Poskok

petak , 26.10.2007.


Image Hosted by ImageShack.us


Sunčeva kugla se polagano, sasvim polagano, kotrljala po širokom plavom nebu i na svom zalasku skoro je dodirivala visoke vrhove planine Svilaje.Cijeli ovaj ljetni dan, nemilo je žarila po našim glavama, rukama, nogama...
»Ma,gle kako sam pocrnio!» - govorio je sedmogodišnji Filip mami, zadižući rukav majice iznad ramena. «Da, jesi.»- potvrdila mu je mama. «Ali, bolje bi bilo da staviš kapu na glavu jer po glavi imaš puno madeža!». «Hoću, ali ne znam gdje mi je..»- odgovori Filip. U taj čas, godinu i pol mlađi bratac Dominik je upravo dotrčao od didine kuće koja je bila pedeset metara udaljena od njihove.U ruci je nosio mastan uštipak,a niz bradu mu je curilo ulje dok je žvakao. «Mama, mamma...» - govorio je žvačući. «Oćemo li ići na pecanje, na jezero?» A ispred njihove kuće za odmor je sjedio tata i odgovorio umjesto mame, jer on je, ipak, glavni za pecanje: «Hoćemo, dominik, hoćemo, čim pojedeš taj uštipak!» «I umiješ se!» - dopuni mama. «Hura,ići ćemo na jezero!» -veselio se i Filip. «I donijet ćemo ribice kući!» »Pa,naravno da ćemo ih donijeti, nećemo ih ostaviti kraj jezera..» -čudio se tata Filipu.»Ali, trebamo ih prije i upecati». Dobro, ali kad ih upecamo donijet ćemo ih žive kući!» -poviče Filip. «A zašto žive?» -upita tata podižući obrve začuđeno. «E, pa, zato da ne umru!» -odgovori Filip važno. «..I da se mi s njima igramo i da ih hranimo i da im...»- počeo je nabrajati Filip. «Dobro, u redu,Filipe,razumjeli smo te..» -javi se sada mama i pogleda prema tati. «A, jel možemo mi te ribe žive donijeti kući?» «Naravno da možemo.» - odgovori tata. «Donijet ćemo ih u najlonskoj vrećici koju ćemo napuniti vodom.»- dovrši tata. «A, možemo i u ovome, jel da?» -uključio se Dominik koji je upravo smazao uštipak.Pokazivao je na veliku staklenu teglu na stolu u kojoj je plivao jedan zeleni krastavčić. «Hm,da,..odlična ideja..!» -pohvali ga tata. »Možemo i u tome.
Za nekoliko minuta su svi bili spremni.Spremili su dva koluta sa namotanim silkom i udicama, te kukuruzni kruh kao mamac,a također i teglu od krastavaca koja je sad bila čista i spremna za ribice.A onaj mali krastavčić iz tegle?
(A što ja znam, što mene pitate?!Pitajte Dominika,on sigurno zna!Praščić mali, gle još briše usta rukom nakon što ga pojeo!)
«Sritno ribolovci!» -pozdravi ih baka Kaja kad su krenuli, spremivši im uštipaka koje je Dominik volio. «A ja idem spremiti gradele za ribe koje ćete uloviti!» -dovikne u šali i dida Mile,sjedeći pred svojom kućom sa unukom Tonijem u krilu. Ali,Filipu se ova šala nije svidjela. «Može,dida,može..» -smijao se Dominik koji je volio peckati Filipa.A on mu je u istom trenutku podmetnuo nogu da padne...
Do jezera je bilo nekih petsto metara.Hodali su preko neravnog terena gdje je bilo puno kamenja, brežuljaka, grmlja, trave pune skakavaca i onog žutog cvijeća prekrasnog mirisa.Tata ga je jako volio, jer on se ovdje rodio.Mama je to cvijeće nazvala Smilje.Valjda se onda tako i zove.
«A ima li ovdje zmija?» -pitala je mama dok su se spuštali prema jezeru. «Ma, kakvi!» -odgovorio je tata brzo. «Što ti pada na pamet.., pa čak i da naiđemo na neku, nisu opasne, uz vodu žive samo bezopasne zmije.»-smirivao ju je tata.
«Znači, ima zmija!»-nije bila zadovoljna mama s odgovorom,jer se tata sam odao. «Pa, dobro, ima, ali kažem ti, nisu opasne.» U toj maloj prepirci stigoše do obale jezera. «Tata, kako se zove jezero?» -pitao je Dominik koji je morao oprati ruke od pojedenih uštipaka. «Zove se Peručko jezero.» -odgovori tata. «A,je li se zove Peručko zato što ljudi u njemu peru ruke?-opet će Dominik. Tata se nasmija. «Ne,Dominik, zove se Peručko po brani Peruča koja je na jezeru napravljena u naselju Peruča. «Aaa, da..» -prihvati Dominik objašnjenje iako mu to s branom baš ništa nije bilo jasno.
