Pakleni krjesovi - kratka priča

nedjelja , 28.03.2010.

Priča je objavljena u časopisu Navještenje


Ljeto je, rujan devedeset prve. Kasni popodnevni sati. Potravlje gori. Tmasti kovitlaci dima iz zapaljenih kuća rišu na čistom plavom nebu prljave oblake mržnje i zločina.
Tisuću žitelja ovog mjesta kao i mnogih drugih mjesta u sinjskom zaleđu moralo je u strahu i tjeskobi srca izbjeći pred strašnim uraganom smrti.
Dojučerašnji susjedi s kojima su dijelili mnoge zalogaje kruha i naginjali iz iste bukare vina danas ih više ne prepoznaju. Naoružani do zuba, u pratnji tenkovskih gusjenica pristiglih iz zemlje gdje je stolovao Otac laži, upadaju u kuće na čijim zidovima vise križevi istog Spasitelja, podmeću oganj i uništavaju najsvetiju baštinu svakog ljudskog bića.
Ako su koga zatekli u kućama, a nije se mogao ili nije htio skloniti od krvnika, život toga nesretnika ne bi vrijedio više od cijene ispaljenog metka, a u nekim slučajevima niti toliko.

Iznad potroskog krša Svilaja majka pod velom nadolazeće noći oplakuje svoju djecu, ali joj ne mogaše pomoći.
Negdje visoko u njenim njedrima, skrivena među bukovim granama, dva para žalosnih očiju kroz vojnički dvogled naizmjence promatrahu ono čemu se ni u najjezovitijim snovima nisu mogli nadati.
Dva hrvatska civila, sredovječni Blaško i njegov najstariji sin, dvadesetogodišnji Anđelko, rođeni su Potročani.
Šumskim makadamom kojeg je vojska odavna ovuda probila iz pravca Zelova, starim "stojadinom" su se uspeli na gotovo kilometar nadmorske visine.
Blaškovih ostalo troje djece i supruga zasad su na sigurnom. Hoteli na Jadranu su prepuni prognanika iz cijele Zagore koji su pred najezdom zla morali ostaviti sve što su imali i uputiti se u neizvjesnost.
Blaškov otac Mate i majka Ljuba nisu bili na sigurnom. Oni su ostali u gorućem zaposjednutom selu. To je Blaško saznao od supruge Dragice koja mu je to telefonom javila u Stuttgart gdje se nepuna tri desetljeća nalazio na "privremenom" radu.
Rekla mu je kroz plač da su svekar i svekrva ostali u svojoj staroj kući nedaleko od njihove nove te da, unatoč kiši granata koja je pljuštala selom, nisu nipošto htjeli krenuti s njima u bijeg.
Svekar Mate, koji je uglavnom sjedio ili ležao zbog posljedica moždanog udara, bio je silno tvrdoglav čovjek. Kad su ga susjedi htjeli iznijeti iz kuće i ukrcati u automobil, iako star, nije se dao. Vikao je: "Neka me ubiju, ja sa svoga ne iđen!"
Njegova žena Ljuba, vidjevši koliko je odlučan u svojoj ludosti, sjela je na krevet do njegovih nogu i jednako odlučno izustila:
"Ni ja ne iđen brez svoga čovika! Dva smo rata priživili, nisu nas dirali ni vašisti ni partizani, pa neće unda ni ovi. Mi smo oboj stari, ko će u nas krećat… Ako nas i ubiju, Bogu vala, nemeremo ni mi živit dovika…"
Što su mogli, nevjesta i susjedi nego ih ostaviti tu gdje su cijeli život proživjeli, i odakle nipošto nisu htjeli otići.




"Đele", reče otac sinu Anđelku odmilja, gledajući kroz dvogled, "meni se čini da je puno dima oko naši kuća…eno i naša nova kao da dimi…"
"Daj meni malo, ćaća", reče sin koji je uz oca ležao potrbuške u zaklonu.
Nakon minutu motrenja, reče ocu:
"Je, ćaća, naša je nova kuća u plamenu, od susida Bilog isto, od Jere isto, od starog Kulaka, od Brke….eno i od stare Pavice….samo didova još ne dimi….eno pet-šest vojnika oko kuća, iđu ća, čini mi se, ulaze u oni transporter i odoše…."
Otac mu tada uze bez pitanja dvogled iz ruku jer nije od uzbuđenja i straha za roditelje mogao dočekati da sin završi sa gledanjem.
U glavi mu je bubnjalo samo jedno pitanje: "Jesu li još živi?"
Nije čuo metke iz tog pravca, pa ga je to tješilo.
Pitao se i što je bilo sa starom Pavicom, udovicom koja je također ostala u kući do njihove jer nije htjela ostaviti svoje stado ovaca. One su joj bile sve što je imala.
"Đele", reče otac repetirajući novi kalašnjikov koji je pri povratku prošvercao iz Njemačke, "ja mislin da je sad pravi čas da se spuštemo doli i da vidimo jesu li did i baba živi. Ako jesu, ja ću dida na leđin iznit uzastranu, a ti ćeš pod ruku vodit babu, more ona ić……znači, onako kako smo se i dogovorili…"
- Dobro, iđemo….sad kad su četnici otišli, sad je prava prilika.
- Aj, čuvaj se, sinko, imaju i oni doli dvoglede i mitraljeze, ako nas spaze, sve nan je propalo…daklen, ajde zamenon i kuda ja tuda i ti…
- Ne boj se, ćaća, stoput san ovdan iša sa stricon u lov…


