Čudo ljubavi

Objavljeno u časopisu "Ciciban"



Jednoga lijepoga dana, a bio je početak mjeseca travnja, vrijeme kada se budi priroda oko nas, kada kroz jutro čujemo veseli cvrkut ptica i na licu osjećamo blage dodire sunčevih zraka...i baš jednoga takvog dana... prvog poslije Uskrsa, djeca u vrtiću «Ciciban», iz skupine «Jabuke», živahno su raspravljala tko je od njih ljepše obojio uskrsna jaja, tko ima ljepše uskrsno pile i tko je pojeo većeg uskrsnog čokoladnog zeku.
Na primjer, Klara je rekla da je na uskrsnim jajima naslikala velika crvena srca, Danijela je naslikala oblačiće u raznim bojama, Lorena veliku dugu, Marko brzi auto, Dominik raketu, Ivor Ninđa kornjače, Ante ne znam ni ja što, i svi tako po nešto, a svima je upravo njihovo jaje bilo najljepše od svih jaja.
Poslije se Borna pohvalio da je dobio od bake pravo živo pile koje stalno govori «čiv, čiv..» , pa ga je on nazvao Čivko, a još je rekao da da ga pile voli kljunom štipkati za prstiće. Nitko drugi nije imao pravo pile, pa je Borna zato bio glavna «faca» u skupini.
Naravno, poslije Antonia koji se pohvalio da je pojeo najvećeg čokoladnog zeku od svih. Ako se ne varam, tvdio je da bio veći i od tete Višnje i od tete Marije!
Da li mu je netko povjerovao to ne znam, znam samo da je Andrija rekao «moš mislit», a Ivana je pitala «otkud mu toliki zeko, jer tako velikih zeka nije vidjela ni u Kauflandu?!».
Teti Višnji, koja je sjedila u kutu i promatrala ih, bilo je zabavno sve to slušati , ali ih je ipak htjela upitati «što je to, zbilja, Uskrs?».
I zbog čega se slavi, da li baš zbog bojanja jaja, da li zbog igranja s malim žutim piletom ili zbog jedenja čokoladnog zeke.
Baš kad ih je htjela upitati o tome, začuje se kucanje na vratima sobe.
«Daaaa, izvolite!» - povikne teta. Vrata se otvore, a na njima se pojavi visok muškarac, duge crne kose, tankih brčića i bradom.
Ali, gle čuda!! Nije bio u trapericama niti u nekim drugim hlačama kakve muškarci već nose, već je imao dugačku, bijelu haljinu skoro do poda! Baš onakvu kakve su bile spavaćice naših baka! Jedino je oko pojasa imao vezan smeđi konopac umjesto remena. Noge su mu bile bose, nije imao čarape, već samo nekakve sandale od pruća!
«Bože, moj, tko li je ovaj?!»-zapita se teta Višnja u sebi.
«Mogu li unutra?»- upita muškarac.
Teta ga je još u čudu gledala, bez riječi, a onda ga upita:»Tko ste vi, gospodine, i što želite, ako ste došli na maskenbal, moram vam reći da je već odavno prošao...»
Muškarac se nasmiješi i reče: «Ne, nisam došao na maskenbal, došao sam djeci donijeti poruku Uskrsa!»
«Ma, dajte, molim vas, samo mi nemojte reći da ste vi naš Spasitelj Isus, koji je uskrsnuo!»- sa podsmjehom će njemu teta.
Muškarac odjednom napravi ozbiljno lice i reče mirnim glasom: «Da, točno ste rekli, ja jesam Isus!».
Teta Višnja se malo zbuni od iznenađenja, pa ne znade što da mu kaže na to. Ipak, na kraju se dosjeti: «Imate li vi osobnu iskaznicu, gospodine?»
Muškarac kao da se malo naljutio što mu teta ne vjeruje da je on uskrsli Isus, ali joj ipak odgovori: «Evo vam moja iskaznica!» - i okrene dlanove ruku prema njoj.
Teta se skoro srušila na pod od iznenađenja! Dlanovi u nepoznatog muškarca koji je tvrdio da je Isus, imali su velike krvave rane na sredini! Baš kao u Isusa kad je bio čavlima prikovan na križ!Teta tada pogleda u stopala ovog muškarca i također opazi po jednu krvavu ranu, kao od čavala, na svakom stopalu! Baš kao u raspetog i uskrsnulog Isusa!
Teta je bila u «šoku»! Prekrižila se, sklopila ruke, te kleknula na pod i izustila tihim drhtavim glasom: «Gospodin moj i Bog moj! Sad znam da si ti Isus!»
«Muškarac» Isus tada uđe unutra i zatvori vrata za sobom. Tada reče teti, smiješeći se i pružajući joj ruku: «Ustani i ne boj se, nije još došao kraj svijeta, želim samo popričati s djecom!»
