Mucko vanzemaljac

srijeda , 16.04.2008.

U prelijepom selu Dalmatinske zagore, a to mjesto se zvalo Potravlje, obitelj Gašpar je svakog ljeta provodila nekoliko tjedana, odmarajući se u svojoj lijepoj, prizemnoj kućici.
Tako je bilo i te davne 2005. godine.
Dječaci Filip i Dominik su se silno veselili odmoru u Potravlju, kupanju u Peručkom jezeru, trčkaranju među hrastovima oko kuće, te igri u pijesku sa njihovim rođacima, Tonijem i Marom.
Filip je, uz to, volio bacati frizbi, igrati stolni tenis i nogomet.
Dominik je volio isto to, ali nije u tome bio uspješan kao njegov godinu i pol stariji brat.
Jer, Filip je, naprimjer, stolni tenis igrao kao da ima petnaest, a ne samo osam godina!
Mali Toni nije volio ni jedan od navedenih sportova, a najbolji je bio u „valjanju po travi“.
Bio je još manji i od Dominika, ali veoma živahan i nepredvidiv.
Mala Mara je, pak, bila najmanja i najšutljivija.
Imala je svijetlu, kratku kosu i velike, crne okice.
Svuda je sa sobom nosila gumenu lutkicu u rozoj haljini, koja se zvala Seka.

Nova finta

Toni je jutros dotrčao k rođacima, od svoje kuće koja je bila stotinjak metara daleko.
Oko usta i po rukama su mu još ostali tragovi doručka. Tko god bi ga pažljivije promotrio, lako bi zaključio da je za doručak pojeo krafnu s marmeladom.
U to vrijeme, Filipovi i Dominikovi mama i tata, su pored svoje kućice, u hladu obližnjeg orasa, ispijali jutarnju kavicu i pričali kako je ovo mjesto kao stvoreno za odmor.
Nedaleko od njih, na ovećoj zelenoj ledini, okruženoj hrastovom šumom, Filip i Dominik su igrali nogomet na male „branke“.
Baš su se bili nešto sporječkali oko toga je li Filipov šut završio preko kamena koji je označavao vratnicu ili je možda, ipak bio gol, kako je Filip tvrdio. Uglavnom, nisu se mogli nikako složiti oko toga.
Tada je Toni uletio između njih i bez pozdrava izlanuo: „Tata me naucio jednu fintu u nogometu.... dajte mi balun, pa cu vam je pokazat...jako je dobja..aj, dajte mi bajun, pa cete se izenadit...“.
Njih dvojica se pogledaše, sa smješkom, jer su znali da Toni uglavnom promaši loptu kad je želi udariti nogom, pa su se odlučili malo zabaviti na njegov račun.
Filip mu gurnu loptu vrhom tenisice, uz povik: „Drž` je, Thierry Henry!“
Toni, dakako, nije ni znao tko je Thierry Henry, niti je o tom razmišljao, već se zatrčao prema lopti da im pokaže novu fintu.
„Gjedajte me, sad!“- upozori ih važno.
I kad je došao nadomak lopte, gle čuda, lopta poče bježati od njega!
Filip i Dominik su za trenutak pomislili da je to ta finta, ali su brzo shvatili da to ni čuveni Henry ne bi mogao napraviti.
Nešto se drugo tu događa! – zaključili su.
I Toni je zastao na mjestu, čudeći se kako se lopta sama samcata otkotrljala s mjesta i nestala iza obližnjeg hrastova grmića.
„A, nema mi bajuna, kako cu vam sad pokazat fintu, a, Fijipe?“
Filip se, zajedno s bratom oprezno približi Toniju.
„Tu je, iza ovog grma!“ – pokaza Dominik na gusti grmić koji je bio visok koliko i Filip.
„Ajdete vas dvojica, vidite je li tamo, pa me pozovite!“ – predloži Filip lukavo.
„Ja ne bi išao, možda je neko čudovište iza grma...! – bojao se Dominik.
„Ja cu pogjedat! – reče Toni i potrči prema grmu.
Filip i Dominik se, istom, vrate još po korak-dva unatrag i sakriju se iza tankog stabalca hrasta, čekajući što će se dogoditi.
Obojica su predosjećali da se iza grmića nešto skriva.



