Odustajanje

Jednim klikom miša izbrisala je svoju blog stranicu na internetu. Nitko joj više ne treba. Ni od koga ne očekuje pomoć. Ni do sada je nije imala. Tek pokoji komentar lažnog sažaljenja na blogu. Svi drugi su sretni i voljeni. Ona nije te sreće. Ona u ljubav ne vjeruje. Ona još jedino vjeruje u mržnju prema svijetu i njegovim pravilima. Ta pravila nisu pisana za nju. Jer da jesu i nju bi dopala barem mrvica ljubavi.
Ljubav, što ona misli o ljubavi, o ljudima…ona, koja će za nekoliko dana navršiti osamnaest, ona koja će se za nekoliko minuta iskrasti iz roditeljskog stana u hladnu zimsku noć i zaputiti do najbližih željezničkih tračnica i leći preko njih…

„…Zar moram umrijeti da netko shvati
da boli me šta ljubav ne pokazuje.
I da ljudi shvate
da na ovom svijetu ne postojim da mi lažu
I da moj život nisu moje oči, moje tijelo, ni moj osmjeh.
Moj život moje je srce
I svi oni što u njemu traže od mene
da moja krv
i moje suze
proliju se za njih!
Al, pitam ih
Šta su oni meni dali?
Ništa, samo su rekli dovoljno toga
da znam da nisam vrijedna ničega,
baš ničega,
ni jedne suze njihove,
Jer još sam tu,
Još živim,
Još sam na ovom svijetu
suvišno i glupo biće... “

Eto, to je zadnje napisala na svom blogu i poslala u virtualna prostranstva, bez namjere da je netko sažalijeva.. O, ne, ona je to poslala bez ikakve namjere i očekivanja, tek toliko da se zna, da ovaj život nije uopće bio pošten prema njoj.
Zato je večeras odlučila prekinuti lanac poniženja koji je morala trpjeti gdje god se kretala. Ismijavali su je u školi jer je dečko u kojeg je bila zaljubljena i s kojim je rado pričala i uopće rado bila u njegovoj blizini, počeo hodati s drugom djevojkom koja je bila ljepša od nje, ali drugih osobitih kvaliteta nije imala. Da ona, Ivana, zapravo ni ne voli njega godinu dana starijeg Martina, on je na veliko svoje čuđenje, pa i razočaranje, imao čuti od njene do tada najbolje prijateljice Andreje koja je također bila zaljubljena u istog dečka! Andreja se poslije ispričavala da je na jednom tulumu malo popila, te da se zapravo samo šalila…, ali Ivana nije uvažila ispriku!
Plakala bi cijele noći u svojoj sobi uz pojačanu glazbu da je roditelji ne čuju, a kada bi se donekle pribrala, napisala bi poneku pjesmu i stavila ju na blog ne bi li se netko anoniman osvrnuo na nju i podario joj malo utjehe svojim komentarom podrške i razumijevanja.
To joj je tada puno značilo jer u trenutku kada je ostala bez dvije važne karike u njenom životu, njenog sada bivšeg dečka i najbolje prijateljice, jedino su joj anonimni posjetitelji njenog bloga koje nikada nije vidjela, a oni nju, bili jedini izvor nade i ohrabrenja.
Njeni roditelji koji nisu bili loši ljudi odveć su se bavili materijalnim stvarima, te nisu mnogo razmišljali o duhovnim dimenzijama života. I njihovi ideali su se svodili isključivo na „imati“, te sa svojom jedinom kćeri koja je bila u osjetljivom životnom razdoblju nisu nikada osim kroz šalu, pričali o njenim ljubavima i nadanjima.
Oni nisu ni znali da je ona već tri puta bila zaljubljena „do ušiju“, ali nikada tako kao sad, u rečenog Martina, plavog dečka na motoru.
Ta ju je nesretna ljubav posvema uzdrmala i protresla do korijena njenog bića.
On nikada nije saznao koliko ga voli, te iako je uviđao njenu naklonost i
čak primio od nje nekoliko poljubaca u mraku haustora, nije tu vezu smatrao pravom vezom, već malo prisnijim prijateljstvom koje mu ne može štetiti na putu do neke prave, i da budemo načistu, atraktivne veze. Ona je osjećala da želi pobjeći iz njenog srca, da ne želi biti samo njen, te zbog toga noćima nije spavala.
Jedina utjeha, bile su joj njene pjesme i nepoznati virtualni prijatelji.
Njima se ona znala pojadati da bi ga mogla izgubiti iako ga beskrajno voli i želi kraj sebe:

