Doktore, kako ste - Istinita priča

Objavljeno u časopisima MI i Navještenje



Zagrebački bolnički svećenik, postariji franjevac, uz jecaje roditelja, udijelio je bolesničko pomazanje njihovom dvadesetpetogodišnjem sinu.
Njihov Ivica…. ah, kako je to krasan mladić bio….istinabog, ne kao drugi mladići njegovih godina u onom psihološkom smislu, ako me razumijete…
Jer, naš Ivica je, naime, da budem potpuno jasan, bio mladić „sa posebnim potrebama“.
Njegove potrebe su, opet, bile takve da ih roditelji koji u sebi nemaju onu potrebitu crtu božanske ljubavi koja „sve voli i sve podnosi“, nikako ne mogu ispuniti.
Ali, njegovi roditelji, njegova mati Iva i njegov tata Josip, bili su i jesu, baš takvi roditelji!
Znam ih dobro, i zato tvrdim, da je bilo potrebno na Himalaju se popeti po lijek njihovom miljeniku, vjerujte mi, za pola sata već bi bili u avionu…
I dok se fra Miljenko, uz tihe riječi podrške , pozdravljao s njima, napuštajući bolesničku sobu, a naš Ivica, jedan od junaka ove priče, zatvorenih očiju, teško i jedva dišući ostao ležati na bolesničkoj postelji, u obližnjem samostanu, časne sestre i svećenici su za njegovo zdravlje još uvijek uzdizali prošnje svemogućem Bogu.
Jer, znali su, „što je čovjeku nemoguće, Bogu je moguće…“
To su znali i njegovi roditelji i njegov par godina mlađi brat Antonio, ali i mnoga bliža i daljnja rodbina, te prijatelji i poznanici koji su u tom mladiću i toj obitelji prepoznali sliku Gospodina, patnika, koji se strmim i krvavim putem mukotrpno penje uz Golgotu.




A, njihova Golgota je počela još prije nekoliko tjedana!
Sve je bilo uobičajeno, u njihovom stanu, u jednom od mirnijih kvartova malog gradića, negdje na jugu domovine.
Te večeri su svi zajedno, ništa ne sluteći, gledali na televiziji izlučna natjecanja na Splitskom festivalu.
Naš junak Ivica, koji je ovaj, za mnoge ružan i pokvareni svijet, oduvijek gledao očima neiskvarena djeteta, obožavao je slušati svaku vrstu zabavne glazbe, naravno, pored neprikosnovenog Thompsona.
Njegov otac Josip, inače umirovljeni branitelj, bivši pripadnik 4.gardijske brigade, koji je u tenku prokrstario mnogim ratištima, često ga je vodio na razne koncerte dalmatinske i domoljubne pjesme, makar se zna, da je za našega Ivu ili Iveka, koncert njegova „idola“ uvijek bio nešto posebno.
Zar, je potrebno i napominjati da je napamet znao sve tekstove rečenog pjevača?!
I njegova mati Iva, nezaposlena krojačica, sjedila je uzanj i kao svaki dan i svaku večer, objašnjavala mu sve što ga je zanimalo i što mu nije bilo posve jasno.
Nije bilo tog pitanja na kojeg bi mu ona odgovorila sa, recimo, „Ma, pusti me sad…!“, „Idi, pitaj tatu…!“,“Nemam vremena..“ ili štogod slično.
Ne, takvo što on još nije doživio! Uvijek strpljivo i s ljubavlju, uvijek polako i nježno.…ne onako kako mi to često činimo svojoj djeci, već upravo onako kako to treba, kako je najbolje.
Što reći o njegovu nešto mlađem bratu Antoniu, jednom više nego uspješnom studentu na glazbenoj akademiji, koji je unutar ovih toplih zidina koji se još nazivlju „domom“, pohađao onu pravu i istinsku „akademiju bratske ljubavi i žrtve“!
Ta, koliko je samo puta svog starijeg brata obrijao, okupao, pomogao mu obući se i odjenuti….
Koliko puta ga je, bez imalo srama,(a i zbog čega?) izveo među prijatelje u kvart, pa na utakmicu, u kino, na kupanje, učio ga plivati, igrati playstation….?!
Ha, što kažete na to? Ima li danas među vama još takvih primjera?
Siguran sam da ima, makar sam siguran da baš nisu česti.
No, vratimo se, opet, našem Ivici, našem junaku „s posebnim potrebama“, s potrebama koje zapravo, ako baš hoćete, i nisu posebne, jer se mogu svesti pod zajednički nazivnik sa poznatom riječi „Ljubav“, a zar je to posebna potreba..?
I što je bilo te večeri, s Ivicom, dok se na Prokurativama odvijao glazbeni show?
Srušio se iznenada na pod i počeo se gušiti! Pravi epileptični napad!
Iako, pod velikim šokom, tata je brzo reagirao i pravovremeno mu, uz velike napore, hrvajući se s njim na podu, uspio osloboditi jezik, te ga tako spasiti od gušenja, dok je mama alarmirala Hitnu.
Oni su došli, doista brzo, te ga nakon kraćeg pregleda poslali u bolnicu na daljnje pretrage, jer nije bilo jasno otkud takvi napadaji, pogotovo što nikad prije nije imao sličnih problema, niti kakvih indicija.
Svi su nalazi, na žalost, odmah pokazali da Ivica na mozgu ima određenu sjenu koju liječnička struka prepoznaje kao – tumor!
Tumora, znamo ima dvije vrste, ako ih dijelimo po ćudi, a da bi Ivičina obitelj bila potpuno u ošamućena, shrvana i bespomoćna, pobrinuo se glavni liječnik koji je s velikom sigurnošću ustvrdio da se radi o tumoru od kojeg zlokobnijeg nema i koji se širi takvom žestinom i snagom da je svaka nada isključena!
Takvom pacijentu ostane tek toliko vremena života da se pozdravi sa svojim najbližima i zahvali za sve trenutke sreće koje su mu u životu darovali!
Ivica, koji je nakon nekoliko dana provedenih u bolnici, još bio pri svijesti, pa čak, na trenutke i dobro raspoložen, i koji nije mogao ni minute bez svoje drage mame, zavapio je kad je iz njihovih blijedih i tužnih lica pročitao strah za njega: „Mama moja, šta se to sa menom događa?“
Ivica, koji je sve ljude na svijetu smatrao dobrima i dobronamjernima, koji je svaki dan mami zahvaljivao za skuhani ručak, za pruženu čašu soka, pa čak i medicinskoj sestri za ubrizganu injekciju, izmamio je suze na oči brojnom osoblju u toj južnodalmatinskoj bolnici.

