Dinosaur u vrtiću Ciciban

Objavljeno u dječjem časopisu"Ciciban" (2004. )



Bio je sunčan jesenji dan, negdje oko podneva. U vrtiću Ciciban, u Eko -grupi, na prvome katu sve se treslo od prepirke.
Filip se, naime, prepirao s drugom djecom o tome da li postoje dinosauri ili ne.
On je tvrdio da postoje, dok su Marjan, Domagoj, Jakov i Anica govorili da su dinosauri davno izumrli, te da ih više nema.
Filipu to nije bilo pravo. Sav se uzrujao, uspuhao, stiskao šake, te sav crven u licu od bijesa ponavljao: «Postoje, postoje, znam da postoje...i da znate vidio sam jednoga kad sam bio na moru!» Na te njegove riječi svi su se grohotom nasmijali. «To je, znači, bio morski dinosaur!» - zezao je Jakov. Anica je dodala: «Možda si vidio morskog psa!?», a Domagoj: «Ili kita!». Marjan je šutio. Bilo mu je odjednom žao prijatelja Filipa kojemu samo što nisu suze potekle niz lice.
Uto je u sobu uletjela teta Dubravka i povikala: «Ajmo, djeco,dosta je bilo prepirke ,idemo na spavanje! Tko se zadnji spremi neka zatvori prozor!» Djeca su brzo poskakala u pidžame i spustila se na svoje mekane ležajeve. Svi osim Filipa. Filip je bio zadnji. Napokon je
navukao pidžamu i lijeno se odšetao do velikog prozora na sredini sobe, da ga zatvori, jer je postajalo hladno.
Tužnog i zamišljenog lica, samo je lagano pogurao okvir prozora, ali ne do kraja, nije mu se dalo. Onda se i on spusti na svoj ležaj i zatvori oči. Govorio je sebi u bradu:»Postoje, postoje, sigurno postoje.Lagao sam ih sve da sam vidio dinosaura na moru, ali..moraju postojati, moraju...» Sa tim riječima je zaspao. Zaspali su svi.
Nakon nekoga vremena, Jakov se probudio jer je morao na zahod.Kada se vratio u spavaonu, prozor nasred sobe je bio širom otvoren. «Hej, pa zar ga Filip nije zatvorio prije spavanja?!- zapitao se.» Za trenutak, osta Jakov zbunjen, a onda pođe prema prozoru da ga zatvori.Kad je primio kvaku rukom, ostade bez daha: «Diii-nooo-saaaaur! – promuca.
I doista, pred njegovim licem, stajala je grdosija, ogroman dinosaur zeleno-žute boje. Glava mu je bila malo manja od prozora, a crne oči poput dviju dječjih lopti, vrat ko veliki tobogan, noge ko četiri debla, a tijelo ko kuća. Rep do Rakarja. Jakov ga je gledao, još uvijek skamenjen, a dinosaur mu je uzvraćao toplim pogledom bez namjere da ga napadne ili bilo što drugo napravi» Uto, Anica,koja se također probudila, vrisnu iz sveg glasa, tako
da se sva djeca probudiše. No, čim otvoriše oči, povikaše i oni prestrašeno «Dinosaur!».«Sve će nas pojesti!»- zaključi Domagoj pomalo ravnodušno. Sad su i teta Dubravka, te za njom i teta Danijela ušle u sobu, ali odmah zastadoše kad vidješe čudo neviđeno. Dinosaur na prozoru spavaone i još k tome, uvukao svoju veliku zelenu glavu unutra! No, ipak, nisu svi bili zatečeni ovim čudom. Jedan je dječak hrabro prišao naprijed k čudovištu i stavio mu ručicu na obraz. Crnookom se to svidjelo, te razvuče svoja velika usta u nekakav osmijeh. Dječak ga tade poče maziti po obrazu, tiho šapćući: «Znao sam,znao sam ja..» Taj dječak, bio je Filip.
Kad vidje Filipa kako mazi to umiljato čudovište, ohrabri se i Marjan, te ga pomazi s druge strane. Laura se tada sjeti, te iz ruksaka donese jednu vrećicu slanih štapića da ih podjeli sa čudovištem. No, čudovište («ah, kako ružan naziv za ovo drago biće!») ne znade podijeliti štapiće, te pojede štapiće skupa sa vrećicom. Tada i druga djeca donesoše hrane što su već imala u pričuvi, i stavljaše mu u usta. Jeo je, taj dobri Dino, i bombone i štapiće i banane, sve što su mu djeca dala, pa čak i jednu malu plavu čarapicu koju mu je netko, valjda u šali, ubacio u usta.
Djeca su sada vriskala od radosti, dok su hranili svog novog prijatelja. Tete su također bile sretne dok su sve to promatrale, ali najsretniji u cijeloj toj priči-bio je Filip. On je presretan i ponosan pokušavao obgrliti Dina (tako ga i djeca odmah prozvaše), no nije mogao. Dinu se svidjela ta Filipova nježnost, pa ga dobrodušno lizne po obrazu, svojim poput ručnika velikim jezikom.
Sva su se djeca nasmijala. Filipu je malo bilo nelagodno. Tada Marjan prozbori: «Hej, društvo, pa Filip je bio u pravu, dinosauri zaista postoje, a nama su mame i tate rekli...» I dok su djeca slušala Marjanov govor, nisu ni spazila da je veliki prozor nasred sobe ostao prazan. Dino je nestao. Otišao je nekud daleko, daleko, u zemlju daleke prošlosti, možda.., ili možda samo u neki drugi vrtić, kod neke druge djece!
U vrtiću Ciciban, još se dugo prepričavao ovaj događaj. Istina, neka djeca su poslije pričala da je bio velik kao neboder i da je bio strašan i zao. No, to sve ionako nije toliko važno- reći će Filip. Najvažnije od svega jest to, da je on-Filip, bio u pravu!
Djeca su to znala i zato se više nikada nisu smijala Filipu. Odsada su mu sve vjerovali, čak i ono što bi netom izmislio.