Pod 1. vodoravno

Objavljeno u Navještenju



U spavaćoj sobi Vlatka i Nataše, japanski crtići su se redali na komercijalnoj televiziji. Njih dvoje je još spavalo. Nataša je do kasnih sati listala "tjednu lektiru". Ti dostavljači trgovačkih letaka i knjižica su uistinu bili vrijedni. Tek što bi Nataša iz poštanskog sandučića podigla jedan broj, tamo bi se već stvorila hrpa novih letaka i časopisa. Trebalo je imati vremena sve to prostudirati i odabrati najpovoljnije ponude. Ne znamo što je Nataša noćas odabrala, ali znamo da joj je jedan letak ostao čvrsto u šaci nakon što je nehotice odškrinula vrata snu.
Vlatko je, pak, bio budan i do ranih jutarnjih sati jer je pratio prijenos boksačkog meča hrvatskog borca iz daleke Yokohame u Japanu.
Koliko je rundi borba trajala i kako je završila, možemo samo nagađati, no možemo pouzdano reći da su iščekivanje i nervoza kod Vlatka bili obilati jer je na noćnom ormariću ostala potpuno prazna kutija od cigareta, pepeljara prepuna čikova i pepela, kao i prazan lončić od kave te šalica s talogom.
U dječjoj sobi, na svojim krevetima, u polusjedećim položajima, desetogodišnji Hrvoje i dvije godine mlađa Melita bez riječi su tipkali prstićima po najnovijim modelima mobilnih uređaja. Igrice koje su ih zaokupljale nisu dozvoljavale da pogledaju prema prozoru odakle je kroz rupice na roletama odavna mahao novi dan.
Da su se samo ustali i podigli ih, mogli su uživati u idiličnom zimskom ugođaju. Snježnobijele krpice su lelujale zrakom na putu iz nekog dalekog oblaka, te se sasvim neopaženo i nježno lijepile na ledeno tlo.
Nešto kasnije vozilo zimske službe je tutnjeći i grebući prošlo njihovom ulicom sipajući sol po cesti.
Ni to ih nije poremetilo u njihovoj zabavi.
Kad je mama banula na vrata, zijevajući kao da se sprema zagristi ogromnu jabuku, nisu je ni pogledali.
- Dobro jutro, dječice, jeste se naspavali…? - pitala je paleći prigušeno svjetlo.
Nešto su promrmljali ne dižući pogled.
- Pitam samo, jeste li dobro spavali, zar je teško odgovoriti, ha, djeco? - bila je uporna.
Na to je Hrvoje ljuto pogledao i prekorio:
- Zbog tebe sam krivo stisnuo i nisam prošao ovaj "level"….zašto me ometaš? Bolje idi u kuhinju i napravi tost…budi korisna ovom društvu…! - odbrusi joj malac.
-Da, mama, budi korisna, ja ću jesti cornflakes s jagodama za doručak!- složi se sestrica s njim.
Mama se tada ljuto podboči i stane nasred sobe:
- Ma, jel to vi mene….da ne kažem što?! - poviče
Vidjevši da je vrag odnio šalu, Hrvoje će pomirljivo:
- Dobro, dobro, što se odmah srdiš, tata će nam onda spremiti "papicu".
-Mo'š si mislit- procijedi mama, - ni grički top ga ne bi probudio…
Tada se iz bračne sobe začuje povik:
- Na-teeeeeeeeeeeeee! Na-teeeeeeeeee! - tako je Vlatko od milja zvao suprugu Natašu.
-Gdje mi je daljinski, jesi ga vidjela? Ne mogu promijeniti ovaj glupi program, ne mogu vidjeti teletekst….oooo, poludjet ću……- zavapi tužni muž.
-Pokušaj se ustati dragi, pa ga potraži sam, zar ga ti nisi zadnji imao?!
-Daj, baš si okrutna, pa znaš kad sam legao spavati…
-Tko te tjerao da budeš budan? Da si barem nešto korisno čitao, već si do zore čekao da bi gledao dvije minute makljaže..
-Daj, ti mi se javi, misliš da si pametnija od mene ako znaš gdje se u Zagrebu može kupiti najjeftinija torbica ili depilator na baterije.
-Čuj, dragi moj, i ekonomija je sastavni dio života i u svakom slučaju korisnija za obitelj od tvog praćenja sportskih događanja…..Što, recimo, koristi obitelji što ti u dva sata poslije ponoći pratiš rezultate na teletekstu?
