio". Kružile su razne priče i policija je ispitala sve koji su mogli nešto znati o tome. Bez rezultata. Svi koji su poznavali Zlaju govorili su da je bio dobar učenik pristojna ponašanja koji ni muhi ne bi naudio. Pa, tko mu je onda mogao tako nešto napraviti da je skoro umro?
Jedini koji je mogao odgovoriti na pitanje "tko mu je to napravio" bio je sam Zlatko, a na pitanje "zašto mu je to napravljeno", na to vjerovatno nitko nije mogao odgovoriti, pa čak ni oni koji su to doista učinili, a koji, ruku na srce, nisu nipošto htjeli biti tako surovi i nemilosrdni da Zlatku ugroze i život.
Tada bi bili ubojice…i pitanje je kako bi se s tim teretom nosili kroz život čak i ako ih ne bi otkrili.
No, što je bilo s njima, jesu li ih doista otkrili, jesu li bili primjereno kažnjeni za ono što su Zlatku napravili?

Ovako je to bilo. Nakon što je gospođa "Samarićanka" pozvavši hitnu, rekla Zlatkovoj mami da joj sin leži pretučen i nepomičan na asfaltu kraj škole, njegova mama se usrdno molila da s njim bude sve u redu, a kad je vidjela da će tako i biti jednako usrdno je molila za obraćenje onih koji su to učinili. Nije ih poznavala, ali je kao istinska vjernica svim srcem vapila da se kao djeca Božja i oni vrate svom Ocu. Ni u jednom trenutku nije ih mrzila, već je samo mrzila na zlo koje ih je vodilo.
Njen muž nije bio tako smiren i prepun praštanja, te je htio iste večeri krenuti u istragu s namjerom da onom koji je tako naudio njihovom sinu sunce više ne izađe.
Supruga Vesela mu je, srećom, na vrijeme sakrila ključeve od automobila te je sve ostalo samo na namjeri.
Znajući njegovu narav preporučila je sinu da prešuti tati tko su bili nasilnici i da kaže kako se ne sjeća, da su ga s leđa napali, da je bio mrak…
Zlatku nije trebalo dvaput reći….volio je svog oca beskrajno, ali je znao da je ponekad nagao i nepromišljen. Odlučio je, reći će mu kad se potpuno smiri.
A petog dana Zlatkovog boravka u bolnici, čudo!
Zlatku je stigla nenajavljena posjeta! Četiri nešto starija momka pomalo klošarskog izgleda i poprilično stidljivog ponašanja, što bi za one koji su ih poznavali bila prava senzacija.
Najstariji od njih, a mogli su svi ići u osmi razred, otprilike, držao je u ruci vrećicu sa slatkišima i sokom, te nije znao kuda s njom.
Kad ih je sestra pozvala kod Zlatka u sobu, malo su se snebivali, a onda ipak, sramežljivo poput malih curica, stupili naprijed.
Gledali su u pod bojeći se podići pogled prema "domaćinu".
"Bog", prvi je pozdravio Zlatko iz kreveta na što su i oni nešto slično promrmljali. I Zlatko je bio u čudu gledajući u što su dojučerašnji vuci preobrazili.
Čiba, Kličko, Tatoo i Komar su s nelagodom u duši i bez riječi stajali pred žrtvom svoje bezumne razuzdanosti kojoj se dosad nije bio nazirao kraj.
"Kako si?", prozbori ipak vođa im, Kličko, pružajući bolesniku ruku i vrećicu sa slatkim.
Na vratima sobe, iza njihovih leđa, stajala je Zlatkova "mamica" i promatrala prizor zbog kojeg se tako usrdno molila. Sada je znala da je Bog uslišio njene molitve i bila je zbog tog neizmjerno sretna i zahvalna.

*


Nitko u školi nije nikada saznao što se doista zbilo sa Zlatkom one večeri, samo se pričalo da postoje neki "fantomski napadači" kojih se svi trebaju noću čuvati…..i malo brže vezivati vezice na cipelama nakon zadnjeg školskog sata!
"Fantomski napadači" iz ove priče su pohađali školu kao i ostali, ali nikada više nisu činili nikom zlo, već su prednjačili u dobrim djelima, a ni u učenju nisu odviše zaostajali.
Drugi je problem što se neki novi momci prometnuli u fantome koji javno i tajno nasrću na nejake i osamljene iskazujući svoju nadmoć bez valjanog povoda.
I dok se psiholozi i pedagozi nadmeću u tezama o uzrocima njihova ponašanja, negdje pored škole u parku ili u samoj školi u nekim njenim zakutcima i sada, u ovaj čas, na tvoje dijete nasrće, možda, skupina jakih i bezobzirnih koji ne misle na posljedice ove opasne igre.
No, hoće li se ona bezbolno završiti ili ćeš i ti, oče, tražiti osvetu ako bude drukčije, a ti, majko, hoćeš li smoći snage oprostiti i moliti za one koji su od zloga zavedeni?




KRAJ





















<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.