Vanzemaljac

„Neeeeee...!“, začuše Tonijev uplašeni povik, u trenutku kad je povirio iza grma.
„Bježi, Toni!“ – poviče Filip koji je uhvatio mlađeg brata za mišicu, vukući ga da skupa pobjegnu.
„Cekajte meee..“ – dovikne im Toni, dok se iznad grma, pored njega, promaljala, jedna neobična, zelena, malo smežurana glava, koja je u gornjem dijelu bila puno šira nego u donjem.
Odmah su znali, da je to Vanzemaljac!
Jer, Bože moj, tako ružnu glavu nikada nisu vidjeli!
Oči na toj glavi, koja nije bila puno veća od ljudske, bile su velike kao kinder-jaja, umjesto nosa, dvije rupice u koje bi mogao staviti po jednu špekulu, a uši.....s čime da ih usporedimo...nisu bile manje od dva uštipka!
Da, imao je on i usta, dakako, mala i zatvorena, ne šira od obične šibice.
Ali, to je dobro, recimo, barem ih ne može pojesti!
Filip i Dominik, kao da su upravo to pomislili, te ne pobjegoše, glavom bez obzira, već odluče ostati još trenutak, jer.......nije im se, uopće, činio

tako strašan, ni opasan, kakvog su, u krevetu, prije spavanja, obično zamišljali.
Čak je i Toni ostao, ne bježeći, makar ga je „zeleni“ skoro mogao dohvatiti rukom, ako ju je imao..
„Koji si ti? Jesi li ti oni iz cltanog fijma?“ – upita ga Toni hrabro.
U tom trenutku, vanzemaljac iziđe na čistinu, i stane kraj Tonija koji nije pobjegao, već je ostao na mjestu, otvorenih usta, kao da ga želi još nešto pitati.
„Došljak“, s druge planete, je bio za dvije glave veći od Tonija, a za jednu veći od Filipa.
Da je išao u školu, mogao je pohađati četvrti ili peti razred.
Imao je tanke ruke i noge, koje su bile pune oblih, zelenih mišića, a umjesto šaka i stopala, na nogama, imao je – životinjske šape sa po četiri prsta!
Cijela prsa su mu bila u nekom sjajnom, metalnom oklopu, sa puno dugmića na prednjoj strani, raznih boja, što su neprestano svjetlucala...
Na leđima je „uprtio“ neku kutiju, veliku kao monitor na računalu, a ta kutija je s donje strane imalo dvije „ispušne cijevi“, a takve cijevi imaju samo oni, jako, jako, brzi, sportski auti.
U desnoj šapi, „zelenko“ je držao neko široko, sivo, crijevo, poput crijeva od usisivača.
To crijevo je bilo spojeno u kutiju , na leđima!




Upoznavanje s vanzemaljcem

Njihove lopte nije bilo nigdje u blizini, pa je Dominik pravilno zaključio:
„On je s ovom cijevi usisao našu loptu...zato nam je pobjegla....!“
Na njegove riječi, mali Toni je dodao još nekoliko svojih bisera: „Ajde nam izvadi bajun iz ove cijevi, pa cu ti pokazat fintu sta me je tata naucio!“
„Ajde, sta cekas? Jel oces da ga mi izvadimo, ako ti nemeres?“
Na koncu ga upita: „A kako si tako juzan, jel` zato sto si bojestan?“
„Zeleni nije ništa odgovarao, samo ga gleda svojim ogromnim očima i samo bi povremeno zatreptao.
Rođaci su se počeli osjećati nelagodno, nisu znali što da učine.
U jednom trenu, Filip je pomislio da bi „zeleni“ sad mogao i napasti Tonija. Ili ga jednostavno usisati, kao što je usisao njihovu loptu!
„Ajmo ća!“ – predloži tada Filip obojici, sad već u strahu.
„Idemo se igrati stolnog tenisa, pored kuće!“
Na licu „zelenog“ se, kao odgovor na njihova pitanja i strah, otvoriše, ona malena ustašca i oni začuju glas, kao sa radija: „Zemljani, ne se bojati malog Mucka....Mucko biti vaš prijatelj!....MUC!......Mucko voli male ljudove.... Mucko ne voliti velike ljudove, jer oni željeti ubiti Mucko!...MUC!......Mucko doći s planeta Muckoland kojeg...MUC!...više nemati....Meteor uništiti planet Muckoland...svi stradati...MUC!...samo Mucko živjeti...MUC!....Sedamsto godina Mucko tražiti neki planet gdje netko živjeti...MUC!....tek sad naći vaš lijepi planet....ovo vaše mjesto najljepše na cijelom planetu...MUC!....
(svaki put kad bi rekao MUC!, Toni bi poskočio, kao da bi mu pukla petarda pod nogama!).....Mucko željeti ovdje ostati....samo se jako bojati velikih ljudova......MUC!“
Kad to reče, Mucko se rasplače, i suze, velike, da ne bi stale u žlicu od juhe, počeše rositi travu pod njegovim nogama.
Filip mu tada priskoči, jer dobro se uvjerio da Mucko nije opasan, pridrži ga za rame i reče: „Ne plači, Mucko, mi ćemo te čuvati!“
Dominik, također, priđe Mucku i potvrdi: „Da, Mucko, čuvat ćemo te od velikih ljudova...ovaj, od ljudi, a ti ćeš nama biti prijatelj i pokazivat ćeš nam neke svoje trikove koje mogu samo vanzemaljci napraviti, jel hoćeš?!“
Toni doda: „Naucit ces nas neku jos boju fintu u nogometu, Mutko?“
Dominik ga ispravi: „Ma, ne zove se on Mutko, nego Mucko, Toni! Pa, čuješ da stalno govori MUC!MUC!MUC!, a ne MUT!MUT!“