Za nepunih pola sata spuštanja kroz grmlje i niz strme kozje stazice već su bili nadomak prvih kuća odnosno onog što je od njih ostajalo. Plamen je još uvijek gutao ostatke drvenih greda koje su se lagano urušavale na hrpe polomljenog crijepa i otpale žbuke. Ostajali su samo goli zidovi koji su sablasno stršili u vedro zvjezdano nebo. Jedino je kuća staroga Mate ostala netaknuta. To im je ulijevalo nadu da je sa starima sve u redu. Blaško se samo bojao da će se otac protiviti njegovom planu spašavanja jer je znao koliko je on tvrd i ponosit čovjek. A nije bilo vremena za prepirku i nagovaranje. Iako je padala noć, uvijek je netko od vojnika mogao banuti da bi dovršio palež. A tada bi postalo vrlo nezgodno…..Trebalo je sve obaviti na brzinu. Već je odlučio da se neće osvrtati na očevo možebitno protivljenje. Uzet će ga na leđa i gotovo!
Dok su se kradom približavali djedovoj kući, jaki dim im je ispunjavao nosnice te se Anđelko nekoliko puta prigušeno nakašljao.
Stigavši do vrata djedove kamene kuće, Blaško je osjetio kako mu srce lupa tako snažno kao da će mu iskočiti iz prsiju prije nego li i kroči unutra.
Anđelko je išao za njim i u sebi molio Gospu Sinjsku da uspiju spasiti djeda i baku. Djeda je posebno cijenio zbog njegova guslarskog dara. Dok je bio zdrav, svaki bi događaj u selu opjevao u desetercu tako da su ga u selu svi jako voljeli i na svadbe pozivali. Unuku Anđelku je nekoć obećao ispjevati najljepšu junačku pjesmu kada se bude ženio. Anđelko je to zapamtio, makar je znao da zbog oduzetosti to nikada neće moći učiniti.
U ovom trenutku mu je bilo najvažnije da djed poživi do tada, a za ostalo će lako…
Ulazna vrata djedove kuće bila su širom otvorena. Lagano su koračali, s puškama u rukama, prema maloj kuhinji gdje su djed i baka danju obitavali. Valjalo je biti oprezan. Tko zna je li neki palikuća ostao unutra. Iz kuhinje je također dopirao blagi miris paljevine. Vrata su i na njoj bila otvorena. Iz kuhinjskog stola, progorenog na sredini, još se dimilo. Bilo je očito da površina stola nije podržavala širenje plamena. Kakva sreća! Blaško se približio spavaćoj sobi svojih roditelja dok su mu se ruke tresle od uzbuđenja.
- Ćaćaaaaa! - oteo mu se glasan uzvik iz grla.
"Ćaća" je ležao u bračnom krevetu zavaljen na desni bok kao i inače, tako da je uvijek gledao prema vratima ako bi tko naišao, dok je lijevom rukom skoro dodirivao drveni brodski pod.
Na podu je ležala njegova stara lula kraj koje je niz ruku kapala krv i stvarala malu lokvicu. Djedov beživotni pogled i od četničkog noža unakaženo tijelo bila su preteška slika za njegova sina.
Da ga nije Anđelko pridržao, bio bi se srušio na pod.
- Ćaćaaa…ćaćaaaaa moj….- samo je ponavljao, a onda je, poljubivši ga u hladno čelo, zaogrnuo plahtama preko glave.
Anđelko je zagrlio oca te su za trenutak skupa žalovali. Morali su se brzo sabrati jer je valjalo barem pronaći baku. Ona je unatoč godinama bila dosta živahna ženica te su se nadali da je uspjela pobjeći uzbrdo.
Pretražili su sve prostorije, išli u staju, pogledali oko susjednih kuća u plamenu, ali bake nije bilo. Kad su krenuli natrag u djedovu kuću, Anđelku se učini da iza kuće susjeda Bilog nešto crno pobježe.
Otac i sin repetiraše puške i krenuše oprezno naprijed. Mogao je to lako biti i četnik. Anđelka je bilo strah da ih je možda više od jednog. Virnuvši iza zida, Blaško spazi staricu gdje bježi u zaklon.
- Majkoooo!- dozva je potiho Blaško - Ja sam, Blaško tvoj….i Đele je sa mnom…
Starica zastane i okrene se prema njima uplašenog lica.
No nije to bilo lice bake Ljube, već lice stare udovice Pavice koja je uspjela izmaći četničkom nožu.
- Di mi je mater, Pavice, jesi li je vidila…je li utekla ili su je odveli…? - upita je Blaško koračajući prema njoj.
Ona se tada rasplače i pokaže rukom prema obližnjem bunaru.
- Živu su je……- ne dovrši starica rečenicu već nastavi jecati.
Blaško potrči k bunaru, ostavi pušku na zemlju i obuhvati krunu bunara svojim snažnim rukama.
