Kad sveci zapjevaju

nedjelja , 04.11.2007.

Objavljeno u župnom listu "Navještenje"




Davno je bilo kad sam ja bio prvopričesnik. Sjećam se, da nas je župnik, pokojni fra Stanko, na satovima vjeronauka, koji su se održavali u župnoj crkvi, redovito ispitivao o osnovama naše vjere.
Jako smo ga se bojali, pa nismo izostajali, a trudili smo se i naučiti što više, jer bi nas u protivnom tužio roditeljima, a onda.....
Tada još nismo shvaćali da je „batina iz Raja izišla“.
Danas, kad sam ja otac i kad sav „normalan i napredan“ svijet od „batine“, kao odgojnog sredstva zazire...pokušavamo, moja supruga i ja svom prvopričesniku, na lijep i „human“ način približiti, istinu vjere kroz čitanje dječje Biblije, razgovor u Bogu, objašnjavanje „kako je to Isus umro za nas“, „zašto ne uništi Sotonu“, „zašto moramo umrijeti“, „zašto moramo biti bolesni“ i još bezbroj sličnih stvari.
Ne mogu nikad biti siguran koliko nas je razumio, ali ...Bogu hvala, nikada nije rekao da mu je pričanje o Bogu dosadno.
Mislim da mu imponira to što je Bog velik, moćan, svemoguć, što jednim prstom može uništiti i stvoriti svijet...., a istovremeno je dobar i blag, uvijek pri ruci, baš pravi „frend“...
Moj prvopričesnik voli vjeronauk, voli ići u crkvu i već odavna ne pita „koliko još minuta do kraja Mise?“
Ali, ne voli pjevati!
„Super“ mu je kad pjevaju u grupi, jer onda može, bez problema otvarati usta u ritmu pjesme, ali kad bi trebao sam nešto otpjevati, to ne, radije će cijeli dan kupiti otpale orahe u dvorištu, što baš ne voli, jer ih je previše ove godine...
Kažemo mu da ni mama i ja ne znamo baš najbolje pjevati, ali se svejedno trudimo, jer je Bogu milo kad smo veseli, i uopće mu ne smeta ako netko malo lošije pjeva.
Jer, Bogu je sve lijepo što dolazi iz vesela srca, pa makar to bila pjesma zbog koje neki i uši pokrivaju da je ne čuju.
Ali, kad djeca uglas pjevaju, pa čak i ako vrište zajedno - e to je Bogu posebno milo!

*

A bio sam, jedne subote, malo poranio po svog „tenora“, u crkvu Navještenja, kada su naši prvopričesnici imali pjevanje sa časnom Matijom.
Ostalo im je još desetak minuta, kasnije se pokazalo, a ja sam prekriživši se, ušuljao u zadnju klupu, desno, tik do ulaza, sa namjerom da tu sačekam kraj „pjevanja“.
Bila je polutama u crkvi, a časna Matija je pred oltarom vješto dirigirala ovećim, mješovitim zborom, budućih prvopričesnika. Iz njihovih malih grla, tekla je pjesma...“Hvaljen budi, o moj Gospodine...“
Najednom sam se, ne izmišljam, časna riječ, počeo osjećati kao da sam u srcu Raja!
Jer, brate moj, i sestro, bila ih je milina slušati!
Imao sam dojam da su se i sveci u našoj crkvi pridružili djeci u pjevanju!
Eto, na primjer, sveti Antun, koji sa djetetom Isusom i ljiljanom, stanuje u lijevom predsoblju crkve, bijaše pomalo ljut što su ga okrenuli leđima oltaru, pa nije mogao gledati taj čarobni dječji zbor dok pjeva...ali, zato ih je pomno slušao, dok mu je srce igralo u skutima...
Mali Isusek, u naručju je htio zapljeskati po završetku pjesme, ali materija iz koje su ga izradili, bijaše odviše kruta..
Blaženi Merz je znao skoro sve pjesme napamet, jer ih je za života i sam pjevao, a blaženi Lojzek, spazivši u Ivanu veliku želju da i on zapjeva, blago mu namigne iz svojih okvira, a to je značilo: „Slušajmo sada, mi ćemo pjevati kad oni odu, kad se zatvori crkva....slušajmo sada..!“
Mala Terezija, na drugoj strani, kao da im mahnu križem, u znak pozdrava, a to je značilo: „I ja sam s vama!“.
Starine, Leopold i Nikola drvenim štapom podbodoše Lojzeka u ram, ne u rame, i kao da pitahu „A što je s nama, i mi bi pjevali?“
Blaženi Lojzek, koji je tu bio „svoj na svome“, ne htjede ih odbiti, već ih učtivo primi u Zbor svetaca, uz opasku: „Prosim vas, samo malo tiše...!“
Sveta Barbara i Katarina, svisoka povikaše: „Zašto samo muški...zašto samo muški, i mi bi pjevale..?“
Uto, stiže Marko, Josip, Stjepan i još mnogi.... i Zbor svetih oformljen bijaše!
Kad časna Matija naloži djeci da pjevaju „Ima jedna duga cesta..“, blaženi Merz, koji bijaše pomalo nestašan, ne mogavši se oduprijeti kušnji da zapjeva s djecom njemu dragu pjesmu, prekrši tada sva pravila Kućnog reda koji do tada vladaše u crkvi i zapjeva iz sveg glasa s njima!
Drugi sveci i blaženici ga pogledaju s tihim prijekorom, ali kad se Ivanu pridružio Antun, a Antunu Stjepan, Stjepanu Katarina..., e to onda više nije moglo stati!
Zbor svetih je pjevao iz sveg glasa i iz sveg srca, sa zborom djece, prvopričesnika!!!
Kakva je to samo pjesma bila!
Isus i Njegova majka, koji također, u ovoj kući stanovahu, moraše priznati, da je Zbor svetih i Zbor djece prvopričesnika, pronašao najkraći mogući put do srca Onoga koji je sve stvorio!
Svetom Marku i Antunu bijaše malo čudno što se nitko od djece, pa niti časna, pa ni onaj gospodin u zadnjoj klupi (moja malenkost! op.p.), nije osvrnuo na njihovo glasno pjevanje.
Ta zar nikom nije čudno da kipovi i slike pjevaju na sav glas, usred bijela dana?!
Kad je završilo pjevanje u crkvi i časna Matija ispratila djecu do izlaza, blaženi Alojzije je kao domaćin, znajući što muči Marka i Antuna, našao za potrebno da im se ispriča: „Sveta moja braćo, najte se ljutiti, moral sam ištekati razglas dok smo pevali! Zato nas niko ni mogel čuti. Kaj ja tu morem, pravila su pravila...?!“ – slegnu Lojzek ramenima, naposljetku.
Oni su znali da je Lojzek „navek“ u pravu i nisu se puno bunili.
A kad je velečasni Josip, navečer dvaput okrenuo ključ u bravi, izvana, i otišao na zasluženi počinak, Zbor svetih si je dao malo oduška...
Počelo je sa „Ave Maria“i „Kriste budi naša radost“, a završilo malo prije zore sa pjesmom „Bože moj, što je jutro“!

*

Za to vrijeme, moj mali prvopričesnik je spavao tvrdim i zdravim dječjim snom.
Prije spavanja je samo rekao mami: „Znaš, mama, danas mi je bilo baš lijepo pjevati u crkvi, činilo mi se, cijelo vrijeme, kao da i sveci pjevaju s nama....“
Mama, iza koje je „stajao“ naporan dan na poslu i svim snagama je gurao u postelju, samo se blago nasmiješila i rekla: „Znam sine...tata mi je rekao!“


KRAJ!