Djeca kriju Mucka

Njihov razgovor, na trenutak, prekine tatin poziv iz daljine: „Filiiiipeee, Domiiiiniiik! Je li Toni s vama?“
Oni su na to, što su brže mogli, Mucka odgurali iza grma i rekli mu da se ne miče, jer bi ga njihov tata mogao vidjeti i onda bi možda pozvao policiju...
Filip odgovori tati: „Tu smo, tata, na ledini, igramo se nogometa...“
Ugledavši striku, Ivicu, mali Toni poviče: „Stjiko, aj pogodi di smo sakjili Mut..?“
Dalje nije mogao govoriti, jer mu Dominik, odmah, dlanom poklopi usta da ne bi odao Mucka.
„Što to Toni govori?“ – upita ih još tata.
„Ma, ništa, kaže da zna neku fintu u nogometu, odgovori Filip umjesto Tonija, kojem je Dominik još držao začepljena usta.
„Dobro, dobro, pokažite i vi njemu neku fintu, samo se čuvajte zmija. Baka Maša je jučer jednu vidila blizu kuće, kad je čuvala krave!“ – upozori ih tata.
„Dobroooo, tataa!“- poviče Filip tati koji je odlazio, ne spazivši da je upravo jedna siva otrovnica virila ispod zidića, tik kraj njegove noge!
U trenutku kad je slučajno pomaknuo nogu prema njoj, ona je, misleći da Filip nju napada, krenula glavom, munjevitom brzinom prema njegovoj potkoljenici sa namjerom da ga ugrize i otruje!
No, na Filipovu veliku sreću, netko je bio brži i od nje!




