Ferrari

Objavljeno u časopisu "Ciciban" (2004.)





Dominiku za 5. rođendan
Mama je spremila Dominika za vrtić i krenula s njim u auto. Dominik je promatrao tu staru Škodu Favorit koja je na mjestima već bila zahrđala te je zapitao: -A zašto je auto zahrđao? Mama je promrljala nešto kao « već je stari ».
Dominik će: A zašto ne kupimo novi?!
-Kad ti narasteš, kupi koji hoćeš, može?
-Da, može, ja već znam, kupit ću Ferrari jer je najbrži i najbolji.
-Dobro- odgovori mama- a dotad će ova Škoda biti Ferrari. Sjedni tu otraga i prestani pitati svašta.
- A kad bih imao čarobni štapić, ja bih ovu Škodu pretvorio u Ferrari, nastavlja Dominik smještajući se na stražnjem sjedalu uistinu dotrajalog auta.
-I ja bih imala štošta napraviti s čarobnim štapićem...za početak možda novu frizuru i
nove cipele.
-A ja bih napravio da se može otvoriti krov na Ferrariju...
- Dobro, Dominik, prestani već s tim Ferrarijem- prekine ga mama , te okrene ključ da upali auto. No, čulo se samo «klik». – Opet ta glupa brava! – ljuto će mama i počne tresti bravu držeći za ključ... Auto iznenada upali, a mama s olakšanjem uzdahne i krene put vrtića.
A u vrtiću su tete priredile predstavu za djecu.
- Mama.. - Dominik će dok ga je mama ostavljala u dvorani za predstavu – kako se zove predstava? Čarobnjak iz voza ili Čarobnjak i koza? Mama se blago nasmijala- Čarobnjak iz Oza, sunce, Čarobnjak iz Oza - pogladi ga mama po glavi i ode. –Ali, šta je Oooooz? - vikao je za njom Dominik.
No, predstava je počinjala i Dominik se smjestio na svoju stoličicu, te se zagledao u preobučene tete koje su trebale glumiti likove iz te priče. No, nisu one baš doslovno prenosile sadržaj te priče, već su svaka na svoj način pokušavale djeci jutro učiniti što veselijim. Nakon pola sata smijeha i pljeskanja predstava je završila i djeca se počeše razilaziti. Samo je Dominik ostao još sjediti na svojem mjestu ne primjećujući da je ostao sam. Za vrijeme cijele predstave on netremice zurio u tetu Anicu koja je glumeći čarobnjaka cijelo vrijeme vitlala nekim čarobnim štapićem i pretvarala sve u svašta, uz urnebesni dječji smijeh. Dominik nije pljeskao ni odobravao već je razmišljao, razmišljao, razmišljao...tko zna o čemu... A onda ga je teta Anica, koja je već skinula kostim čarobnjaka, plješćući rukama pokušala « razbuditi » .
– Dominik, zar bi ti htio još jednu predstavu?- pitala ga je prenutog. – Ne, ja bih čarobni štapić! – brzo se Dominik snašao.
- Ha, ha ,ha- nasmije se teta- a što bi ti sa štapićem, reci mi, bi li stvorio bicikl? Ili možda romobil?
- Ne, ja bih stvorio jedan crveni Ferrari koji ima krov koji se pomiče i deset brzina!
Teta se odjednom uozbilji jer je i Dominik bio ozbiljan . - Znaš, Dominik, i teta ima stari auto i rado bi imala Ferrari, ali bojim se da to s ovim štapićem neće ići...- otužno će teta pokazujući mu tri pedlja dugačak drveni štapić.
- Ali, ja znam čarobne riječi- odgovori Dominik- kad kažem te riječi onda mogu raditi što god hoću s tim štapićem- uporno će Dominik.
- A koje su to čarobne riječi?
- Ne, neću vam reći! – lecne se Dominik- jer ćete vi onda za sebe napraviti Ferrari, a za moju mamu i mene nećete..
- Dobro, evo ti štapić pa ti napravi sebi Ferrari- pomirljivo će teta- a sad se pođi u svoju sobu igrati.
Dominik zgrabi štapić i potrči prema sobi. Promrmljao je nešto što je na hrvatskom trebalo značiti «Hvala!»
Kad je mama tog dana došla po Dominika nemalo se iznenadila ugledavši ga sa štapićem u ruci- Šta je, Dominik, je li to šiba jer nisi bio dobar?
- To nije šiba, to je čarobni štapić! - odgovori on uzdignute glave, praveći se malo važan.
- Ah, da, stvarno, oprosti, nisam odmah primijetila . Nego, sačekaj me kod auta na parkiralištu dok tetu Mariju pitam za novi Tintilinić.
