Put ljubavi - istinita priča

subota , 10.11.2007.



"Objavljeno u župnom listu "Navještenje", te u katoličkom mjesečniku "MI"



Marko i Ana su imali dvoje zdrave dječice, dva mala sinčića vrtićke dobi. I bli su jako sretni zbog toga. Vjerovali su oni Gospodinu i njegovoj se volji priklanjali. Istini za volju, ni prvo ni drugo svoje čedo nisu «planirali», kako se to međ` učenima veli. Planirali su imati puno djece, ali vrijeme i redoslijed kada će ih Gospodin darivati, nije im bio odveć bitan. Vjerovali su, (ah, kako to danas isprazno zvuči!) da će se Onaj koji tu dječicu šalje «njima na skrb», već i pobrinuti da im ništa ne nedostaje. Zato se nisu «ustezali» jedno drugome, a za zaštitu nisu marili. Bijahu uvjereni da ni «kondom», ni spirale, ni tablete, ni što ti ga ja znam, nije Bogu po volji.
Ali, život, kao život, sve nas stavlja na kušnju, pa tako i njih dvoje.
Živjeli su oni od jedne, istina nevelike, Markove skladištarske plaće, jedva dovoljne (ali ipak dovoljne!), za njihove osnovne potrebe.
Ipak, nisu si mogli priuštiti neku bolju garderobu niti za sebe niti za djecu. Radovali su se tako skromnim «krpicama» koje bi pronašli na placu, a zadnje kune izdvajali su za pelene. Za nekakve večernje izlaske, poput drugih mladih parova, nisu ni pomišljali.
Zato, odluče oni da se Ana nekako zaposli, kako bi mogli živjeti barem malo bolje i priuštiti sebi i djeci, koja će od sada morati ići u vrtić, više radosti nego do sada.
I gle, čuda! Za tri do četiri mjeseca, Ani se ukazao siguran posao u jednoj privatnoj zubarskoj ambulanti, doduše, «preko veze», jer je sadašnja medicinska sestra, inače njihova susjeda, trudna, te se sjetila Ane da joj ponudi zamjenu!
Baš lijepo, pomisliše supružnici, to se Gospodin brine za nas!
No, sada je, ipak, trebalo planirati neke stvari, kao na primjer, kako odgoditi eventuvalnu trudnoću! O tome dosad nisu nikad razmišljali, ali ako žele «bolji život», morat će. Svom Bogu se ne žele «zamjeriti», te neće kao zaštitu uzimati što je moralno nedopušteno, ali kako onda..? Našli su se u pomalo nezgodnoj situaciji. Kako pratiti «plodne» i «neplodne dane»? Kako biti siguran da je «plodno» uistinu «plodno», a «neplodno» neplodno? Ako pogriješe, prilika za «boljim životom» otići će u nepovrat.
Slučajno ili ne, Ani dopadne u ruke, neka tanka knjižica, autora dr.Ozrena Vukovića, koja je govorila o prirodnom planiranju trudnoće. Oboje su bili sretni kad su vidjeli da takvo što uistinu postoji. No, manje su bili sretni, pogotovo Ana, kad je pročitala da u svrhu uspjeha te metode, treba s vremena na vrijeme, među prstima razvlačiti vaginalnu sluz, ispitujući ljepljivost iste, te po tome utvrđivati plodne, odnosno, neplodne dane. Priznat ćete, čak i vi koji ste navikli na takvo što, ako vas ima, da ne izgleda nimalo ugodno, pogotovo za današnjeg «užurbanog» i brigama opterećenog čovjeka. No, kako god da bilo, Ana se ozbiljno dala na «posao».
I činilo se, barem, prvi mjesec, da će to ići. Ali, Anini «ciklusi» ne bijahu baš posvema pravilni, te ona samo petnaest dana prije prvog zaposlenja kojemu se baš radovala, shvati da se u nečem «preračunala». Bila je trudna! Po prvi put, nije se onako iskreno i majčinski, veselila toj činjenici, jer...htjela je, barem za neko vrijeme, malo «bolji život» od ovog.
