Hrvatska priča

nedjelja , 28.10.2007.

Hrvatski branitelj Luka Babić ima punih četrdeset godina. Za nekog je to jako puno, a za nekog opet malo.No, reklo bi se, ipak, čovjek u punoj snazi. A ono «hrvatski branitelj», da li vam to, štovani čitatelju ovih nemuštih redaka, štogod znači?! Pa, „„naravski“, da ne znači! Ta, što se danas još može nazvati «hrvatskim»?! I sto su to hrvatski branitelji uopće obranili? Izgleda mi...vrlo malo ili ništa!
Prije, nego li započnem ovu kratku priču, koja se već mogla dogoditi i premda se slične njoj, nažalost, događaju i danas, preklinjem Vas, čuvajmo ono malo hrvatske svetinje koja nam je još preostala, a poglavito hrvatske branitelje!

*
Luka Babić je danas posebno neraspoložen,...a trebalo je biti drukčije.
Iako je nedjelja, (za nekog sveta, a za nekog očito ne), njegova pet godina mlađa supruga Blaženka «dela» danas kao blagajnica u jednoj stranoj trgovačkoj kući, iako u petom mjesecu trudnoće. Tek oko «dva» bi trebala biti «doma». Nedjeljni ručak će pak, prema maminim naputcima pripremiti njihova kći, petnaestogodišnja Anamarija. Njihov sin, osmogodišnji Božo je «crkvenjak»,i on je, naravno «pri misi», te kao i obično, ministrira don Jakovu.
Naš «junak» Luka iza kojeg je šest godina ratovanja i koji je bio jednom lakše ranjen, nije čak ni ratni vojni invalid, čak štoviše, ne zna vam on ni što je, recimo, HVIDR-a, a pored svega je nezaposlen, jer je poduzeće u kojem je od završetka školovanja radio, sada u stečaju i ne posluje.
Luka je zbog toga jako nesretan iako se on nikome neće glasno potužiti.
I ne voli vam on nikoga potezati za rukav, tražiti «veze» i moljakati uokolo.
A za one na «burzi rada», Luka je jednako bitan kao onaj broj kojeg ne prekrižite kad igrate loto. To što je šest godina doslovno «pasao» travu po brdima i pustopoljinama diljem «lijepe naše», bojeći se podići glavu iz blata, da ne bi ostao bez nje, koga to još zanima?! Pa, danas su junaci nacije oni što ne dižu glavu iz kreveta, a uz to ih još i kamere snimaju, te uz malo sreće mogu i do milijun kuna glavne nagrade.
A tko će, pitam ja Vas, mom «junaku» Luki dati milijun kuna nagrade?! Ali, dobro ga znam, ne bi ih on ni uzeo!
Luka danas živi u skromnoj kućici, negdje baš u vašem naselju, sigurno vam je susjed, a ne poznate ga, jedan od onih koji će vam prepustiti mjesto u redu za kruh ili vam podići kunu koja vam je netom ispala i to ma koliko vi godina imali.
I upravo sada pomaže guliti luk svojoj kćerkici koja pripravlja ručak, i jednim uhom prati misu iz Drniša na TV-u. On već dugo nije bio na misi..odvikao se ratnih godina dok je tjednima tumarao po bespućima Dinare. Obećao je Boži da će uskoro otići i na misu...ali ne samo radi Bože...ah, to je duga priča, i neću vam je ispričati, tek napomena da Božo još uvijek u džepu hlača nosi krunicu koju mu je Blaženka devedesetprve stavila oko vrata.
I baš, negdje oko pol dva, susjeda Zora je pozvonila na vrata.Došla je samo Luki prenijeti poruku od Blaženke koja je zvala sa posla, da će danas kao i jučer morati raditi duže. Luka je teško uzdahnuo i zahvalio se susjedi koja mu tako ponekad prenese ženine nevesele poruke, jer je njima telefon već mjesecima isključen, jer nisu mogli plaćati, ni svoj neveliki račun. Usput, budi rečeno, prijeti im i iskapčanje struje, jer već imaju nekoliko opomena. No, od jedne i to nevelike suprugine plaće jedva da imaju što za jesti. Luka, doduše zna žbukati, pa povremeno tu i tamo «ubere» koju kunu.
A kuna će im uskoro i više nedostajati, kada im se akobogda za koji mjesec rodi i treće dijete koje, istini za volju, i nisu planirali. Kolegice na poslu su Blaženku savjetovale, još u ranoj trudnoći da ode «na čišćenje» u jedno od zagrebačkih «gubilišta», pardon, rodilišta, gdje i na vratima imaju izvješene cjenike takvih «usluga». Tamo već i maloljetne djevojke, bez problema i bez znanja roditelja, između dva «tuluma» dođu na brzinu «očistiti» «prljavštinu» koju su nehotice negdje «skupili». No, naša Blaženka, za takvo nešto nije htjela ni čuti! Čvrsto je odlučila, a Luka ju je podržao, da će ma kako teško bilo, roditi to dijete, pa makar oboje njih «paslo travu»!!
Oko dva popodne Anamarija bijaše skuhala «gulaš bez mesa», ali njih dvoje nisu htjeli jesti dok im se barem Božo ne pridruži. Već je, doduše, trebao doći s podnevne mise, ali tako ponekad ostane pomoći župniku u nekim sitnicama, pa ga poslije i sam velečasni Jakov zna dovesti svojim autom kući.
