Sasvim obična pljačka

Objavljeno u župnom listu "Navještenje"




„Pljačkaši pobjegli sa vrećom novca!“, „"Maskirani pljačkaš ranio službenika banke i pobjegao s novcem!“, „Peti put opljačkana ista pošta“, „Nožem ozlijedio trgovkinju zbog dvjesto kuna!“, „Orobili mjenjačnicu u centru grada!“, „Krvava pljačka Fina-e!“, „Maskirani pljačkaši oteli kombi s novcem i ranili zaštitara!“, „ Dizalicom iščupali bankomat, pa pobjegli..“ itd.
Dragi čitatelju, koji unatoč životnom košmaru u kojem živiš, imaš makar malo vremena pratiti svakodnevna zbivanja u našoj maloj, dragoj zemljici pogađaš, naravno, da se navedeni naslovi ne odnose niti na Siciliju, niti na Napulj, niti su akteri neki od „podmladka“ Al Caponeove družine...
Pomenuti naslovi nisu čak ni proizvod želje nekih novina da pošto-poto imaju senzaciju na naslovnoj strani makar, ruku na srce, od ovakvih „senzacija“ oni jedini imaju koristi!
Pomenuti naslovi samo su jedan bolan i istinit prikaz naše surove i teške svakodnevice, koliko god nam ovdašnji mediji bacali pijesak u oči nudeći nam lažni glamur kao fatamorganu kojoj se ne nazire kraj!
I dok se svi zajedno teturamo svijetom, opijeni europskim iluzijama o boljem životu, k svijesti nas mogu dovesti jedino riječi: „Ruke u vis, ovo je pljačka!“