Morala se susjedi zahvaliti na poslu kojem se unaprijed toliko veselila.
Marko ju je tješio, govoreći da ih neće Bog napustiti, te da On uvijek ima nekakav plan za njih, ma koliko se činio protivan njihovim trenutnim željama i očekivanjima.
Ubrzo, i Ana svim srcem prihvati dijete, te i zaboravi da je uopće željela biti zaposlena. I bijaše to tako sve do šestog mjeseca trudnoće. Sve do tada pregledi su pokazivali da je dijete zdravo i da se normalno razvija. A, onda je, iznenada, jedan rutinski ultrazvučni pregled pokazao izvjesnu nepravilnost kod «ploda» kako su ga već liječnici nazivali, kao da se radi o plodu kruške ili šljive. Dijete je imalo određeni «sindrom» koji je se kao takav, u dosadašnjoj liječničkoj praksi pokazao kao neizliječiv! U najboljem slučaju, Anino i Markovo dijete moglo je poživjeti do druge ili treće godine života, a moglo je i umrijeti u utrobi same majke i izazvati trovanje krvi i smrt majke!
Nekoliko dana su oboje bili u «šoku». Nisu znali što ih je to snašlo, jer su do sada uvijek mislili, kako se ono kaže, «da se to drugima događa». Ali, ne, to se baš njima događalo! Ginekolog iz njihovog malog grada ih uputi u susjedni, veliki grad, koji se mogao zvati i Zagreb, na daljnje pretrage. Oni su u srcima još uvijek nosili nadu, jer «Bogu ništa nije nemoguće», mislili su.
U velegradskoj klinici, «dobronamjerni» liječnik im bez imalo krzmanja predloži – pobačaj! Čak, štoviše, dadne on stvar na Etičko povjerenstvo, kako se to već u takvim prilikama radi, da bi se uvjerilo neuke,»zatucane»,
roditelje, što je najbolje za njih i njihovo zdravlje. A kad takvo povjerenstvo, sastavljeno od sve vrsnih i nadaleko poznatih ginekologa, jednoglasno utvrdi da je sve osim hitnog pobačaja ludost, e onda im treba i vjerovati!
Ali, sirota Ana i njen Marko, kako već bijahu «zatucani», vjerovali su samo Bogu. Odbiju oni, bez razmišljanja i sve predložene preventivne mjere, poput kordocenteze i ostalog. Nisu željeli da se takvim nehumanim postupcima naudi njihovom čedu.
Ni doktor Ozren Vuković koji bijaše napisao onu knjižicu o planiranju trudnoće, ne bi se složio s time. Dogovore oni s liječnicima samo redovite kontrole, a potom se vrate u svoje malo mjesto i odmah se jave svom župniku, velečasnom Martinu, koji oduševljen, pohvali Aninu i Markovu ispravnu odluku da zadrže dijete i ne pristanu na liječničke «pokuse» s djetetom. Htijući svesrdno pomoći mladom paru, velečasni Martin, nazove telefonom nikog drugog do samog doktora Vukovića, autora spominjane knjižice i velikog «zagovornika života» i protivnika pobačaja. Doktor Vuković , odmah, «preko žice», za Anu predloži novog ginekologa, švicarskog povratnika s nekoliko vrhunskih diploma, doktora Benjamina Carevića. Dao im je i adresu. Jer, osim što je vrhunski liječnik, on je i katolik, prijatelj ili poznanik, doktora Vukovića. Velečasni Martin, potom isprati bračni par iz župnog ureda, pokušavajući im, usput, utrapiti nekoliko stotica iz župne blagajne, uz riječi, «pregledi su danas skupi kod ginegologa, uzmite, djeco, trebat će vam..» Iako su bili dirnuti pažnjom župnika, samo su se zahvalili na toj pomoći, jer ipak su imali manju svoticu koju su im za takve potrebe poslali njihovi roditelji iz Like.