U međuvremenu, po Anamariju je došla prijateljica Vesna i zamolila je da dođe do nje ako može i pomogne joj naučiti engleski za sutra. Anamarija je stoga ipak morala ručati, poljubila tatu i veselo otišla. Luka je tako ostao sam u kući, ali ne htjede još jesti, odlučio je sačekati Božu. No, Bože ni u tri nije bilo.Već je postajao nervozan i počeo se vrtiti po kući. Odlučio je da će izgrditi Božu kada stigne, a i samog velečasnog Jakova.
Odluči, naposljetku, pokušati upaliti svoj Renault «četvorku» koji je već tri dana tamo ležao u kvaru, pa će s njim iako nije registriran otići po Božu, jer nikada nije toliko kasnio. Bilo je već pol četiri i Luku je uz nervozu već hvatala i panika. Počeo je nešto čeprkati pod haubom, kadli začuje glas susjeda Denisa Mrkšića-Mrkog koji je s njim u školu išao, koji ima veliko poduzeće,već treću ženu i sedmu ljubavnicu, i kojeg ni vojna policija nije mogla otpremiti na bojište kad je dobio poziv za mobilizaciju, i kojeg Luka jednostavno, nije volio.
«Kaj se tu mučiš, Lukica, evo ti ključeve, uzmi moj džip ako trebaš nekuda, a to smeće od auta zapali..!» Luka ništa nije odgovorio na tu bahatost već je nastavio čeprkati po klemama akumulatora. Ali bio je već lagano bijesan i jedva se suzdržavao da ne odgovori štogod bahatom susjedu. Već mu je bila puna kapa ljudi koji su se kroz pet-šest godina rata, u sjeni granata, loveći u mutnom i iskorištavajući sirotinju, pa i samu državu prije svih, domogli velikog, za Luku nezamislivog bogatstva. No, nije on bio ljubomoran, znao je da je «oteto-prokleto» i da u tome nema sreće ni blagoslova, no nije mogao podnijeti njihovu bahatost i silu. «Lukica, pa zakaj si se ti boril sve te godine i bil ranjen pa si nisi mogel priskrbiti pristojan auto...mogel sam ti srediti invaliditet, znaš da sam ti to nudil i da imam čoeka, a zakaj si dopustil da ti žena crnči po cel dan za dva soma, a kod mene je mogla imat pet, pa ona je pametna i zgodna žena..šteta kaj je trudna,..ali sve joj ja bum sredil samo ak...», ali nije dovršio jer je Luka iz sve snage lupio kliještima po haubi i procijedio kroz zube, tiho i upozoravajuće: «Odlazi, Mrki!» Luka se skoro zapjenio od bijesa
, a ruke su mu se tresle, ali ne od siječanjske hladnoće. Mrki je shvatio što mu Luka želi reći. Nikada kao do sada nije mu Luka izgledao tako bijesan i tako opasan. Zato se brzo udaljio,i to napola trčeći.
A Luku je hvatala neka «žuta minuta»...sve mu je odjednom postalo crno i sivo...bio je sam kod kuće, bez prebite kune u džepu, sa dva gelera u bedru, bez žene koja radi po cijeli dan i to još i nedjeljom, dugovi, treće dijete, uobraženi bogataši,....po tko zna koji put do sada počeo se pitati gdje je to pogriješio u životu i kako naći izlaz iz svega ovoga što ga već danima pritišće. No, u ovom trenutku on zaista nije vidio izlaza...
*
Velečasni Jakov je parkirao svoju Fabiu ispred Lukine kuće i pozdravljao se sa Božom kojeg bijaše dovezao i koji je ostao malo duže na koncertu župnog zbora. Još nije bio ni krenuo kad začu Božin bolni krik.Osvrne se, te ugleda stravičan prizor:
Luka je visio u garaži s konopcem oko vrata klateći se lijevo-desno.Ali kao da se još čulo neko «krkljanje».
Velečasni Jakov nije gubio glavu već se brzo uspentrao na stari Renault da lakše može skinuti Luku.Uz puno napora to mu je i uspjelo, te ga položi na pod i počne davati umjetno disanje.Božo je drhtao i plakao klečeći na zemlji kraj očeva klonulog tijela.
«Na pogrebu u Svetoj Nedelji okupio se veliki broj mještana koji su došli odati posljednju počast tragično preminulom hrvatskom branitelju koji se u nedjelju popodne objesio....» - pisalo je u Crnoj kronici u Večernjem listu od utorka.
Dok je to čitao,zavaljen u svojoj postelji, Luki Babiću se na trenutak učinilo kao da čita o svojoj smrti, koju je za dlaku izbjegao. Naravno, zahvaljujući velečasnom Jakovu koji je bio onako priseban, tako da su ga i doktori na hitnoj pohvalili na stručnoj i spasonosnoj intervenciji.
Naš junak je, dakle spašen i to, prije svega i jedino, na intervenciju mene kao pisca početnika , jer naši junaci trebaju živjeti i to živjeti sa punim dostojanstvom i sa punim plućima udisati ovaj sveti i slobodni hrvatski zrak za kojeg su se upravo oni žrtvovali više od svih nas!
U uvom trenutku u nekom kutku naše domovine neki će branitelj možda (ne daj Bože!) dići ruku na sebe, jer mu nije omogućeno da za sebe i svoju obitelj izgradi sigurnu egzistenciju.
Hoće li nas, kad se , nedaj Bože(opet!), takvo što dogodi u našoj ulici, biti imalo sram što smo to dopustili ili ćemo samo odmahnuti rukom i reći:»Neka se budala tamo ubila...Ko joj je kriv?!»

KRAJ!