Boris je obećao svojoj djevojci Vani da će je na njen rođendan, 22. kolovoza, odvesti na sedmodnevno krstarenje i izlet po Španjolskoj.
Do tog datuma ostalo je još svega desetak dana, a bio je i krajnji rok da se uplati novac turističkoj agenciji.
On je radio kao unapređivač prodaje u trgovačkom poduzeću koje se bavilo uvozom i prodajom koječega.
Njegov otac, „gospon Bruno“, bio je zamjenik direktora te uspješne tvrtke i svoga sina jedinca je, mimo natječaja, uspio progurati na pomenuto radno mjesto i to odmah po položenoj maturi.
Ne trebam ni spominjati da je prethodnik na tom mjestu odjednom postao „višak“, makar su svi tvrdili kako je to jedan vrijedan i pošten dečko.
Boris je kao početnik već dobivao plaću u rangu tzv. hrvatskog prosjeka, ali mu ni jedna takva plaća, o kojoj prosječan radnik može samo sanjati, nije bila ni približno dovoljna da pokrije mjesečne troškove svojeg lagodnog života.
Iako mu je otac ljetos kupio novi BMW, na „leasing“, prije neki dan ga je uspio ponovo slupati!
Tako bar vele „zlobnici“ koji su mu sigurno zavidni. A prava je istina da je Boris s „prijateljima“ inscenirao nesreću kako bi izvukao određenu sumu od osiguravajućeg društva!?
„Prijatelji“, o kojima je riječ, sasma slučajno, imaju neke „veze“ u dotičnom Društvu!
Ali, lovu Boris još nije dobio iako dobro zna da stvar ne može omanuti, jer je „prijateljima“ jako stalo do „provizije“.
Zato je sad u „komi“ kako to mladi danas , „po narodski“, vele!
Starog ne može više „žicati“ za lovu, jer je sada zaposlen...i ne smije više „žicati“.
„Bio sam budala kad sam obećao Vani krstarenje za rođendan.“- pomisli on.
Ona je već kupila garderobu za tu prigodu i pohvalila se frendicama da će vidjeti Španjolsku...
Boris je radi vlastitog ponosa odlučio pod svaku cijenu održati dano obećanje.
Pokušao je posuditi lovu od prijatelja i kod bliskog rođaka koji je imao malu trgovinu, ali svi su mu se ispričali, jer su „svi već nekome dužni, a teška su vremena..“, i tome slično.
Nije bilo izlaza, činilo se...
Osim?!
Boris je došavši kući s posla, dan prije „onog dana, za uplatu ljetovanja“, pojeo nešto nabrzaka, nazvao mamu u njezin frizerski salon i rekao joj da večeras ostaje kod Vane te da to isto kaže tati...
Mama je znala da to nije ništa neuobičajeno pa mu je rekla samo: „O.K., sine, pozdravi Vanu i .......oprosti,molim te, imam mušteriju... bok!“
Boris tada duboko uzdahnu, kao da će upravo zaroniti na veliku dubinu, i krene prema ormaru u kojem je ovih dan pripremio neke stvari.
U sivom, planinarskom ruksaku sve je bilo na svom mjestu: stari pištolj marke „Zastava“ sa šest metaka (hoće li biti dovoljno?) koji je jučer kupio od nekog krajnje sumnjivog tipa iz kvarta, tanke, crne rukavice, crna čarapa s prorezom za oči....i platnena vreća, za...- zna se što!
Prije nego je krenuo iz kuće bacio je još jedan pogled na „Nokia-u“, zadnji model, prije nego ju je isključio.
Poruka od Vane, koju je pročitao, nije ni malo smanjila napetost koju je osjećao.
„Miki, imam jednu, fakat dobru vijest...pusa!“- glasila je poruka.
Nije imao volje ni snage da joj odgovori jer su mu misli bile okupirane planom o pljački koju je noćas i jučer smišljao!
Nije to bio Bog zna kakav plan, ni blizu, recimo, kao u filmovima u kojima je glumio Al Pacino...ali, da bi opljačkao gradsku mjenjačnicu, moraš imati nekakav plan, zar ne?
„Moraš biti spreman na razne mogućnosti i nepredviđene situacije.“ – govorio je sam sebi.
„A, treba imati i malo hrabrosti, pored svega.
Ruka i glas mi ne smiju zadrhtati, moram zvučati surovo i sigurno, prijetnje moraju zvučati ozbiljno, a ako zatreba, mora se biti spreman i za.....“
Kad bi pomišljao na to da bi, eventualno, morao upotrijebiti oružje,
grč bi mu stezao želudac, a graške znoja bi mu orosile čelo.
Tako je bilo i sada, nepunih pola sata prije akcije.
Obrisavši nadlanicom znoj, uprti ruksak na leđa i izađe iz kuće.
BMW s kojim je imao „udes“ sjao se na ljetnom, popodnevnom suncu u njihovom dvorištu.
Dečki iz autolimarije na kraju ulice opet su vrhunski obavili posao!



