Need For Speed

Objavljeno u župnom listu "Navještenje" i u katoličkom mjesečniku "MI"



Ja ne znam kakve to zle sile vitlaju Lijepom našom, ali ovaj rat koji bjesni na našim prometnicama i odnosi po nekoliko života dnevno, doima se uistinu stravično.
Broj poginulih i ranjenih u ovom „cestovnom ratu“ upravo premašuje broj žrtava Domovinskog rata! Ovaj rat, kao ni onaj na koji smo bili prisiljeni iz domoljubnih pobuda, nikada nije proglašen, ali je surova realnost da se on svakodnevno, i danju i noću vodi, na život i smrt.
I nema pravila u njemu, i ne vrijede Ženevske ni druge regule. Pravilo je, zapravo, da pravila – nema.
Stradavaju osobe svih životnih dobi, od onog najmanjeg, tek u krilu majke začetog, do onog najvremešnijeg koji se za odlazak s ovoga svijeta, možda bješe i pripravio.
Ali, kakva smrt? Detonacije poput bombi odjekuju diljem domovine. Željezo, lim, opruge, jeftina plastika, ulje, benzin, krv, ljudsko meso…sve je zdrobljeno i razasuto po asfaltu.
Vozila Hitne pomoći se izmjenjuju sa pogrebnima. Anđeli čuvari se pognutih glava vraćaju u nebo, čekajući nove zadaće. Ako ih uopće i dobiju. Jer, ovo kako se kod nas vozi, odnosno ubija, nadilazi i sva njihova dosadašnja iskustva.
Ova priča, predstavlja jedan takav primjer.



Igor je bio dijete više nego dobrostojećih roditelja. Zapravo, nije više bio dijete, već na pragu punoljetnosti. Jedva je čekao svoj osamnaesti rođendan, kada će mu tata, kako je bio obećao, kupiti omiljenu Hondu Civic. Izgarao od želje da ima svoj vlastiti auto s kojim će se moći provozati gdje hoće i kad hoće.. Dozvolu, doduše ima…i vikendom noću provoza maminu Alfu na kratke relacije, tako bar on kaže….ali nećemo o tome! Mama i tata ne smiju saznati za njegov novi „automobilski hobi“ u koji ga je uvukao prijatelj Mikač. Kad bi tata znao, sigurno bi se predomislio i za svoj skorašnji rođendan, ne bi dobio najdraži auto. Inače, tata drži obećanja. On i mama su skroz „cool“, uvijek se ponosio njima. Uvijek su mu davali dovoljno slobode.., pa i novaca na kraju krajeva. A, novci su mu donijeli puno „prijatelja“, te je postao omiljen u svakom društvu. Dobro, možda se „starcima“ ne bi svidjeli svi njegovi prijatelji koje je na zadimljenim i pijanim tulumima stekao, ali, Bože moj, svatko ima pravo birati prijatelje, pa tako i on.
Starci ih ionako nikada neće ni sresti, jer su prezaposleni, te ih čak ni on ne viđa često, što mu apsolutno odgovara. Najbitnije od svega jest to da i njegova mama održava obećanja, poglavito kada je u pitanju posuđivanje njene crvene, sportske „zvijeri“, vikendom.
Tako je bilo i ovog petka, uveče.
Fino joj je „složio priču“, kao i puno puta dosad, da ide kod novog prijatelja ili prijateljice u kvartu na rođendansku ili neku drugu zabavu, na što bi ona uzdahnula i važno ga opomenula: „Slušaj, evo ti ključeve, evo ti lova da imaš ako zatreba, ali da znaš, nisam ja toliko glupa kao što možda misliš. Kilometarsat u autu ne laže, da si se vozio po kvartu ne bi pravio po trideset kilometara svaki put! Dobro…..ako je u pitanju neka djevojka, možeš mi reći, samo…….“
Ne bi ni dovršila tiradu, a Igor bi već odmaglio s ključevima, veselo poskakujući prema autu.
„Stara“nije loša, mislio bi, samo je malo naporna. Bude li i dalje takva, radije će u tate užicati Volvo, on bar nikad ne filozofira..

