Starac i hrast

-Šefe, šta ćemo? Da pilamo ovu staru hrastinu il'da je nekako zaobiđemo? – pitao je vođa smjene, brkati Grgo, svog šefa putem mobitela.
-Kakvu staru hrastinu, Grgo? Reka san ti juče, cesta kroz Vrtinu sutra mora bit asvaltirana! Prikosutra je tute blagdan i načelnik općine oće da sve bude gotovo na vrime…čuješ ti mene?
-Čujen, šefe, čujen, nego, ovde je niki stari čovik sa šćapon sija ispod rasta i neće da se makne…kaže da je oti rast njegov ćaća posadija kad se on rodija i….
-Grgo!!! Ma, jes' ti normalan, majke ti? Kakve gluposti govoriš? Kakvi ćaća, kakvi čovik….?
-Ali, šefe….nemeremo pilat dok je stari tute…možda bi ipak mogli malo cestu proširit na drugu stranu, da ne pilamo…
-Pilaj, Grgo! Kakvu drugu stranu, nu ti jarca? Ako su inžinjeri nacrtali tako unda ima tako da bude! Nego, reci ti meni, zvizdu ti tvoju, jel' bi ti radije opet vozija oni valjak ka' i dosad il bi radije ka čovik….nadgleda vako i sluša šta ti ja govorin.., a Grgo?
-Ne bi, šefe, nego ža mi je staroga, eno ga, čini mi se ka da plače pod hraston…
-Slušaj, Grgo, da ti ovo kažen. Juče je niki čovik zva u moj ured, a mala šta radi kod mene je rekla da je molio da se poštedi to niko drvo šta je uz put, jer da je stolitno, i da će sebi naudit ako se drvo ne ostavi na miru….I ja to razumin, čoviku je drago drvo, biće mu je dobra ladovina tute ili šta ja znan…sve ja to razumin, ali i mi moramo radit svoj posa. I meni je moja stara kuća bila draga, pa san je da srušit i bogu vala, sada iman lipu trokatnicu! Razumiš, Grgo? Ništa nije vično…Triba pravit sve nanovo, sadit nove hraste i gradit nove kuće…
Aj, ti znaš s ljudin, ajde do staroga, daj mu pivu i odvedi ga kući, života ti…
-Dobro, šefe, iđen mu reć da se digne….
-Zna san ja, Grgo, da si ti pravi…


Nebo iznad Vrtine od jutra je obučeno u plave haljine. Po sredini bijaše zakopčano zlatnožutim dugmetom u kojeg nisi mogao zjenice upraviti, a da te ne zaslijepi svojim blještavilom.
Takav dan je u kolovozu sasvim uobičajen. I sve drugo je u Vrtini bilo kao i inače. Osim što je nebeski spokoj ovog krševitog mjesta kvarilo brundanje dizel-mašina po seoskoj cesti. Bager, valjak, kamion….i žestoki povici i psovke građevinskih radnika, činili su nesvakidašnji dekor u ovom malom mjestu.
Činilo se da u Vrtini tlo pod nogama podrhtava. Žitelji, njih pedesetak iz upola manje kuća, svakim su časom izvirivali napolje vidjeti što rade strojevi.
Mnogima je bilo drago što će stari makadam konačno dobiti urbano ruho, pa kad njihova djeca budu za vikend dolazila iz grada autom neće se zaprašiti kao dosad.
Svi su, kažem, bili radosni zbog „asvalta“ kako ovdje kažu, pa su radnike i vinom i rakijom nudili te pečenje donosili.
Jedino ih srce starog Paške nije moglo unutra primiti.
A nije da Paško nije volio ljude, ni da nije volio napredak i promjene nabolje…već je Paško bio čovjek čijim je žilama jače nego kod drugih strujala ona iskonska krv njegovih otaca.
Paško je bio čovjek koji je obožavao svaki kamen koji ga okruživao i koji mu je od Boga dan. S toliko ljubavi je sadio smokvu, šljivu, lozu, orah…da bi onaj koji bi ga promatrao pomislio da s njima razgovara i miluje ih.
Takav je bio i njegov pokojni otac koji je nedaleko od kuće zasadio i taj hrast, slučajno ili ne, baš na dan kada je Paško prvi put udahnuo ovaj svježi brdski zrak. Paškina žena Milica je često puta u razgovoru sa „prijama“ znala za njega reći da je malo „na svoju ruku, al' da od njega boljega čovika nema“.
I ljudi u selu su ga toliko cijenili da ih se barem pola s njime pokumilo. Od milja je prozvan Kum Paško.
I znala je većina njih da se Paško protivi rušenju stoljetnog hrasta pa su ga mnogi odgovarali od nauma da to pokuša spriječiti. Govorili su mu „pušći Paško ljude da rade svoj posa, dobićemo asvalt, a šume imaš iza kuće koliko ti drago“.
Slušao je to Paško, ali ništa čuo nije. U mislima mu povazdan slike kako njegov ćaća veže Sivca oko hrasta i sjeda uz deblo da otpočine nakon napornog oranja ili vršidbe žita.
Paško bi tada Sivcu iz štaglja u naramku donio sijena i s užitkom gledao kako ga međ' zubima zadovoljno žvače…
U mislima mu i svatovi njegovi i Milica koju je „tute“pod hrastom bio i upoznao kad je ono s ćaćon došla i sa njihovim Zekanom, jer se sa dva konja brže žito vrše.
A svatovi su pričali da takvoga hlada i miline nadaleko nema.
Sjeća se Paško i guslara Bojana koji je tada svatove razgalio gusleći im zgode i nezgode junačke te opjevavši i svatove njine.
Paško je vjerovao da i sada nakon pola stoljeća ti isti stihovi žive gore visoko u krošnji njegova hrasta vršnjaka.
Vjeruje Paško i da drvo milo čuva u njedrima i svaki nježni šapat koji bijaše uputio Milici dok je djevojkom bila. Samo hrast to zna, i Milica dakako, a to je dovoljno. Jer u ovom pomalo sirovom kraju osjećaji su se od starine iskazivali naglas samo kroz viku i psovku, a oni nježniji, duševniji, što iz srca izlažahu, njih je samo stablo u noći moglo dobro čuti.
Jedno od takvih stabala bijaše i ovaj velebni hrast koji se do neba izdigao i kojeg stari Paško, upravo sada, čvrsto grljaše drhtavim usahlim rukama…
-Ne dam, ne dam, to je moj ´rast!- ponavljao je starac dok je pokušavao nokte zarinuti u debelu koru, tako da ga nitko i ništa više od hrasta ne može odvojiti.
Pod svojim obrazom je osjećao bilo starog prijatelja, ali i da nije, za njega nije bilo sumnje da je ovo stablo živo i, čak štoviše, da ga razumije!
-Dida, ajde, digni se odatle, evo ti šćap…moramo radit..- pokušavao je Grgo „na lipe“ sa Paškom primajući ga za rame i držeći starčev štap u drugoj ruci.
Starac se nije micao. I dalje je ponavljao svoju ljubavnu mantru „ne dam, ne dam, to je moj `rast“.
Grgo je tada pogledao radnike oko sebe pitajući pogledom savjet što da učini.