Čudesni usisivač

Kad je vireći iza grma spazio da je Filip u velikoj opasnosti, Mucko je u jednoj stotinki sekunde, aktivirao svoju čudesnu cijev za usisavanje, i pritiskom na dugme, navrh cijevi, jednostavno je usisao!
Toni, koji je jedini bio primjetio zmiju, ali nije ni stigao upozoriti Filipa, začuđeno je buljio u cijev čudesnog usisivača.
„Nema vise zmije, Mutko je usisao zmiju!“ – zaključi Toni!
Na te riječi, Filip ustuknu, a za njim i Dominik, sve se bojeći da otrovnica ne bi ispala iz crijevi čudesnog usisivača.
„Mucko usisao štapić.....MUC!.......Štapić ne može ispasti...on pretvoren u Ništa....MUC!“ – pokuša ih umiriti Mucko.
„Ali, to ti nije štapić, Mucko, to ti je opasna zmija, najopasnija, znaš...“ – upozoravao je Dominik novog prijatelja.
„Nema više štapić, nema više zmija....nema više bojati..MUC!“ – odgovori Mucko.
Priđe mu tada Filip i pruži ruku: „Hvala ti prijatelju, možda si mi spasio život! Hvala ti!“
Mucko mu pruži svoju desnu, smežuranu, šapicu sa četiri prsta, iako nije znao što znači rukovanje.
Ipak, znao je, osjećao je to, da mu ovaj dječak, zemljanin, zahvaljuje za nešto, i da će mu zauvijek biti prijatelj.
„Balba Mutko, mogu li ja malko usisavati sa ton cijevi, a, jel mogu?“ – počeo je Toni navaljivati na smežuranog.
Smežurani mu nije mogao odbiti želju, pa mu pruži cijev i upozori ga: „Ti, mali prijatelju, prije nego stisnuti ovo dugme, morati reć ovom stroju.....MUC!...što željeti usisati!...MUC!“
Toni prihvati čudesnu cijev i reče važnim glasom: „Cudesni stloju, ja zejim usisati puno novih bajuna, priko sto, priko iljadu, priko deset iljada bajuna zejim usisati, cudesni stloju......ajde pocimaj usisavat, sta cekas?!“ – zapovjedi mali Toni.
Dominik mu priskoči u pomoć i stisne dugme koje je Toni zaboravio.
Istog trena, začu se iz cijevi neko fijukanje, kao kad bura fijuče pod prozorom, a odmah u slijedećem trenutku, sa svih strana svijeta, nebom su letjele, poput jata ptica, razne lopte, velike i male, žute i zelene, crvene i plave, nogometne, rukometne.....nake iz Potravlja, neke iz Hrvaca, neke iz Sinja, a neke, čak, vjerovali ili ne, iz samoga Splita! Da, doletjele su neke i sa hajdukova stadiona, zamislite! I to, za vrijeme prave utakmice!
Sudac je odsvirao kraj, jer se nije moglo više igrati, jer je lopta odletjela preko krova stadiona, a za njom i sve ostale!
I sve te lopte, a bilo ih je više od „deset iljada!, kako je Toni i poželio, nestale su u čudesnoj cijevi koja sve usisava!
Filip je pokušao dohvatiti jednu lijepu, zlatnu, nogometnu, marke „Nike“, kao sa svjetskog prvenstva, koju je oduvijek želio imati, ali - skoro je i njega usisalo!
Toni, koji je još uvijek držao cijev u zraku, iako je usisavanje bilo završeno, nije ni shvaćao da je to što je učinio bilo loše, jer su mnoga djeca, danas, ostala bez svojih najdražih igračaka.
Filip je to shvatio i šapnuo smežuranom prijatelju da bi bilo lijepo, da ako može, vrati sve te lopte natrag.
On je kimnuo glavom, ali i upozorio Filipa da, iako može vratiti lopte, ne može ih vratiti baš onima čije su, nego onima tko ih uhvati!
Filip se složio s tim, a Mucko stisnuo neko novo dugme na svom sjajnom oklopu. Pisalo je: POVRATAK USISANIH STVARI.
Kad je stisnuo dugme, „deset iljada bajuna“ je kao iz topa ispaljeno, poletjelo zrakom na sve strane, sve do Splita!
I Toni je bio sretan zbog toga, jer je uvidio da, ionako nema koristi od usisanih lopti.
Dominik je samo komentirao: „Uh, mislim da će neko dobiti zmiju umjesto lopte!“
„Neće, razbit će se, kad padne na zemlju...znaš?“- pouči ga Filip.




Muckov bijeg

„Šta je to doli, a momci?“ – poviče tata iz daljine.
„Otkud te lopte po zraku? Ili mi je sunce udarilo u glavu, pa mi se to samo čini, a?“ – upita ih dok se približavao.
Na to će Filip, dok je Dominik gurao Mucka iza grma: „Uh, kako je danas sunce jako peklo, tata, i meni se svašta činilo!“
Tata se na to nasmije i ubrza korake: „Mangupe, jedan, pokazat ću ja tebi kome se činilo!Dobro sam ja vidio lopte, bilo ih je priko stotinu!“
„Pliko deset iljada!“ – ispravio ga je Toni.
„Ma, vi tu nešto skrivate, sad ćemo mi to vidit! – prijetio je tata približavajući se.
Sa druge strane je dolazio dida Mile sa psima, jer se vraćao iz lova.
Prava, lovačka puška visila mu je o ramenu.
Njegovi psi, Žućo i Šare, odmah su nešto nanjušili i potrčali prema djeci i Mucku koji se skupio iza grma, drhteći od straha.
Kad su psi bili sasvim blizu, Mucko je, teška srca, morao stisnuti dugme na oklopu, na kojem je pisao: STISNI U SLUČAJU OPASNOSTI.
Motor u kutiji na leđima je proradio, vatra iz dviju cijevi, poput auspuha se razgorjela.
Mucko je samo stigao reći: „Zbogom, dragi ljudovi, Mucko vas voli!....MUC!
“Iduće sekunde je već letio prema nebu.
„Zbogom, Mucko!“ – tužno su pozdravila djeca, mada ih prijatelj Mucko više nije mogao čuti.
Dida Mile, koji je od Mucka pomislio da je neka velika čudna ptica, zapucao je dvaput iz lovačke puške, uvis, prema Mucku.
BUUUUM!BUUUUUUM!
Djeca su se stresla od pucnjeva, moleći dragog Boga, da Mucku nije ništa.
Dok je držao oči zatvorene, jedna velika, slana, kaplja, kao suza, pogodi Filipa posred čela.
Bila je to Muckova suza! I Filip je to znao.I zato je bio još tužniji.
Bojao se da više nikada neće vidjeti svog dragog smežuranog prijatelja, koji mu je i život bio spasio.
Njegov tata, Ivica se pridizao sa ledine, jer je bio pao na stražnjicu kad je za trenutak ugledao strašno čudovište u blizini svoje djece i nećaka Tonija.
Od dva pucnja dida Mile, i njemu je još zvonilo u ušima.
„Dođite, djeco, idemo u kuću!“ – zapovjedio je.
„Tamo ćete mi sve ispričati, što se dogodilo.“




