Teta Marija

Objavljeno u listu "Navještenje"



Brisači na Cliu su škripali i zavijali poput mačaka u veljači dok su „šetali“ vjetrobranskim staklom tjerajući nanose snijega koji je još uvijek padao. Za Mariju su svi govorili da je „smotana“ kao vozač, a neki malo zlobniji bi tu tezu rado proširili i na druge oblasti života. Ja se s time ne bih složio. Marija je bila vrlo draga i odgovorna osoba koja je voljela ljude i koja je svima željela samo dobro. I ovo jutro, dok se kroz zameteni grad vozila prema vrtiću u kojem već desetljeće i pol radi kao odgajateljica, odnosno „teta“, molila se zajedno s Radio Marijom, za svoju poveću obitelj, za sve svoje bližnje, te za cijeli svijet.
Zadnje, „žalosno otajstvo“ je ostavila za povratak, jer je, eto, sretno stigla na odredište, a bilo bi malo glupo da se nastavi moliti u autu, parkiranom kraj samog ulaza u vrtić. Zacijelo bi je pripadnici današnje moderne civilizacije koji „dopeljavaju“ klince, proglasili ludom babom kad bi je u tome zatekli.
Što se, pak brige za njihove mezimce tiče, tu joj nisu doista mogli ništa prigovoriti. Toliko puta je ostajala duže od radnog vremena zbog djece čiji roditelji nikako ne mogu na vrijeme stići. Njene kolegice bi bez trunka grizodušja objesile kute o najbližu vješalicu, nabacile jaknu i malo šminke na lice, pa „u život“! Za to vrijeme, mali anđelčići, kako im već Marija tepa, kao mali zombiji bi šetali po sobici, bez riječi, grizući zubićima uho plišanom medi ili čeprkajući prstima po slinavom nosiću. Svaki put kad bi se vrata sobe otvorila očekivali bi mamicu ili taticu, kao izbavitelje iz ovog zlatnog kaveza koji će ih na krilima odvesti u zemlju čudesa, punu topline i smijeha. Na njihovu žalost, najčešće bi ugledali smrknuto lice postarije čistačice koja bi s vremena na vrijeme virnula unutra da vidi jesu li sve ovčice na broju. „Kaj je, kaj se ne igrate, maleni?“ – najčešće bi im dobacila i otišla za svojim poslom kojeg ravnateljica vrtića odviše i ne cijeni.
Marija je, također bila na listi onih koje ravnateljica odviše ne „ferma“, a niti cijeni, makar joj nije mogla naći niti jednu pravu zamjerku. Ravnateljičine kriterije nitko živ nije znao, pa ipak su neki, sa kojima je redovito pila kave u pauzi dobro prolazili, iako se radom baš i nisu potvrdili, dok je Marija godinama bila na pristojnoj distanci od nje, smatrajući to normalnim i nenametljivim načinom ophođenja.
Marija za razliku od drugih, nikada nije izmišljala neka bolovanja, ni hitne slučajeve koje treba obaviti u roku „odmah“, već je, naprotiv, spremno uskakala kao zamjena svima misleći u svojoj naivnosti i dobroti kako čini dobro djelo kolegicama u nevolji. Za to vrijeme, „kolegice u nevolji“ bi s obitelji odlazile u šoping i izlete u susjedne zemlje, a neki skupi rekvizit sa putovanja bi svakako donijele i „brižnoj“ ravnateljici, no vrijednoj Mariji ne bi dostalo ni obično „Hvala!“. Marija to nije čak niti očekivala, jer je ona cijelo vrijeme izvršavala samo svoju dužnost prema Bogu i ljudima. Nije u nje bilo ni trunke ljutnje, srdžbe ili Bože mi oprosti, bijesa koji se kod njenih kolegica nerijetko pojavi kad im ne ide sve po „špagi“. Zato su Marijom držali glupom i ravnodušnom, ali joj to nikada, naravno, nisu tako rekle.