Dominik odšeprtlja do parkirališta i stane kraj mamine Škode, pa pogleda i druge automobile. Bio je tu neki žuti oronuli Opel Kadet, jedan Renault 4, malo ulupljen, prašnjavi Hyundai na kojem je netko prstima napisao OPE.I ME, Daewoo Tico koji bi stao u tačke, te još puno drugih auta. Dominik pomisli - sad je pravi trenutak da isprobam svoju čaroliju! Osvrnu se najprije oko sebe da vidi gleda li ga tko. No, osim jedne male crne mace nikoga nije bilo. Tada ispruži štapić prema maminoj Škodi i poče govoriti riječi koje je zapamtio iz nekog filma ili crtića, a možda ih je i sam izmislio:
ABIĆ- DABIĆ- GLE ŠTO MOŽE OVAJ ŠTAPIĆ... ABIĆ- DABIĆ- GLE ŠTO MOŽE OVAJ ŠTAPIĆ.. i tako ravno osam puta, a potom iz sveg glasa: ŠKODO, PRETVORI SE U FERRARIJA!!!
Odjednom nešto pukne kao kad balon probušite iglom i nasta veliki bijeli dim na mjestu gdje je bila Škoda, tako da se nije ni vidjela. Dominik vikne –VJETAR!- i vjetar otpuhne dim. Na mjestu gdje je bila Škoda sada je stajao nov, novcat crveni i s pomičnim krovom – pogađate - FERRARI!
- Uspjelo je, uspjelo je- razdragano je kliktao Dominik sa štapićem još uvijek uperenim prema autu. Tada se sjeti da pokuša nešto još mnogo mnogo bolje. Ponovi opet osam puta čarobne riječi i vikne –SVI AUTOMOBILI NA PARKIRALIŠTU NEKA BUDU FERRARIJI!
I ponovno nešto pukne kao balon i ponovno se stvori, ali još veći dim tako da se na parkiralištu nije vidio ni jedan auto. Tada Dominik poviče- VJETAR! - I vjetar raznese dim, a pred njegovim očima nevjerojatan prizor: sve se crvenilo od Ferrarija!!! Nije više bilo ni «kadeta» ni «četvorke» ni «tica», već sve novi i nevoženi Ferrariji, a u svakoj bravi visio je ključ s privjeskom istoga imena. Dominik je bio zadovoljan, jako zadovoljan, ma što, bio je sretan kao nikad! Odjednom iz zgrade vrtića nahrupiše roditelji s djecom. Kao da su znali da se vani nešto veliko i čudesno dogodilo. Ništa im nije bilo jasno dok su se provlačili između auta i dodirivali ih kao da ne vjeruju da su pravi. A bili su pravi, još kako su bili! A kad je i teta Anica izašla iz vrtića i ugledala da se njen auto pretvorio u ogromnog sportskog Ferrarija nije mogla doći k sebi od sreće i oduševljenja.. I sve druge tete koje su imale parkiran auto sada su bile su presretne, a bile su tu i teta Marija i teta Dubravka i teta Melita i teta Višnja i sve druge tete i spremačice i kuhari i majstori i slučajni prolaznici... Svi su se čudom čudili i gledali, sad u aute sad u dječaka sa štapićem i naravno da nisu vjerovali, jer gdje još danas ima takvih čuda? Obraćam se sada odraslima: zar se za auto ne otplaćuje kredit i do osam godina i to za prosječan auto, a ovdje , ovdje je brat- bratu, pred očima sviju pomenutih, ležalo čak trideset Ferrarija!
Kad se naposljetku svi čuda načudiše, sjedoše redom u svoje limuzine kako bi isprobali nešto o čemu dosad nisu ni sanjali. Ali, što se tada dogodilo?! Da, to je uistinu najtužniji dio ove priče. Koliko strašan, toliko i neobjašnjiv. No, ne bojte se, nitko nije nastradao i nikome se nije ništa dogodilo.
A dogodilo se sljedeće: čim su ljudi okrenuli ključeve u bravama da upale svoj novi auto, svoj nedosanjani san, u istom trenutku – ČAROLIJA JE NESTALA!!! Jedan za drugim, svi su se ponovo pretvorili u u njihove stare aute, sa kojima su došli, pa tako, ako baš hoćete, i mamina Škoda! Uzalud je Dominik ponovo pokušavao sa čarobnim riječima i uperenim štapićem, no ništa nije pomagalo. Ferrariji su netragom nestali! A bili su tako lijepi...i crveni.
Razočarenje u Dominika bilo je veliko. Uzalud ga je mama tješila da sve što je lijepo kratko traje... Dominik nije mogao nikako preboljeti Ferrarija. I tako dok je sav pokunjen i tužan sjedao u maminu Škodu nije ni opazio da je sjeo na jednu lijepo ukrašenu kutiju sa mašnicom, veliku poput kutije od cipela.
–Oh, šta je to, mama? – progovori napokon opazivši iznenađenje.
– Otvori! – reče mu mama smiješeći se.
I Dominik , pomalo nespretno, odveže mašnicu , te potom razmota i ukrasni papir. A u papiru...što?
Dominik pogleda prema mami, pa prema kutiji, pa opet prema mami..
- Sretan rođendan, mišiću!- napokon će mama svečanim glasom, poljubivši ga u čelo.
No, nije ju baš čuo. Mazio je i grlio svoj novi, crveni auto i to sa pomičnim krovom.
Zvao se , naravno- Ferrari!