Tata i mama su ubrzo stavili male mamce na udice i hitnuli ih nekoliko metara daleko u vodu. Zatim su sjeli na kamenja uz obalu i čekali da ribe zagrizu. »Mama, mi ćemo vam praviti mamce!» -predloži Filip koji se umalo nije srušio, jer se poklizao na mokrom kamenju kojeg je uz obalu bilo toliko da ne bi ni stalo u ovo veliko jezero.Tada braća prionuše poslu.Pravili su malene kuglice od kruha.Filip za mamu, a Dominik za tatu. Usput su postavljali bezbroj pitanja, tek toliko da mami i tati ni u jednom trenutku ne bude dosadno.I nije im bilo dosadno! Nakon samo par minuta, tata je izvukao jednog malenog klenića, ribicu ne veću od tatina malog prsta. Skinuo ju je pažljivo sa udice i spustio u teglu koju je mama napunila vodom iz jezera. Filip i Dominik više nisu ništa pitali roditelje, a na mamce su skroz zaboravili. Radosno su promatrali ribicu u tegli kako pliva lijevo-desno pokušavajući naći izlaz iz tegle,ali nije ga bilo. Misleći da je «jadna mala ribica» gladna sve su napravljene mamce ubacili u teglu da ih ribica pojede. «Gle, mama, pojela mi je jednu kuglicu» - sretno je dovikivao Filip.»Jedi, mala ribice, jedi, još ćemo ti napraviti kuglica..» - brižno je Filip govorio ribici. «Lijepo, Filipe, a s čim ćemo mi pecati ako sve dadete ribici?» -pitala je mama sa blagim smješkom. «Tata će donijeti od kuće još kruha!» -spremno je uzvratio Dominik. «Ha,ha..može, može..» -složila se odmah mama smijući se prema tati, a on je upravo izvlačio još jednu ribicu, pa uskoro i još jednu, a onda se i mami jedna posrećila...sve sami maleni klenići. »Hej, mama, a je li to zlatna ribica koju si sad ulovila- pitao je Dominik jer se ribica sjala poput zlata na zalazećem suncu. «Nije, sine, nije, zlatnu sam ja već davno prije ulovila!» -važno će mama. Sad je Filip podigao pogled prema mami i upitao:»A je li ti ispunila tri želje?» «Naravno da jest..» -zagonetno će mama. «A šta ti je dala?» - pitao je sada Dominik sav napet od iščekivanja odgovora. Mama se tada nasmija veselo i razdragano:»Dala mi je vas dvojicu!» –reče.»..i vašeg tatu!» -dopuni se mama i pogleda prema tati koji se i sam počeo smješkati na maminu duhovitost. Filip i Dominik nisu baš posve razumjela mamu, jer su mislili da je mama trebala zaželjeti neku zlatnu palaču, brzi auto, play station ili štogod slično...no ubrzo su zaključili da ni ovako nije loše.
«Znači, ako poželiš roditi jednu malu seku da onda prije moraš uhvatiti još jednu zlatnu ribicu i da ti onda ona to treba ispuniti?» - razmišljao je Dominik naglas. «Pa..vidiš..ako..kad..tojest..zapravo...-potpuno se sada zbunila mama koja ovaj put nije imala spreman odgovor.Tata joj tada priskoči u pomoć da odgovori umjesto nje i da usput bude smiješan, ako je moguće: »Čuj sine..., zlatna ribica je ispunila sve tri mamine želje, ali zato još ima pravo na jockera «Zovi rodu»...-glumio je tata Tarika iz «Milijunaša».
«Tata vidio sam zmiju!» -prekine ga Dominik koji ga očito nije do kraja slušao, a koji je stajao metar i pol iza tate. Tata nije ništa odgovorio, jer mu je četvrta ribica upravo pobjegla s udice. »Ma, gle ti ovog ....-tata je ljutit rekao neku ružnu riječ koju se ne smije ponoviti.
«Tata, čuo sam zmiju!» - opet će Dominik. Tata se na to okrene i upita: «Pa, dobro, Dominik, jesi li ti vidio zmiju ili si je samo čuo?» «Vidio sam je!» -odgovori Dominik.