Bilo je oko jedanaest kad je parkirao Alfu ispred caffea „Mustang“, pored autoputa. Mikač, Bendžo, Car i Renata su sjedili za stolom u kutu i lagano ispijali „žuju“. Kad su ga ugledali, naručili su još jednu rundu, te piće za njega.
Bilo je to veselo društvo, nikako pokvareno, čak nisu bili ni nepristojni, jedino su voljeli više od drugih stiskati papučicu gasa na svojim autima.
Trojica Igorovih prijatelja su bili stariji od njega i svi su imali svoje vlastite aute, makar to baš nisu bili auti „ispod čekića“, što bi se reklo. A, Renata…Renata je bila nova Mikačeva prijateljica, kako je već bijaše predstavio ostalima. Ona nema svoj auto, već Mikaču pravi društvu dok se njih četvorica utrkuju noću po obližnjem autoputu. I kako kaže Mikač, zahvaljujući upravo njenoj podršci i „navijanju“ tijekom „utrke“, on je u zadnje vrijeme stalno pobjednik.
Igor je bio ljubomoran na tu činjenicu, tim prije što mu se plavokosa djevojka otprve svidjela. Volio bi da se vozi s njim i za njega „navija“, ali nije smio pred dečkima to otkriti.
Ismijali bi ga, a tko zna kako bi i ona reagirala. Ipak, učinilo mu se da nije bilo slučajno kad su im se tenisice pod stolom dotakle, jer su sjedili nasuprot. Dok je on krišom promatrao njeno lice, Mikač je pričao kako ga „pandur“ sinoć odrapio zbog prebrze vožnje u naselju. Tek kad mu je stavio pod nos dvjesto kuna, pokidao je zapisnik koji je napisao i opomenuo ga usmeno da to više ne čini.A po slovu zakona, platio bi bio i pet puta toliko, te ostao bez vozačke na određeno vrijeme, da policajac nije imao „razumijevanja“.
Tada su i ostali počeli pričati svoja iskustva s čuvarima zakona, a ako su barem upola istinu govorili, onda je u svim tim slučajevima zakon redovito stajao negdje po strani.
Igora se sve te priče nisu ni blizu dojmile kao Renatine rupice na obrazima kada se smijala.
U jednom trenutku, mršavi Car predloži ostatku društva da bi mogli krenuti u „akciju“, jer je ponoć već prošla. Mikač je dodao da bi onaj koji stigne posljednji na cilj trebao ostale počastiti pićem i to na način da na benzinskoj crpki koja je predstavljala cilj, kupi za sve bocu Jegermeistera. Bendži se nije svidio taj prijedlog, jer je on među njima slovio kao „autsajder“, ali je zbog ponosa i nazočnosti djevojke ipak pristao. Pristali su i ostali, te su plativši piće, ustali i krenuli u „jurilice“.
Igor je sjetno promatrao Renatu kako sjeda u njegovu Astru, dok joj on džentlmenski pridržava i zatvara vrata za njom. Eh, da je on na Mikačevom mjestu!
Za nekoliko minuta, sva četvorica vozača su se uključila na autoput i zaustavili se na zaustavnom traku, jedan iza drugog. Najlošiji iz prethodne utrke, a to je bio Bendžo, imao je po njihovom dogovoru prvu startnu poziciju iliti „pole position“, kako se to kod formula veli.
Drugi je bio Car, treći Igor, a Mikač sa pratiljom posljednji.
Do benzinske postaje je bilo oko deset kilometara, a oni bi taj put prevalili za nekoliko minuta!
Kad je Bendžo upregao desetine konja koji se kriju pod haubom njegove Mazde i uz škripu guma pojurio naprijed, i ostali učiniše isto.
Nekoliko slučajnih vozača koje je put tuda bio namjerio, u čudu su se sklanjali udesno kad bi u retrovizorima spazili da se iza njih nešto približava i fijuče poput svijetlećih metaka.
Jer, dečki koji su sjedili za volanom, iskušavali su krajnje granice njihovih vozila!
U tome je, čini se, opet, Mikač bio najuspješniji, jer je sve prestigao i prvi dojurio na parkiralište iza benzinske postaje. Za njim, naravno, Igor, a druga dvojica skoro u isto vrijeme.
Igor je bio lagano uzrujan, jer je sve dao od sebe da konačno bude prvi i da mu poslije svi redom čestitaju, a Renata……..možda bi ga i poljubila, maštao je u sebi.
Ovako, bio je vječiti drugi, a to mu je bilo kao da je i posljednji, te je bio silno razočaran time.
Uz to, Renata ga, kad je izišla iz auta i sjela na haubu do Mikača, nije skoro ni pogledala, te je on sa sigurnošću zaključio da je to zbog toga jer ona kao i svi „voli samo pobjednike“.
Ipak, smogao je snage da prijatelju čestita na pobjedi, ali ne odveć srdačno što je ovaj primjetio. „Kaj je, kaj si se tak snuždil, Igor? Idući put te bum pustil , pa buš prvi!“ – rekao je šaleći se, i dodao: „Kad bi imao ovakvu navijačicu kraj sebe, možda bi me i pobijedio!“Gledao je prema suvozačici i zagrlio je oko vrata. Igor se tada okrene na drugu stranu prema Caru i Bendži koji su se prepirali tko će kupiti „Jeger“. „Večeras ja častim!“, prekinuo ih je Igor i krenuo prema dućanu na „pumpi“. Obadvojica se začudiše i slegnuše ramenima, što je značilo „kako želiš, nemamo niš protiv“.
Kad se vratio sa „pijačom“, boca je počela kružiti od usta do usta. Igoru se činilo da mu je od svakog idućeg gutljaja sve bolje, te se nakon petog više nije osjećao kao poražen, već naprotiv, osjećao se moćno i bio željan dokazivanja!
Gore na nebu, nebeski Upravitelj je upravo tog trenutka stisnuo gumb za uzbunu! Kada on to učini, onda se zna da to nije uzalud. Za nekoliko minuta, Specijalna interventna postrojba anđela, koju su činili samo najvrsniji među njima, bila je spremna iste sekunde jurnuti prema Zemlji i obaviti zadatak. Čim su dobili najvažnije upute, pohitali su dolje, prema svima znanoj, „kiflastoj tvorevini“, smještenoj kraj onog predivnog plavog Jadrana.Među njima rečeno, to je bilo najveće iskušenje za sve, jer su se odande mnogi vratili neobavljena posla. Da li će ovog puta biti tako?
Igor, koji nije ni slutio koliku je pomutnju na nebu napravio i kolika se ekspedicija zbog njega upravila prema Zemlji (i samo što nije tu!), pođe prema Alfi i istom pozove Renatu: „Navijačice, dođi, bum ti nekaj pokazal!“ Kako ona nije odmah reagirala, Mikač joj reče: „Odi samo , pokazat će ti nekaj!“
Lijenim i malo pijanim korakom dovukla se do njegova auta i sjela do njega, jer joj je ponudio. Dočim je zatvorila vrata, Igor upali „mašinu“ i pokrene auto. Za nekoliko sekundi, već je bio na cesti. Svi ostali su se u hipu otrijeznili kad su shvatili da je Igor upravio kola u suprotnom smjeru, odakle su nailazili auti!!!
Nebeska, nevidljiva ekspedicija je već zaposjela automobile malobrojnih vozača koji su se u te sitne noćne sate vraćali odnekud i hitali svojim domovima.
Njihova je zadaća bila šapnuti im da voze oprezno i u datom trenutku natjerati ih na spasonosni manevar.
„Pogledaj, Renatice, kaj je pravi vozač, poglej kaj morem….“ – govorio je pijani Igor dok je Renatica vrištala prema njemu: „Jesi lud, ubit ćeš nas oboje..!?“ On se nije obazirao na te riječi, već je dodavao gas, govoreći: „Navijaj, srce, navijaj sad….treba mi tvoja podrška..“
Prvi auto koji se pojavio u daljini, je „blicao“ svjetlima i svirao, usporavajući i skrećući u stranu. Njega su nekako prošli. No, pojavio se idući koji je također „blicao“ iz daljine i usporavao. Toga su za malo izbjegli, a vozač u tom autu je skoro izgubio kontrolu nad vozilom, te je „zaplesao“ na cesti, ali se održao na asfaltu. Treći koji će naići za trideset sekundi i u kojem su bili mladi supružnici sa trogodišnjim sinom koji je zaspao na stražnjem sjedalu, možda neće biti te sreće!
Renata je plakala i bijesno lupala rukama po prednjoj maski auta ne bi li Igora natjerala da stane negdje na zaustavni trak s lijeve strane, jer u suprotnom….
Igor je nije čuo, čak je još dodao gas, potpuno nesvjestan životne opasnosti. Činilo mu se kao da vozi Need For Speed IV, svoju omiljenu igricu na playstationu. No, nipošto nije bilo tako. Dva sjajna okrugla oka koje još nazivamo farovima automobila, pristizala su iz daljine. Mama je u tom autu upravo spustila ruku na obraz zaspalog sinčića da ga pomiluje.
U crvenoj Alfi koja je hitala iz nedozvoljenog smjera , uplakana Renata je samo uspjela viknuti: „Paaaazi!“