Odmah, sutradan, posjetiše oni «čuvenog» doktora Carevića, u onom istom susjednom, velikom gradu, koji bi se, ponavljam, opet, mogao zvati i Zagreb.
Doktor im se uza svu reputaciju, ni na prvi pogled nije svidio.
Uštogljen, na visokoj stolici, poput kakvog cara, kako mu i prezime kaže, držao se nadmoćnim pred ovo dvoje mladih i zbunjenih ljudi.
S tregerima na hlačama i u bijelim papučama, kao da je uživao u vlastitom dnevnom boravku i još više, u vlastitoj veličini.
Hvalio se svojim katoličkim moralom, tako rijetkim među liječnicima i poznanstvu sa doktorom Vukovićem, kojeg uzgred nije dugo vidio.
Tvrdio je da će osobno za nekoliko godina u ovome gradu podići prvu «katoličku bolnicu» , kojoj će on biti na čelu i u kojoj će vladati drugačiji, etičniji odnosi prema pacijentima i novim životima.
Tek kasnije, kod jednog od idućih pregleda, Ana je u čekaonici čula od jedne pacijentice da je doktor Carević njoj i njenoj prijateljici kao zaštitu od trudnoće, savjetovao ugradnju spirale?!
A što se prvog pregleda tiče, koštao je otprilike onoliko «stotica» koliko im bijaše velečasni Martin ponudio. A pregled ne bi toliko koštao «da je Ana otprije bila njegova pacijentica», opravdavao se uvaženi ginekolog. Ona je to, naime, postala, tek nakon obavljenog pregleda, nakon samo nekoliko minuta!
Inače, ultrazvukom je utvrdio što i liječnici prije njega - neizliječivu bolest, ali je hineći velikog vjernika i moralista, rekao da se treba nadati najboljem i da će se on osobno moliti Bogu za uspješnost Anine trudnoće! Koliko se uvaženi liječnik doista molio za nju i dijete, Ana, naravno nikad nije saznala. O tome je mogla samo pretpostaviti kad ju je doktor Carević već idućeg tjedna, prilikom pregleda, nazvao «Sanja», a opet idućeg «Tanja», jer je njeno ime «Ana», očito, bilo teško za upamtiti.
Savjetovao je doktor Ani da uporedo sa pregledima kod njega ide na kontrolne preglede u kliniku za porode, tamo pri onom «etičkom povjerenstvu».
A, tamo su joj vrli i pažljivi liječnici, u sedmom mjesecu trudnoće ustanovili da «plod više ne diše», da nema otkucaja srca, te da ja potrebno odmah krenuti u izazivanje umjetnih trudova i potom toliko iznuđivani abortus! I dok se liječnička ekipa, na čelu s nekim doktorom Fumićem koji je i utvrdio «prestanak otkucaja», spremala obaviti još jedno rutinsko «čišćenje», Ana, koja je ležala na krevetu čekajući svaki čas neugodan završni čin, osjeti kao da se dijete u trbuhu, ipak, miče. Odmah je to rekla i «ekipi za očevid», na što se jedna od liječnica čak i nasmijala, tvrdeći da se «tu nema što micati». Ipak, na Anino uporno traženje, ponovili su ultrazvučni pregled. Liječnica koja se prethodno nasmijala, sada je bila šokirana. «U pravu je gospođa...zaista se čuju otkucaji!» Doktor Fumić je gledao kroz prozor.
Mjesec i pol dana kasnije, Ana je u istoj klinici, uz prirodne trudove ipak rodila živo dijete! Mali Matej, jer tim ga je imenom otac odmah krstio, u djedovo ime, živio je, na ovome svijetu, nepuna dva i pol sata. Okice svoje, doduše, nije uspio otvoriti, ali je zasigurno osjetio ljubav svojih roditelja koja ga je cijelo to vrijeme okruživala.
Liječnici, koji su se tako svojski, u ime neke više humanosti, zalagali za brzi i bezuvjetni pobačaj, očito je, takvu ljubav nisu nikad doživjeli.














<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.