«A zašto onda kažeš da si je čuo, ako si je vidio?» - komplicirao je sada tata. Mama je to primjetila i rekla: «Daj, što gnjaviš dijete, bolje pogledaj gdje ti kaže, možda je stvarno vidio zmiju!» « Dobro, Dominik gdje si je vidio?» -obrati mu se ponovo tata ostavljajući pecački pribor. Dominik pokaže prema velikom kamenu kraj kojeg je stajao i na koji je cijelo vrijeme stavljao mamce. «Što?!U tom kamenu?» -zaprepasti se tata i pogleda u dugačku pukotinu u kamenu. «Uuuh!!!» -odskoči tata kad ugleda šarenu zmiju što se skrila unutra, pa povuče Dominika dalje od tog kamena. Mama i Filip se također udaljiše. A tati se tada vrati junaštvo i on zgrabi drveni štap i poče čačkati po zmiji koja se migoljila u pukotini. Naposljetku je uspije zahvatiti štapom i izbaciti van. Zmija, duga skoro metar, tada pokuša pobjeći, ali je tata tada svom snagom ošine kamenom koji je bio spremio u drugoj ruci. Kamen tada odskoči od zmije i...puf!! Ravno u teglu sa ribicama! Tegla se tu razbi u komadiće, voda se razlije, a ribe se stadoše koprcati na suhom. «Ribice, moje ribice, sve će mi umrijeti..!» -poviče Filip sa sigurne udaljenosti i skoro se rasplače. «Filipe, neće im biti ništa, stavit ćemo ih u vrećicu sa vodom..» -pokuša ga umiriti mama, te iz džepa izvadi vrećicu. Tata se tada još stade nabacivati kamenjem na očito mrtvu zmiju, tako da ju je skoro cijelu zatrpao. «Dobro, dosta je više...gotova je.» -upozori ga mama. »Radije, daj da pohvatamo ribice, upale su između kamenja.» Filip je cvilio sve vrijeme dok mama i tata nisu i posljednju ribicu pronašli među kamenjem i spremili u vrećicu s vodom.
«Idemo doma, ne želim više biti ovdje, sigurno je sve puno zmija, pa mogla je dijete ugristi, cijelo vrijeme je bila kraj njega, a sigurno je i otrovna...- ljuta je bila mama dok je grlila djecu i promatrala osakaćenu zmiju.
«Ma, kakvi otrovna..» - uporan je bio tata. «To je sigurno bjelouška, a one nisu otrovne. Tata tada podigne mrtvu zmiju na štap i baci je u vodu. Dok je mama kupila komadiće razbijene tegle, Dominik poviče: «Tata, zmija se miče u vodi i..pliva! Svi tada pogledaše prema zmiji i zaista, zmija se trbušnim mišićima micala u vodi, ali nije plivala. «To je zato što joj tata nije dobro zgnječio glavu! -zaključi pametno mama koja je maloprije i sama rekla da je zmija mrtva. «Idemo kući!» -poviče Filip preplašeno, ali ne zbog zmije koja je još bila živa već zbog ribica koje bi mu možda mogle «umrijeti» u vrećici. I pođoše svi uzbrdo prema kući. Tada Dominik koji je bio zadnji poviče: «Tata, pogledaj, zmija je nestala, nema je više u vodi na onom mjestu!»
Mama primi Dominika za ruku i promrmlja: »Nikad više nećemo ići ovdje na pecanje, niti igdje na ovom jezeru!» «Ni ja više neću ići!» -dometne Filip. Tata tada pogleda u Dominika očekujući iste riječi. «Ja hoću!-kratko i jasno će Dominik koji se uistinu nije prepao zmije,a ni do sudbine uhvaćenih ribica mu nije baš stalo.Njemu je sve ovo bila samo dobra zabava.
Stgavši kući, mama je napunila vodom tuš kadu i u nju iskrenula ribice iz vrećice.Čim su upale u vodu veselo se razlete uokrug. Filip je zadovoljno čučnuo kraj njih. «Gle kako se hvataju!» -reče Dominiku koji je stajao kraj njega sa rukama na leđima.
I tako su njih dvojica cijelo veče gledala ribice u tuš kadi i hranili ih kruhom...da, i uštipcima. Uvečer se Filip, prije spavanja jedva odvojio od svojih ribica: »Laku noć, drage ribice i nemojte mi umrijeti do sutra!» - tako je glasio njegov pozdrav. No, iste te noći, negdje oko jedan sat poslije ponoći Filip se probudio vičući: »Tata, tata, tata!» Tata u drugoj sobi se brzo ustao i dojurio u dječju sobu, jer je mislio da Filipu ponovno ide krv iz nosa kao što mu nekad zna ići noću. «Što je bilo, Filipe?» -upita ga kad vidje da mu ne curi krv. «Ribice...jesu li umrile?» -upita uplašeno tatu.