No, njegova obitelj, nije se nikako ni htjela, a ni mogla pomiriti sa onime što je o njihovom miljeniku, njihovoj „mazi“, (Antonio se neće naljutiti) ovdje rečeno.
Preko nekih crkvenih krugova, jer drugih veza nisu imali, nekako su uspjeli Ivicu dopremiti u naš glavni grad, u još bolju bolnicu, kod poznatijeg liječnika, na daljnje pretrage, ne bi li se pronašla neka nada i spas.
Taj poznati liječnik, koji se za Ivicu posebno zauzeo, onako ljudski i bez „mita i mićenja", odmah je pogledao sve nalaze, Ivičin mozak ponovno snimio, te nakon svega izišao pred „izbezumljene“ roditelje kojima se na hodniku srce kidalo od strepnje i jeze.
„Ljudi moji…“ - rekao je otprilike liječnik – „Ja ne znam otkud liječnicima iz vašeg grada materijal za takve crne tvrdnje, jer ono što ja ovdje vidim, nikako ne odgovara onom što su oni rekli….jer, ne radi se uopće o nikakvom tumoru, što ne znači da stvar nije krajnje ozbiljna…, ali, ja vam tvrdim…nada postoji, čak vrlo realna….“
Htio je taj vrsni liječnik još dodati da je zapravo u pitanju gnojni apces ili tako nekako, koji je vrlo velik i koji pritišće moždanu ovojnicu…itd, ali nije dovršio.
Ivičin tata ga je uz riječi: „Doktore…ma, dozvolite mi,samo, da vas poljubim!“ , a liječnik je slijegnuvši ramenima: „Pa, nije baš pravilo…“ - dozvolio da ga „stari“ hrvatski gardist, suznih očiju, poput oca
izljubi, od sreće što mu je sina ljubljenog, makar običnom dijagnozom, među žive vratio!“
Poslije se ispostavilo da se ta gnojna kesica, taj apces,kako ga zovu, mogao i morao, punkcijom odstraniti još u njihovom gradu, jer je već sada oštetio dio mozga na desnoj strani, gdje se nalazi, tako da su Ivici, zbog toga bili oduzeti i lijeva noga i lijeva ruka!
Zbog te bi pogrješke, ako uopće sve ovo preživi, mogao ostati doživotni invalid!
Zato se, ovdje, u zagrebačkoj bolnici, u najkraćem roku, prionulo punktiranju mozga, što također nije bez rizika, ali je Bogu hvala i Gospi Sinjskoj, kojoj se obitelj molila, sve proteklo dobro, a gnojna kesica, zapravo već prava kesa, bijaše ispražnjena!
Ivičino, do tada loše opće stanje, a bio je pod stalnim injekcijskim blokadama ( da ih nije vrištao bi od boli!) sada se počelo popravljati.
Nije bilo one zlokobne pospanosti i mrtvila koje su nagovješćivali da gnojna kesa opet pritišće moždanu ovojnicu, što pri svjesnom stanju, bez blokada, izaziva neviđenu bol.
Ivica je bio „stabilan“, kako bi liječnici rekli, pio je i dalje antibiotike, jer je valjalo njima uništiti „zlu“ bakteriju koja se dva centimetra u dubini mozga odavno začahurila i odatle stalno prijeti.
Čahura je bila izuzetno tvrda, baš zato što razvila poodavno, pa ni antibiotici kojim su ga hranili nisu bili uspješni.
Tako je Ivica, taj mladić dječjeg srca, ponovno trebao punktiranje ili operaciju kojom bi se čahura s bakterijim odstranila.
Jer, gnoj se iznova stvarao u velikim količinama, a naš Ivica bio pospan i skoro bez svijesti.
Trebalo se odlučiti: ako se priđe punkciji, ništa se trajno ne rješava, jer bakterija ostaje prisutna i ponovno prijeti, potrebno je daljnje liječenje antibioticima koji se moraju toliko precizno dozirati, da ukoliko je doza nedovoljna, Ivica bmože umrijeti, a ukoliko je prejaka, mogu mu u trenutku otkazati bubrezi!
Ukoliko se odluči operirati mozak i odstraniti čahuru, rizik je bio velik, čak prevelik, jer se našega Ivicu zbog osjetljivosti moždanog tkiva, može jednostavno pretvoriti u „biljku“ , nepomična čovjeka,koji samo vegetira.
Što učiniti? Liječnici su odluku prepustili roditeljima.
A kako da se odluče roditelji, koji bi i život svoj dali za svoje teško bolesno dijete, ali ta opcija, kao što znamo, uopće nije u ponudi?!
Bog je na kraju, kako zna reći moj mali sin, „stavio ljudima u pamet“, u ovom slučaju samim liječnicima, da sami zaključe, kako će na Ivici izvesti ponovnu punkciju, pa će dalje vidjeti….