Pitale bi samo, kad bi djeca bila nestašna, onako u čudu: „Marija, kako ti ne poludiš na ovo?“ Marija bi samo slegnula ramenima, pomilovala po glavi najbliže dijete i tiho rekla: „To su samo djeca..“
Čim je jutros navukla radnu kutu krenula je u dnevnu sobu vidjeti koliko već ima „cicibana“. Svakog jutra bi ih upitala da li su se jutros prekrižili kad su ustali i zahvalili Bogu za još jedan dan. Najčešće bi dobila negativan odgovor. Neki dečki iz drugih skupina bi ju upitali „A, zakaj nas to pitate, teta?“ ili „Kak se to prekriži?“, dok je jedan dječak, čak pitao „Što je Bog?“, pa su mu se neki smijali. Mariji nije nikako „išlo u glavu“ da neka djeca baš ništa ne znaju o Gospodinu Bogu, o Isusu, o Mariji… Jednom ju je jedan roditelj pred ravnateljicom ukorio zbog njenog vjerskog pristupa djeci, jer on nije vjernik. Ravnateljica mu je dala za pravo i rekla, tobož je pravdajući: „Nije ona mislila ništa loše, ali ste svakako u pravo, ja neću dopustiti…“ - i tako dalje, a poslije se uz povišen ton obrušila na Mariju, vičući „Nije vam ovo crkva, odite u samostan, zadržite Boga za sebe i tome slično. Mariju je to jako pogodilo, te mjesecima nije izustila ime Božje pred djecom, no, malo po malo, oslobodila se pritiska, jer jednostavno, nije mogla Boga zadržati samo za sebe.
Jutros ju je mali Mihael silno obradovao jer je u dahu izmolio „Anđela čuvara“ kojeg je sinoć od bake naučio. Dobio je veliki poljubac od Marije na čemu su mu ostali bili čak i zavidni.
Dok se javljala na mobitel koji joj je zvonio, u srcu joj se širila toplina zbog malog Mihaela.
„Dobro, Mirjana, nema problema, znaš da ću te zamjeniti, samo ti obavi što moraš!“ – govorila je u mobitel srdačno, iako će morati odraditi još jednu smjenu poslije svoje.
No, tamo iza podne, kad je već počela ta druga smjena, ponovno je pozvonio mobitel. Njezin sin Franjo koji je išao u četvrti razred osnovne škole, nazvao ju je sa prijateljevog mobitela i zamolio da dođe po njega u školu jer mu nije dobro, da ga jako boli u trbuhu i da ima grčeve. Učiteljica ga je pustila sa nastave i rekla da se snađe za prijevoz doma. Tata mu je bio daleko jer vozi kamionom neka drva iz Slavonije, a mama je tu, svega desetak kilometara daleko…
„Odmah, sine, sad ću ja, samo da se javim ravnateljici, pa dolazim, izdrži još malo…“- rekla je mama i smjesta se uputila u ravnateljičin ured. Pokucala je tiho i sva usplahirana stala pred ravnateljicu koja je baš imala na „liniji“ neku stranku. Dala joj je znak da malo sačeka sa pitanjem. Marija se uznemirila jer nije mogla čekati. Morala je ići.
„Oprostite, ali ja moram ići…hitno je…sin mi je bolestan…“ – pokušala je ona, glasnije no inače. Ravnateljica je pogleda sa čuđenjem, kao da je rekla nešto jako nepristojno..
Naposljetku, sklopi slušalicu i vikne prema Mariji: „Kaj je vama, jeste li vi svi skupa normalni? Nema Mirjane, nema Katice, sad bi i ti nekud išla..,tko će raditi, pitam ja tebe? – sad joj se po prvi put obraćala na „ti“.
„Ali..sin me je zvao, boli ga trbuh…moram..“ – pokušala je Marija objasniti.
„Niš` se ne mora. Samo se mreti mora.“ – odgovori joj grubo, te još po kavanski, lupi šakom o pisaći stol tako da se Marija strese od straha.
„Ne može! Nikaj mu ne bu! Nema tko delati! Hoćeš da ja kao ravnateljica menjam pelene i brišem šmrkljave noseve? Ma, dajte, uozbiljite se, Marija!“ – ponovno se vratila na „vi“.
„Žao mi je, ja idem..“- odlučno će Marija i krene prema vratima.
„Kaj? Otkaz buš dobila!Ja ti to jamčim! Budi pametna, Marija!“ – prijetila je ravnateljica Elvira, podižući se na noge od bijesa.
Marija je, također izvan sebe od uzbuđenja i straha jedva pogodila bravu na Renault Cliu koji je bio prekriven novim slojem snijega.
Dok se vozila po sada dobro očišćenoj cesti u glavi joj je stalno odzvanjalo „Dobit ćeš otkaz!“, ali još više „Mama, molim te, dođi..“
Ovaj dan joj se činio kao loš san, kao pravi košmar. Sve je u njoj vrilo, sve se treslo…osjećala je kao da će „puknuti“.
Stakla na autu su joj bila poprilično zamagljena, a ona je vozila brže no inače. Na pola puta do škole, na jednom blagom zavoju uz samo dječje igralište koje je snijeg debelo prekrio naglo je zakočila jer nije na vrijeme uočila da treba skrenuti, auto je lagano odsklizao sa ceste i sletio niz blagu padinu prema igralištu. Zaustavio se tek na drvenoj klupi koju bijaše skoro izvalio iz zemlje.