Tata ga tada poljubi u obraz i reče: «Ne kaže se Filipe umrile, nego uginule..to sam ti već rekao.» «Znači, da jesu?!» -bio je sad na rubu plača.. «A, ma,ne, ne, nisu, evo sad ću pogledat...» I tata ode i pogleda u wc-u i vidi da ribama nije ništa. Kad to reče Filipu, on pruži ruke prema njemu da ga poljubi od sreće. Usput mu šapne na uho, valjda da ne čuje Dominik kojeg, istini za volju, ni Filipovo vikanje nije probudilo iz duboka sna. «Tata, jel oćemo ove drage ribice vratiti u jezero?» Tata se iznenadi zbog pitanja, ali odgovori: »Da, ako ti to zbilja želiš?» «Želim,..da mi ne umru..ovaj da mi ne uginu u kadi..» -odlučan je bio Filip u svojoj namjeri. «Ali, možda ih više nećeš nikad vidjeti?» -provjeravao ga je tata. «O, hoću, sigurno, one mene vole» -zaključi Filip. «Je,l da?»Onda, dobro,sutra ih vraćamo kad budemo išli na kupanje Kod Laze!A sad lijepo spavaj!»- obeća mu tata i još jednom ga cmokne u čelo, za miran san.I Filip nastavi spavati.
Sutradan su svi skupa išli na kupalište Kod Laze, na istom jezeru. Ribice su ponijeli u plastičnom lončiću s vodom. Kad su stigli na plažu, mama i tata počnu razvlačiti ležaljke po šljunku, a onda se tata sjeti i reče Filipu : »Možete sada pustiti ribice!» Filip se tada nasmija i okrene kanticu naopačke pokazujući da je prazna. »Magarac jedan, pa kad si ih već stigao pustiti?!»- šalio se tata.
Filip se zadovoljno smješkao, sretno i ponosno, a Dominik jer mu je bilo zabavno.
Toga dana su na plaži sreli tatina rođaka Stipu sa malom curicom Gabrijelom
koja nije ništa htjela pričati, i ispričali mu događaj sa zmijom. Kad mu je mama, koja se jako boji zmija, opisala kako je zmija za koju je tata rekao da je bezopasna bjelouška, izgledala, Stipe se malo zamislio pa onda pogledao u tatu i rekao: «Nemoj me zezat, Ivica, da nisi znao da je to opasni i otrovni poskok?!» Tata je samo okrenuo glavu na drugu stranu i slegnuo ramenima: «Nisam ih želio prestrašiti..»
Tri dana kasnije dok se tata sunčao na istoj plaži, a mama se mazala uljem za sunčanje, Filip dotrči iz plićaka vičući: «Mama!Tata!Vidio sam je, vidio sam je!» Tata se ustane i krene prema njemu. «Što si to vidio Filipe?» -upita ga začuđeno. «Vidio sam jednu svoju ribicu, onu najmanju!» –ushićeno je govorio Filip. «Ma, kako ti možeš znati da je to bila baš ona tvoja ribica, pa u jezeru ima milijun takvih ribica- klenića?» -pitao je tata. «Ali,ja sam prepoznao tu ribicu, toga klenića,znaš, stvarno...a ja mislim, isto, da je i on prepoznao mene!» Tata sada pogleda u Dominika da čuje što će on reći. No,on jesamo šutio i nezainteresirano kopao nos (a to se ne smije raditi niti na kupanju). Tata se napokon pomiri sa Filipovom tvrdnjom da je vidio ribicu koju je prije tri dana pustio u jezero. «Dobro, Filipe, a možeš li mi samo još reći i što ti je rekla ribica kad te je prepoznala?» «Nije ništa..» -pomalo uvrijeđeno će Filip. Tada se uključi Dominik. «Ja sam čuo što mu je rekla, tata..» «Da čujem, Dominik..?» -pitao je radoznalo tata, da vidi što je Dominik pametno smislio. «Rekla mu je: hvala ti Filipe što si me vratio natrag u jezero jer mi je ovdje bolje nego kod tvoje kuće u kadi!» -odgovorio je Dominik i pogledao u Filipa da vidi je li stariji brat zadovoljan njegovim odgovorom. «Ma, bravo, sine!»- bila je oduševljena i mama koja je sve to slušala. Zatim se ustala i izljubila ih obojicu što su joj tako «dobri i pametni». Tata je samo stajao sa strane i pitao se u sebi zbog čega i on nije «dobar i pametan.»

Kraj






























<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.