I sjedne Isus na malu dječju stoličicu koju mu pruži Marko i svi se za tren okupiše oko njega bez imalo straha, kao da je u njemu nekakav magnet koji sve privlači k sebi! Lorena mu je tako skoro sjela u krilo! Ivor mu se vješao oko vrata, a Dominik je Isusu pod nos gurnuo hrpu svojih crteža na kojima su bile rakete i avioni, pitajući Isusa «šta misliš, koji je od ovih aviona najbrži?».
Jedino je mali Tomislav, koji je bio novi u skupini, bio nepovjerljiv prema Isusu te ga je počeo povlačiti za bradu da vidi da li je prava ili možda umjetna!
Isusu se to nije osobito svidjelo, jer ga je to malo boljelo, pa mu reče: «Eh, Toma, Toma, zašto mi ne vjeruješ da sam uskrsli Isus? Hoćeš li da pogodim kakav si auto dobio za svoj šesti rođendan, pa ćeš mi onda vjerovati?»
Tomi zasjaše oči od radoznalost.Bio je uvjeren da taj čovjek koji se naziva Isusom neće znati odgovoriti o njegovom najdražem autu.Zato spremno reče:»Hoću, možeš i triput pogađati ako želiš!»
«Dobro!» - odgovori Isus. «Dobio si zeleni Lambordžini sa žutim prugama i brojem 5 na vratima!» odgovori mu «kao iz topa».
Tomislav ga tada optuži: «Vidio si ga!»
Isus se nasmiješi:»Da, ja sve vidim i sve znam, djeco! Znam kako izgledaju sve vaše igračke!»
«A da li ti možeš ozdravljati bolesne, moja mama kaže da možeš, a mene jako boli zub jer sam jela puno slatkiša, pa mi ga možeš ozdraviti ako hoćeš?» - predloži mu Klara.
«Hoću!»-reče Isus i pruži ruku prema njoj, te joj prstima dodirne crveni obraščić.
«Više me ne boli!»- uskliknu radosno Klara.
«A mene boli koljeno!»- reče Andrija i podigne nogavicu na desnoj nozi kako bi mu Isus dotakao ogrebotinu na koljenu koju je zaradio prilikom pada s bicikla.Isus je dotakne - i ogrebotine nestane! Andrija je bio jako sretan zbog toga, jer ogrebotina je nestala kao da si je gumicom prebrisao, a ni ne boli ga više.
Marko tada Isusu pruži mali autić i kotačić koji se bio polomio i otpao. «Zalijepi mi to!» - naredi mu Marko.
I Isus mu zalijepi.
«Meni je pukao češalj dok sam se češljala!»-reče Danijela. I Isus ga spoji.
«A, `oćeš mi prijeći Kralja lavova na viši nivo?»- upita Antonio koji je volio igrice na kompjutoru.
I Isus mu prijeđe igricu do najvišeg nivoa, te čak i do samog kraja!
Antonio se zadivljen, okrene prema Andriji i reče: »Ideeeš, fakat je dobar!»
«Oćeš mi nacrtat još bržu raketu od ove?»- upita ga, potom, Dominik.
I nacrta mu Isus najbržu raketu na svijetu.Dominik se divio Isusovom prekrasnom crtežu, ali umjesto «Hvala», reče: «Ajde mi sad nacrtaj jednu još bržu i od ove koju si nacrtao!»
Odjednom, Isus, umoran, počne bristi znoj sa čela od puno posla što mu ga dadoše djeca. Pogleda tada u tetu Višnju i tiho izgovori kao da je potpuno razumije: «Uh, sad tek vidim kako je teško biti teta u vrtiću!»
Tada ustane i glasno reče, pomalo strogo: «Polako, polako, djeco, pa nisam vam ja tu neki mađioničar!»
«Jesi!»- dobaci netko iz gomile.
«Ne, nisam, Ivane!» odgovori Isus.
Čupavi dječačić ga upita začuđen: «Kako znaš da se zovem Ivan, pa nisam ti to rekao?»
«Piše ti na čelu!»- našali se Isus, a onda ih sve prigrli k sebi tako da je sve mogao pomilovati po kosi i zagrliti.
Teta Višnja je sa divljenjem promatrala kako se djeca tiskaju oko Isusa da ih pomiluje i zagrli. «Sve vas jako volim!» - reče Isus.
«I mi tebe jako volimo!»-odgovoriše djeca.
«Moram vam nešto važno reći, djeco!»- reče im. Oni su se još više tiskali oko njega i pažljivo naćulili uši kao zeko u kupusu.
«Vi ste svi i prije čuli za mene i neki od vas znaju da sam ja Božji Sin, a to znači da sam i ja Bog. Nije da se hvalim, ali mogu raditi čuda koja god hoćete! Mogu popraviti sve vaše igračke i izliječiti sve vaše bolesti. Ali, ja nisam zbog toga došao k vama, djeco! Ja sam došao zato da vam kažem da i vi možete raditi čuda, ama baš svaki dan, čak i veća od ovih koja sam vam danas pokazao!»
«Ali, mi nismo bogovi!»- netko je šapnuo.