- Majkoooo…..prokleti bili…majkoooo…- poče tiho i bespomoćno dozivati. U vodi je mogao samo vidjeti pokoju zvijezdu koja se dolje utapala, ali majku nije mogao vidjeti. Ipak, znao je da je nikada više neće vidjeti.
Anđelko priđe ocu i spusti mu ruku na rame dok je još klečao nad bunarom. Znao je koliko mu otac sada pati, a i samom mu je bilo teško. Istovremeno se, držeći pušku u jednoj ruci, osvrtao da tko ne naiđe. Nije bilo vremena za duga oplakivanja.
Vratili su se u djedovu sobu, pokojnika dobro zamotali u plahte i deku te ga odnijeli u vrt iza kuće gdje je mekana zemlja. Iskopali su ponešto gnjilih rajčica i pokoju glavicu kupusa na mjestu gdje su htjeli iskopati jamu za djeda.
Kad se jednom vrate kući, mislili su, njegove će kosti lako premjestiti u groblje, a i one iz bunara….
U trenutku kad su bacali zadnju lopatu zemlje na humak, jedna je zvijezda u dugom luku pala na nebu i ugasila se.
Anđelko se tada sjeti djedovih gusala koje se visjele na zidu njegove sobe
i uz koje tri godine nije bio zapjevao. Nikada ga više neće čuti kako gusli.
Još mu se jednom stegne grlo od te pomisli.
Tada ih sve protrese, zajedno sa starom Pavicom, topovska paljba iz nevelike udaljenosti. Zasigurno s Babića briga. Tko zna gdje će pasti granate koje su zločinci odašiljali jednu za drugom. Jedno je sigurno, nisu gađali vojne ciljeve jer takvih nije ni bilo. Hrvatska nije imala vojsku ni teško naoružanje, već samo hrabre redarstvenike s polupraznim puškama. Ponovno David protiv Golijata!
Blaško i Anđelko nisu više čekali. Sa starom Pavicom, pod okriljem mjeseca koji se izdajnički smješkao, grabili su uzbrdo.
Blaško se u jednom trenutku bio zametnuo staricom kao s djetetom, jer je shvatio da će tako brže napredovati.
Anđelko je stoga uprtio obje puške na ramena, ali i djedove gusle koje bijaše skinuo sa zida.
U sebi se zarekao da će u spomen na pokojnog djeda naučiti gusliti kad već njegov otac nikad nije.
Tek što su prevalili trećinu puta, Anđelko se malo oklizne i padne na tlo. Budući lovačku pušku nije zakočio, ona opali uvis.Noge mu se odsjekoše od straha. Svi su znali što je to značilo.
Dok si nabrojao do pet, mitraljeske salve ih zasuše s više strana. Odjeknulo je i nekoliko topničkih plotuna. Činilo im se kao da su mete na streljani i da je samo pitanje trenutka kada će ih meci pokositi ili granata raznijeti.
Granje, zemlja, kamenje….sve je letjelo zrakom, a meci zujali na sve strane, neki daleko, a neki na samo korak ili dva od njih….
Nisu ni slutili da su neprijateljski položaji toliko blizu. Pravo je čudo kako ih nitko nije zamijetio dok su još bili pored kuća.
Još je veće čudo kako je njih troje preživjelo ovaj opasan uspon.Pavica je cijelim putem govorila Blaški "pušćite me na zemlju, ostavite mene, bižite vi…."
Ali, Blaško to nikad ne bi napravio. "Kad već nisam uspio spasit svoga ćaću i svoju mater", mislio je, "da barem nekoga spasin".
Dok je stari "stojadin" bez upaljenih svjetala tiho brundao krećući se kolskim tragom kroz planinske usjeke, dolje u kovitlacu noći, vražji pir je doživljavao svoj vrhunac.
Novi pakleni krjesovi su se digli u nebo proždirući najnježnije uspomene i dječačke snove koji još bijahu preostali, a vatreni jezici iz čeličnih nemani pržili su tlo po Potravlju i okolnim mjestima rušeći sve što još nije srušeno.
Kad je sve to napokon utihnulo i stijeg mržnje se uzdignuo na vrh jarbola smrti, negdje dolje u brdima, kroz noć, razliježe se krvnikova pjesma. Pjesma je to koju je Poglavar Tame skladao sebi za dušu u danima kad još Mate i Ljuba ni slutili nisu da će se njihovi susjedi iz drugoga sela okrenuti protiv njih.

Bilo je to tako u rujnu mjesecu, devedeset prve, u Potravlju selu, u danima hrvatske Golgote kad je cijela domovina stenjala pod istim krvavim križem.
Bogu hvala i neustrašivom hrvatskom branitelju da je za ovaj izmučeni narod ipak stiglo Uskrsnuće.




















-