Ivica je, kako već rekoh na početku priče, a sada se na to vraćamo, kao u pravim romanima, primio sakrament bolesničkog pomazanja i u nikad gorem stanju čeka novo rezanje i još jedno punktiranje.
I ovo može biti kobno, i ovo može biti zadnje….to su svi znali, ali nešto se moralo napraviti .
Svi koji su od obitelji saznali za dalnji tijek zahvata nad našim milim pacijentom, opet su kao i obitelj, u molitvi utekli Bogu i svetima.
I rođakinja Ivičine mame, koja je u Zagrebu, u samostanu, redovnica u franjevačkom redu, dakle, časna sestra Anka, je animirala cijeli svoj samostan da moli i prikazuje svoje trude i možebitne patnje Bogu, sve za ozdravljenje ovoga „djeteta što se likom mladića ogrnu“!
A, vjerujte mi i ovo: kada sam ga prvi put na bolesničkoj postelji vidio, onako bolna i ispaćena, na sebi je imao samo pelenu za odrasle,jer je bilo vruće…zbog te pelene, koja je podsjećala na haljinu Isusovu na križu, a i nogu u koljenu lijevom bijaše savio, ni trenutka nisam sumnjao - da to leži u njemu Krist! U tom tijelu mladića i u tom srcu koje zlo još nije pohodilo!




I kako je na kraju, završila ta punkcija, da li je naš Ivica opet progledao i da li će opet svojoj dragoj mami koja je sve ove dane probdila uz njegov krevet ne spavajući ni minute, već neprestano brišući znoj s ispaćena lica, kao majka Gospodinova nekad, i okrećući ga s lijevog na desni bok, a nije ni lagan bio…da li će joj opet reći: „Hvala ti, mama, za ovaj ručak, izvrsno si ga skuhala?“
Da li će sa dragim ocem ikad više otići na koncert Thompsona i uglas s njim zapjevati, iz dubine srca „Lijepa li si….“?
Da li će opet, jednom, poželjeti čuti na mobitel, glas svog obožavanog „bratića“ Antonia, kako ga bijaše od milja zvao, dok on bude sa zborom na koncertu u dalekom Čileu ili Njemačkoj, reći mu da se brzo vrati kući i da mu donese, što? Smoki, kao i obično!
Da li će medicinskoj sestri opet reći da baš ima lijepu frizuru, da je baš dobra i najbolja?
Da li će, ako se probudi, čim otvori oči i ugleda liječnika, reći: „Doktore, kako ste mi?“
I, da, baš upravo to se dogodilo. Upravo to!
Nakon uspješnog zahvata, otvorio je oči, ugledao liječnika, i upitao ga: „Pa, doktore, kako ste mi?“
No, kako postoje i doktori od „krvi mesa“, tako se i ovaj nađe takav, proguta knedlu, priđe mu, potapše ga po ramenu, te jedva uspije prozboriti: „Ivek, sve bu dobro!“
I, Bogu hvala, Gospi Sinjskoj, svetima i svim moliteljima, dva tjedna nakon toga, naš Ivica je „više nego stabilno“, veseo je, razgovorljiv, mama je stalno uz njega (od prvoga dana kod časnih je na stanu, u jednom samostanu – Hvala im!), „bratić“ i tata, koliko uzmognu.
Što je još najvažnije, čahura sa bakterijom se prema zadnjem CT-u, na veliko zaprepaštenje i radost sviju, uvelike smanjila, te će Ivica za tjedan-dva biti otpušten iz bolnice i biti poslan u neke od toplica na rehabilitaciju i potpuni oporavak!
To mu od sveg srca želim!
Na kraju, samo jedna mala opaska: čast mi je i sreća što ga poznajem, jer on je moj rođak!