„Ljudi su rekli, budi pametna, iskoristi ga
al ja volim polako, stići ću sve nekako,
nisam ni sumnjala ni znala kako brzo letiš,
dok trepnem očima, uuu, ti iscuriš..
Nikad te nema dovoljno kolko bi htjela
i stalno žuriš, daj čekaj, ja bi voljela,
da tečemo zajedno, al mjesto toga,
ti si par koraka ispred, a nema razloga
za to...

Ljudi su je je pokušavali razumjeti i davali kojekakve savjete, ali ništa od toga nije doprlo do nje. Mislila je da je sve izgubljeno, ali se srce teško mirilo s tom činjenicom. Tako je kroz suze ispisala i ove riječi prepune gorčine:

„Ali ne...tebe ne mogu da zamrzim! Od tebe ne znam da se oporavim….o, čovječeee?! Jesam li ja bila ta koja je rekla da od sad pa nadalje treba prešutit svaku emociju? E bas sam budala bila! Oprosti mi, i oprosti mi i zaboravi sve ovo i sve to... Oprosti mi sto ne mogu prestati osjećati se tvojom...Ma ubij me, uništi, zgazi me, srusi me, učini bilo sto da prestane ova patnja!

Patetika !? E pa neka je, ko joj .…mater i svim onima koji je ne razumiju... svima... ma ne svima... al moze nesto drugo u zamjenu...NE moze,moze? Nisam pijana majke mi,a ni napusena...samo mi nedostaje ono nesto u meni, sto si budio ti. Majke mi... Nedostaje mi... I nek se gone vise i ove kapi soli u …. materinu, kad sam glupača i ne mogu da se otrgnem...ne mogu...“

Nije se otrgla. U ponoć i dvadeset je klečala na hladnom šljunku preko kojeg su bile položene željezničke tračnice. Noć je bila vedra, obasjana mjesečinom, a tišinu je remetilo tek pjevanje pijanaca iz neke obližnje birtije.
Opipavala je prstima hladno željezo i milovala ga kao da miluje ruke nekog najdražeg. Za deset minuta, po njenoj računici, trebao bi ovuda proći taj vlak koji će prekinuti njenu ničim zasluženu patnju. Ona nije poznavala pravila ovoga svijeta i zato je smatrala da je najbolje za nju da odustane od te proklete igre koju svi, tako patetično i tako licemjerno nazivaju život.
Da je to istinski život zar bi onda osjećala tako razdiruću bol u grudima?! Ne, to nije život. Jedva je čekala da se to sve završi. U noći su lebdjeli njeni stihovi:

"Ljubavi nakon tol´ko vremena
Zapamti…
U mome srcu za tebe
Mjesta uvijek ima…
Voljet ću te
Do smrti i zadnji uzdah bit ce
Tvoje ime…"

Huk lokomotive se nazirao iz daljine. Zacijelo je jurio velikom brzinom. Dovoljnom da se ne može zaustaviti na vrijeme.
Legla je potrbuške preko tračnica i zatvorila oči. Još samo tridesetak sekundi…
Pod sobom je osjećala vibracije od nadolazećeg vlaka. Još samo malo.. Stiskala je oči još jače, zube, i šljunak u šakama…
Sve je sad gotovo! Vlak je projurio bez kočenja i nestao u daljini.

Ivana je ridala suze, tresući se cijelim tijelom. Pijanac koji ju je podigao i tako je spasio od smrti, sasvim se otrijeznio kad je vidio djevojku gdje leži na pruzi.
Sad ju je prigrlio uza se kao kćer i plakao zajedno s njom.
Ni jedno ni drugo nikada nisu razumjeli pravila ovoga svijeta…
No za razliku od Ivane, ovaj čovjek nikada nije bio potpuno odustao.