«Niste, ali ste djeca Božja, Dominik, a Bog daje djeci svojoj da, ako žele, i oni rade čuda u svijetu!»
«Ali, kako onda ja nisam mogao sam zalijepiti kotačić na autu, ako mogu raditi čuda?»- upita zbunjeno Marko.
«Da, ni ja nisam mogao sam izliječit koljeno!»- složi se Andrija s Markom.
«Ni ja svoj zub!» - javi se i Klara.
«Polako, djeco, polako...»- opet ih umiri ih Isus. «Nisam govorio o takvim čudima, nego o još veći čudima od tih!»
«Znam, moći ćemo letjeti!»- dosjeti se Ivor.
«O, ne, ne, Ivore, nisam to mislio..mislio sam na još veća čuda i od letenja!»
Sada su svi zašutjeli, jer im nije bilo jasno kakvih to još većih čuda na svijetu ima koje bi oni, djeca, mogli raditi.
«Pažljivo me sada slušajte: postoje čuda koje svi ljudi, pa čak i djeca mogu činiti, to su čuda koja vam mogu promijeniti srce, tako da vam ono uvijek toplo i radosno kuca, a to je najveća sreća za svakog čovjeka!»
«Daj, reci već jednom, kaj nas daviš toliko..»- nestrpljivo će djevojčica Petra koja je do sada šutjela.
Isus tada pljesne rukama i reče: «Najveće čudo od svih čuda jest ovo: Čudo ljubavi!»
I onda nastavi:»Ako ti netko kaže ružnu riječ i uvrijedi te, a ti njega ne - to je čudo ljubavi; ako te netko udari, a ti njega ne i još mu oprostiš - to je čudo ljubavi; ako ti netko zašara list po kojem crtaš najdražu životinju, a ti mu oprostiš i ne zašaraš njegov - to je čudo ljubavi; ako ti netko ne da svoju igračku da se igraš, a ti mu oprostiš i dadeš mu svoju - to je čudo ljubavi; ako...»
«...Ako dozvoliš da te neki zločesti stričeki metnu na križ i ubiju te, a ti im to oprostiš....onda je i to...»- razmišljala je djevojčica Tessa
«Čudo ljubavi!» - dovrši pljesnuvši rukama kao Isus, njena sestrica Vita.
Isus tada vidje da nije uzalud došao kod ove djece. Djeca su shvatila da je od svih čuda na svijetu, najveće čudo Ljubav, te da i sami mogu činiti takva čuda ljubavi svaki dan. Bili su sretni zbog toga i jedva su čekali da isprobaju kako se rade čuda i to bez pomoći čarobnog štapića i bilo kakvih drugih čarolija.
Na kraju lijepog druženja, Isus se srdačno pozdravi sa svom djecom, a posebno je izljubio one čija imena nisu spomenuta u ovoj priči, a bila su tu.Mnogi se nisu htjeli tek tako oprostiti s Isusom, jer su htjeli ići s njim, barem do ispred vrtića..
Jedva ih je, uz tetinu pomoć, uspio zadržati da ne idu za njim.
Pozdravio se, na kraju, i sa tetom Višnjom kojoj ljubazno reče da on svakodnevno «odozgo» promatra «čuda ljubavi» koja ona i sve druge tete i osoblje vrtića svakodnevno čine za ovu i svu drugu djecu. Zahvalio joj je na tome, a potom još jednom mahnuo svima: «Paa-paaaa.., vidimo se ponovnoooo...- na misi!»
Na vratima se skoro sudario sa tetom Marijom koja je bez kucanja krenula unutra. Ona se okrene za njim dok je odlazio, te ga sa čuđenjem odmjeri od glave do pete. Nije se mogla čudom načuditi kako taj čovjek izgleda.
Zato ona odmah upita tetu Višnju: «Tko je taj bradati u ženskoj haljini kaj me skoro lupil vratima? Neki prosjak ili možda lutalica..?»
Netko od djece, mislim mali Ante, odgovori uvrijeđeno, prije tete Višnje: «E, pa nije ni prosjak ni lutalica..!»
«Pa, tko je onda, da nije Isus s neba sišao...tak` je meni izgledao..?» - pokuša se našaliti teta Marija.
«Daaaaa!» - odgovoriše djeca skoro uglas. «To je bio Isuuuus!» - povikaše.
A, netko je još dodao: «Čudo ljubavi!»
Dugo se još, u vrtiću, prepričavao taj nesvakidašnji događaj među djecom i tetama, a vas koji ovo čitate, sigurno zanima samo jedno: jesu li djeca poslije tog događaja iskušala «moć ljubavi», onako kako ih je uskrsli Isus poučio?!
Dakako, da jesu! Svi su postali tako dobri i krasni jedni prema drugima, i svi su sami radili sve što je trebalo, pa čak i više od toga, tako da je čak i ravnateljica vrtića, gospođa Katarina, počela ozbiljno razmišljati, kako tete u vrtiću skoro da više i nisu potrebne!