- Ha, što je, već si zaboravila da sam ti nakon dobitka na kladionici kupio tu svilenu pidžamu u kojoj se sad tako važno prošetavaš po kući…?
- Da, u pravu si, evo će uskoro biti i četvrta godišnjica od tog sretnog događaja…
- Četvrta, pa što, ne može se dobiti na kladionici svaki dan…
- Ali se može svaki dan igrati i svaki dan buljiti u ekran….i to po cijeli dan! A kad izgubiš daljinski, to je takva katastrofa kao kad moj tata ne može pronaći insulinsku špricu…katastrofa!
- Katastrofa je to kako si odgojila djecu, pa mi ni laku noć ne kažu prije spavanja!
- Naravno da ti ne kažu jer te i ne vide…kad si, recimo, sinoć došao doma?
- To se tebe ne tiče, da ti igraš uvečer nogomet s prijateljima ni ja tebe ne bih pitao kad si došla.
- Da ja igram nogomet s prijateljima?! Vidiš, to ti nije loša ideja…barem bih se odmorila od kućanskih poslova i spoznala što je "pravo prijateljstvo".
- Ma, nisam mislio na nogomet konkretno, nego…
- Nego na kladionicu, je li? I to je svakako korisno, takve stvari zaista treba sponzorirati…
- S tobom nikako na zelenu granu, sve shvaćaš doslovno..
- A ti ne shvaćaš nikako..
- Misliš da sam glup?
- Ne mislim..
- Misliš!
- Ne mislim.
- A onda, u tom slučaju, otiđi i napravi mi nešto za doručak!

Za pola sata svih četvero je bilo u blagovaonici za stolom. Tost se bio malo prepekao, pa je Hrvoje rekao da ga neće jesti i da netko treba smjesta otići u dućan po novi tost jer su kućne zalihe bile ispražnjene.
- Dragi sine- prozbori tata- ja bih te rado uslužio i otišao u dućan pješice po tost, ali kao što znamo, dućani više nedjeljom ne rade….- dovrši tata i pogladi sina po kosi, smijući se.
- Dragi sine - dometne mama - sada vidiš koliko te tata često "uslužuje" kad ne zna da dućani ponovno rade nedjeljom već pola godine!
- A, je li? Nisam primijetio, tako je to kad si stalno zaokupljen nečim …a, je li netko pronašao taj prokleti daljinski?
- Vidimo mi dobro čime si ti zaokupljen, sa svim samo ne s obitelji…- odgovori mu supruga.
- Da, tata, stalno nosiš po kući svoj daljinski kao slijepi Joža svoj štap…- uključi se i Hrvoje u raspravu.
- Daj mi odmah taj mobitel što držiš u ruci, jer ako ja mogu bez daljinskog možeš i ti bez mobitela..! - osvetnički će mu tata.
- Ali, nije pošteno…evo, evo…pojest ću ovaj zapečeni tost samo mi ga nemoj uzeti…- predloži dijete nagodbu.
- OK, jedi onda! - složi se tata
- Ja ću mu ga uzeti, ne treba mu to za stolom….to meni nije normalno da dijete jede s mobitelom u ruci, evo, nije se ni prekrižio prije jela…- reče mama i pruži ruku da mu uzme aparat.
- Ako uzmeš meni, moraš i njoj, i ona ga ima u džepu! - usprotivi se Hrvoje
- Obadva mobitela na sunce! Dosta je više toga terora…po cijeli dan igrice, igrice i samo igrice….ovaj bulji u tv i ništa drugo ne vidi…, pa na šta ovo sliči, je li ovo obitelj ili skup jedinki koja živi svaka svoj život? - goropadno će mama trpajući u džep kućne haljine svoj plijen.
- Sva sreća da imamo tebe, bez tebe smo ko guske u magli! - prigovori muž.
- Da znaš da si u pravu, ali nije u redu da se ovako pred djecom raspravljamo…nismo dobar primjer, moramo biti istomišljenici, a ne se stalno sporiti…- zaključi mama.
- Kako ćemo biti istomišljenici ako ti uvijek misliš drukčije?- brzopleto će muž.
- Kompromis, dragi, k o m p r o m i s! Tih devet slova, upiši pod 1.vodoravno u toj svojoj šašavoj glavici! To si gradivo već trebao savladati u ovih petnaest godina braka….
- Šta, zar je već toliko, ja mislio da je jedanaest!
- Naravno kad si četiri pune godine proveo pred televizorom, pile moje!
- A ti čitajući reklame i časopise!