Jedan od njih, a bila su trojica, potegne konopac na motornoj pili s namjerom da je upali i preplaši starca.
Nije mu uspjelo da ga uplaši te se starac i dalje koliko je čvršće mogao držao rukama oko hrasta.
-Nema nam druge- reče najjači među njima, a zvao se Stanko. Kako je bio ogroman svi su ga odavna zvali Stankara.
Uhvati tada Stankara starca s leđa ispod pazuha te ga tako podiže sa zemlje. No, kako starac ne htjede stajati na nogama, priđe im i treći radnik Jure Gopčev te primi starca za noge i tako ga odnesoše sve do njegove kuće.
Supruga Milica je upravo stizala s druge strane kuće iz obližnjeg vrta gdje je nabrala mahuna za ručak i metnula ih u travešu.
Kad vidje gdje nose uplakanog Pašku, pusti travešu, a mahune se prospu po kamenim pločama pred kućom.
- Paško, Paško, šta ti se trevilo, jesi dobro, Paško moj…?
- Nije mu ništa, dajte mu malo vode, bija je puno na suncu, pa ga je zamantalo- odgovori joj Stankara i spusti Pašku na ležaj u „kužini“, a kolega mu odloži štap uz postelju.
Za to vrijeme, onaj radnik koji bijaše pilu motornu upalio, već je čeličnim zupcima rezao prve godove na stoljetnoj grdosiji.
Treštanje motorne rezalice čulo se i do najdaljih kuća u Vrtini, tako da su mnogi mještani po zvizdanu izašli iz kuća da vide nesvakidašnji događaj. Mnogi su od njih u trenutku kad se visoka krošnja koja je nepuno stoljeće doticala nebo i u kojoj su se gnijezdile ptice selice, pa i oblaci, počela tresti, progutali knedlu u grlu, osjećajući kako sa starim drvetom nestaju i dijelovi njihovih života, ili barem uspomene.
Neke žene nisu mogle gledati kako se stablo ruši, nego su pobjegle u kuću miješati varivo na štednjaku.
Nisu tako vidjele kako se uz zadivljene usklike radnika ogromni stari hrast najprije zaljuljao u jednu stranu, a onda se bez glasa sunovratio na ledinu i suhozid koji je porušio.
Nisu to vidjele, jer nisu htjele gledati, ali su dobro čule vapaj žene koji dopiraše iz pravca gdje je stablo rušeno.
„Kuma Milica“ je pred kućnim pragom klečala nad klonulim tijelom svoga muža kojega je život zbog pregoleme tuge lagano napuštao.
-Paško, Paško moj…- plakala je Milica.
-Ne dam, ne dam ´rast…- bile su mu zadnje riječi.
Petnaest metara dalje, polomljene krošnje i otpalog lišća, ležao je na ledini stoljetni hrast.
I njegovo bilo i Paškino bilo, koja su pred osamdeset i tri ljeta počela zajedno kucati sada su zajedno i utihnula.
Onaj koji je pilio drvo, ni slutio nije da će motornom pilom i pola litre goriva, osim starog hrasta, srušiti i jedan cijeli svijet.
Dvadeset metara dalje mobilnim uređajem već je odaslana vijest:
-Šefe, srušili smo hrast!
-Ma, bravo, Grgiću moj, zna san ja da ćeš ti to obavit kako triba! Ajde, zapnite još malo, sutra mora sve bit gotovo!