Marija je udarila glavom o dovratak na autu tako da joj je sve zvonilo u glavi. Retrovizor iznad glave joj je od udarca odletio u krilo. Oko njega je bila omotana krunica koju je svakodnevno molila. Sva izudarana, tužna i nesretna primi u šaku križić sa krunice, jako ga i bolno stisne, te se rasplače iz sveg glasa.
U isti taj čas, pred školom, mama od jednog učenika je prišla njenom Franji koji je jaukao od bolova čučeći na podu. Primila ga je ispod ruke, zajedno sa svojim sinom, te ga hitno odvezla prema bolnici. Za samo pola sata operirali su mu slijepo crijevo. Liječnik mu je poslije operacije rekao: „Da si samo pet minuta kasnije došao…“
U isti onaj čas kad je Marija zaplakala s križem u ruci, jedan auto sa čijeg su krova stršila dva para skija, stao je na cesti, na mjestu udesa.
Mirjana i Katica, njene kolegice, koje su ovoga, za Mariju tužnog petka, krenule malo ranije na skijanje, a nju zamolile da radi umjesto njih, nekoliko trenutaka su zbog vlastita srama radi lažnih izgovora premišljale da li da se spuste do auta kojeg su odmah prepoznale.
U tom kritičnom trenutku, savjest je proradila, te su izišle iz auta i krenuli vidjeti ima li koga u Cliu.
Mariju su zatekli u nesvijesti sa malo okrvavljenim čelom i krunicom u desnoj ruci.
Mirjana se prisjetila da ja tako nešto imala i njena pokojna baka Dorica.
Ubrzo je sigla i hitna pomoć koju je Katica nazvala, a nedugo zatim i Mirjanin tata sa njenom braćom koji su izvukli Marijin auto, te zaključili da nema velike štete na njemu.
Nije bilo velike „štete“ ni što se Marije tiče.Pretrpjela je blaži potres mozga, ali i nešto jači psihički šok.
Čim je došla k sebi povikala je „Franjo!“. Jako se uzrujala, jer nije znala što je s njim. Tada joj zazvoni mobitel u jakni koju je pridržavala Mirjana.
„Mama, gdje si? Franjo je operiran od slijepog crijeva. Sad je dobro, pozdravlja te!“ – bile su prve riječi starijeg sina Tome.
Tek se malo potom Marija osvrne oko sebe i vidi da je ispred ambulante sa povojem oko čela, a kraj nje – Mirjana i Katica!
Primi tada mlađe kolegice ispod ruku kao da će se srušiti, te još jednom zajeca tresući se cijelim tijelom. Bio je to plač olakšanja.
Marija nikad nije saznala da su Marija i Katica toga dana umjesto da obavljaju poslove za koje su našle izgovor, bile krenule provoditi se na obližnjem skijalištu. Tamo su ih trebali čekati neki „frajeri“, jer njih dvije su bile još neudate i željne avantura.
Marija, naravno, nije dobila otkaz kojim joj je ravnateljica prijetila, već ispriku od iste i ponudu da ide na bolovanje ili se samo „odmori“ tjedan dana! Mirjana i Katica bi ju mjenjale to vrijeme.
Marija, kao Marija, nije na to pristala, jer tko bi malenima pričao o Bogu kad nje ne bi tu bilo!
Poslije posla, svaki dan bi hitala u bolnicu kod Franje i to svojim, malo udarenim Cliom.
Ubrzo je saznala i tko je žena koja joj je, doslovno, spasila sina. Bila je to jedna gospođa iz istoga kvarta, za koju su pričali da je s „one strane Drine“ i da joj je muž u ratu bio na „onoj“ strani. Mariji to sad nije bilo bitno. Otišla je kod nje, zajedno sa mužem, kupila joj velik poklon i izljubila ko rođenu sestru. Gospođi Mileni je bilo jako neugodno zbog toga, te nije mogla primiti poklon. Poslije je ispričala da je pored jedanaestogodišnjeg Bojana, imala sina Franjine dobi, iz prvoga braka, koji je prije sedam godina poginuo u prometnoj nesreći. Od tada, kaže, u svakom dječaku njegove dobi vidi svoje izgubljeno dijete!
Marija, koju je u srce dirnula priča ove dobre žene, svakog budućeg jutra, dok se vozila na posao i molila krunicu s Radio Marijom, a i u svakoj drugoj molitvenoj prigodi, odlučila je uključiti u molitvu i nju i njezinu obitelj, od sada, pa za svagda!
To je poklon koji će gospođa Milena zasigurno primiti, a da zato to neće ni saznati.