- Naravno, kad nemam s kim pričati, čekam da mi Melita malo poraste…
- Tako i ja, čekam da Hrvoje malo naraste, pa da skupa idemo na nogomet…
- Ali, ja sam već velik, samo je Nikša veći od mene u mom razredu…- usprotivi se dječak
- Da, baš lijepo, ali dok čekamo, što da radimo?- upita ironično mama
- Možemo jesti cornflakse s jagodama! - slavodobitno će mala Melita.
- Vidiš kako smo mi žene praktične! - pohvali je mama.
- A da potražimo daljinski, mislim svi zajedno?!- ponudi tata bolju ideju.
- A da odemo na sanjkanje, gle koliki je snijeg napadao! - predloži mama.
- Ja sam za to da gledamo skijanje na tv-u, brzo će početi, a to je slično kao sanjkanje samo što su skije puno brže, pogotovo ako voziš spust…
- E, sad si počeo i gluposti pričati. Ja ti govorim da bi konačno mogli izići iz ova četiri zida na zrak i upoznati s djecom malo zimske radosti….osim toga, nedjelja je…mogli bi i na misu, nismo već dugo bili.
- Dobro, slažem se, pristajem na taj kompromis, samo pričekajmo malo dok prestane padati, a što se mise tiče, bili smo na Božić u crkvi, dali smo godišnji dar…pa što sad treba još i svake nedjelje hrliti u crkvu? Djeca nam pohađaju vjeronauk, imaju sve petice i četvorke iz toga….kršteni su, dobili su pričest, a akobogda i krizmat će se….i to je to! Ja čak mislim da malo i pretjerujemo s tim…evo, na primjer, moj kolega Zvonko nije krstio svoju djecu jer će ona sama o tome odlučiti kad odrastu…meni je to isto OK….
- E, jesi se razvezao, a da si barem nešto pametnoga rekao….Otac i majka su ti bolesni, a svake nedjelje redovito idu na misu, mole se, slažu, dobri su ljudi i stvarno im se divim, a ti? Na koga si se ti bacio, takav, molim te, lijepo?
- Ja sam ti, onako, malo na svoju ruku, ali uvijek smjeran i….
- I nepokretan! Naši susjedi, Damir i Dijana su mi, evo, poslali poruku sa sanjkališta, da je tamo ludnica, bezbroj obitelji s djecom…sanjkaju se, grudaju, rade snjegoviće….I mala Darija je s njima, napravila je svog prvog snjegovića, a mi…mi se ovdje "telimo", da prostiš i raspravljamo o tome gdje bi mogao biti tvoj daljinski…..- s tugom u glasu priopći mu supruga.
- Evo ga, tata, našao sam daljinski, bio je na podu iza wc školjke! - uzvikne odnekud Hrvoje koji se kao i sestra bio već udaljio od stola za doručak.
Vlatko se tada razvedri i poviče:
-Bravo, sine! Sigurno mi je sinoć ispao dok sam čekao da počne boks….
U tom trenu malo se zamisli, pogleda u suprugu, te uspije pročitati njezin izraz lica koji kao da je govorio: "Idi, samo, uzmi tu glupu napravu, odvoji se od nas i izgubi još jedan dan života…"
Počešao se malo iza uha, malo se nakašljao, kucnuo prstima o površinu stola….pogledao ponovno suprugu u oči, prišao joj bliže, poljubio je kao što tate ljube mame i šapnuo joj na uho: "Odlučio sam, riješit ću ono pod 1.vodoravno!"
Rekavši to, ustane se, zasvira u šake kao u vojničku trubu i kao veliki vojskovođa, glava obitelji, naredi "pokret"!
- Šta se čeka, vi bube nepokretne, ovisnici o tipkama i tipkovnicama…iziđite iz svojih rupa i pođite za mnom na čist zrak, među ljude…osjetite malo ove snježne ljepote…- grmio je Vlatko poput kakvog novovjekog proroka, dok ga je supruga gledala s čuđenjem i nevjericom.
- Obucite na sebe bojnu opremu, kombinezone, kape, rukavice, jer bitka neće biti laka, uzmite sanjke, plastične tanjure….i ne gubite časa! Moramo stići na bojno polje, pobijediti moćnoga neprijatelja, a poslije…- razvezao se "novoustoličeni general".
- A poslije idemo na popodnevnu misu, da dokrajčimo moćnoga neprijatelja! - dometne supruga dok je pomagala kćeri navući kombinezon za snijeg.