Sigurno vas zanima kakav je bio epilog? Ako ne želite čitati, slobodno nemojte. Ali, pošto znam da velika većina od vas ne voli tragične završetke, kao uostalom ni ja, onda vam mogu reći samo ovo: Oni su se mimoišli!
Nije se dogodilo ništa. Dječak je nastavio bezbrižno spavati, tata malo opsovao kao što mnogi njegovi zemljaci čine u sličnim prigodama i nastavio put.
Igor se konačno zaustavio na zaustavnom traku s lijeve strane autoputa, a onda se na cesti okrenuo i najkraćim putem se odvezao doma. Odvezao je doma i djevojku koja mu je umjesto pozdrava zalupila vrata na autu. Tek ga je to rastrijeznilo! Bio je silno tužan zbog svega što je napravio. Pokajao se i obećao sebi da takvo što nikada neće ponoviti. Odlučio je da više neće voziti ove sulude utrke s Mikačem i ostalima. Za rođendan nije dobio Hondu, jer je tata saznao sve. Dobio je „samo“ pusu od Renate koja mu je sve oprostila i rekla da će ubuduće „navijati“ za njega! Bolji dar nije mogao ni zamisliti. I on je to shvatio.
Što još da dodam, pa da priča bude zaokružena? Ah, da, anđeli na nebu su danima „feštali“, jer su zadaću uspješno obavili, a Upravitelj je najavio promaknuća, pa čak i odlikovanja za neke od njih!
Jesam li što zaboravio?
Da, jesam, zaboravio sam platiti kaznu koja mi je stigla od suca za prekršaje. Zbog prebrze vožnje.