Policija traži krivca

Dok su išli prema kući, k njima je hitala i baka Kaja, koja je u naramku nosila malu Maru, a mala Mara je u naramku nosila svoju najdražu lutkicu Seku.
Seka u naramku nije nosila nikoga, jer je, naravno, bila sva od gume, ili možda plastike.
Pravu seku je Marina mama nosila u trbuhu, a dok ovo čitate, „seka iz trbuha“ se već zove Kata, i nije više u trbuhu!
Ali, pustimo sad to, baka Kaja ima nešto važno reći svima njima.
„Policija je, maloprije bila kod strike Ante u dućanu i pitali su njega i strinu Antoniju jesu li oni vidili odakle su letili baluni! Dica u drugin selin više ne znaju koji je čiji balun, pa su se još i potukla..., pa su još neki zvali i policiju da nađe krivca!“
„Mutko je klivac!On mi je, bako, da cijev da usisavam!“ – opravdavao se mali Toni, iako baka nije znala ni ko je taj Mutko ni o kakvom usisavanju govori.
Baka ga pomiluje po glavi i nasmiješi se.
„Ajde, dođite svi k meni, daće vam baka jabuka!“



Muckov poklon

Te noći, Filip i Dominik su kroz prozor svoje sobe motrili zvjezdano nebo.
Na trenutak bi ugledali, među zvijezdama, treperavu svijetlost, kako putuje lijevo ili desno.
Bili su uvjereni da to njihov prijatelj Mucko traži neki novi planet, u potrazi za novim prijateljima i novim domom.
Iskreno su se nadali da će im se jednog dana vratiti i igrati se s njima nogomet svaki dan, usisavati zmije i guštere i što im god padne na pamet.
Pa, čak i zločeste ljude! Ili onog ko im nešto neda ili ružno kaže.
I dok su tako, bosi, u pidžamama, stajali zamišljeni, sa nosom u prozorskom staklu, nešto kao lopta, odskoči vani, pod prozorom i nastavi skakutati, dok se potpuno nije umirilo.
Kad se umirilo, Filip i Dominik su već bili vani, u pidžamama i bosonogi!
Filip je u rukama držao nogometnu loptu marke „Nike“, zlatne boje, baš onakvu s kakvom se igralo na svjetskom prvenstvu! Baš onakvu, kakvu je oduvijek želio imati!
Bio je to poklon od Mucka!
Bio je jako sretan zbog lopte, ali i pomalo nesretan, jer se Mucko nije vratio.
Vidjeli su samo, onu istu treperavu svjetlost koja se udaljavala, velikom brzinom, i za samo nekoliko sekundi već je bila visoko, visoko....
Sutradan, njih dvojica i mali Toni, cijeli dan su se igrali nogomet, a Toni im je napokon pokazao onu fintu koju ga je tata naučio.
Mislili su da će mu se smijati, da Toni nema pojma, ali su se nemalo iznenadili kad je pred njihovim očima napravio fintu koju ni Niko Kranjčar ne bi znao!
„Toni, pa ti si pravi Thierry Henry!“ – uzvikne Dominik zadivljeno.


KRAJ