Parkirao se pedeset metara dalje od mjenjačnice koju je namjeravao opljačkati.
Auto je okrenuo u smjeru koji će ga za pet minuta dovesti do autoputa.
Za petnaest minuta bit će već u susjednom gradu.
Navečer će se, naravno, vratiti kao da se ništa nije dogodilo.
„Bit će to jedna sasvim obična pljačka, jedna od stotine sličnih koje se svaki dan događaju“ - pomisli Boris.
Auto je ostavio otključan da ne bi gubio vrijeme na otključavanje.
Srce mu je lupalo kao bubanj i prijetilo da će svaki čas iskočiti na vrući asfalt kad je krenuo prema cilju.
U prigradskoj ulici dugoj pedesetak metara, na kraju koje je bila rečena mjenjačnica, osim desetak automobila uspentranih po trotoaru s obje strane, skoro da i nije bilo ljudi.
Samo je jedna postarija dama na suprotnoj strani izlazila iz pekarne, noseći vrećicu s pecivima, a jedan mladić u džinsu je palio skuter marke Piagio nedaleko od kladionice.
Sve je bilo po planu. Idealno.
Boris je drhtavom rukom nervozno stiskao crnu čarapu sa prorezom koju je imao u lijevom džepu.
U desnom je bilo napunjeno oružje!
Nesigurnim hodom se približavao mjenjačnici.
Odlučio je najprije, hodom slučajnog prolaznika, nakratko snimiti situaciju unutra, pogledom s ulice, a zatim će.....
Kad je stigao na samo desetak metara od kladionice, zaprepastio se! Prizor koji je vidio u mjestu ga je ukopao!
Veliko staklo,na kojem je pisalo „Mjenjačnica“ i njezino ime, bilo je na nekoliko mjesta izbušeno!
Da se radilo u uporabi vatrenog oružja, osim karekterističnih rupica, govorio je i natpis na A3 bijelom papiru, između rupica, gdje je pisalo: ZATVORENO ZBOG PLJAČKE!
Boris je bio u šoku, i nije znao kako da se ponaša u nastaloj situaciji.
Još neko vrijeme srce mu je jako lupalo, a onda sve lakše i lakše...
Stajao je ispred vrata kladionice još ne vjerujući.
Mislio je kako je sve dobro isplanirao, i sve loše situacije predvidio, ali ovo.....
E, ovo nikako nije mogao predvidjeti!
Nije znao da li da bude tužan, ili možda - sretan!?
„Da, a zašto bi to bio sretan, kad mu draga svijeta vidjeti neće?!“ – dobacio bi sada sarkastični pjesnik neki.
I dok je tako stajao, čudio se i razmišljao, dopre do njega teški, opori glas: „Šteta, bil je tak mlad kak i vi...!“
Okrenuo se i vidio brkatog , suhonjavog „dedicu“ koji je stajao ispred pekarne preko puta, i štapom gurao čašu od jogurta prema kanti za smeće.
„Meni govorite?“ – upita ga Boris, koji se prilično sabrao od šoka.
Dedica ga nije niti čuo, već je nastavio: „Kaj ja znam, možda ga gazda baš i ni moral nastreliti....mogel ga je naciljati v nogu, il vruku...a ni mu ni zel neke peneze......i moja mirovina bi mu štetu pokrila...“ – nabrajao je dedica i dalje.
Boris se odjednom okrenuo odakle je došao, sve više ubrzavajući korak tako da je skoro utrčao u auto!
Upalio je moćni stroj i pojurio kao da ga svi vragovi gone. Kad je došao do mosta iznad Save, usporio je, na brzinu strpao pištolj u čarapu i hitnuo ga kroz otvoren prozor u rijeku.
Nije bio siguran da li ga je vozač u autu koje je nadolazilo primijetio, no nije puno mario za to, već je dodao gas i izgubio se u daljini.



Te iste večeri, u stanu kod Vane, nije bio osobito raspoložen.
Stalno je razmišljao o mogućnosti da je danas mogao izgubiti život zbog svoje lakomislenosti.
Ta, što mu to nedostaje u životu?
Stresao se od pomisli da je, u najmanju ruku, večeras mogao spavati u zidinama Remetinca.
I ne samo večeras!
Odlučio je da nikada nikome neće reći o svom suludom naumu kojim je mogao upropastiti još mnoge drage živote, a ne samo svoj.
Naravno, nikada više neće ni pomisliti na takvu ludost!
„Boki, daj se nasmiješi...“ – govorila mu je Vana. „Pomisli na to da ćemo za tjedan dana ploviti obalama Španjolske i gledati koridu..“
„Boki“ je tužno pogleda i htjede joj reći da od toga neće biti „niš“, jer nema dovoljno....
Ona ga tada zagrli i šapne mu u uho: „A sad ona dobra vijest, zatvori oči!“
Boris na trenutak protrne od straha misleći da je Vana trudna.
„Dobila sam regres za ljetovanje! Gazda nas je sve bogato nagradio sa po..... kuna!
Boris odahne, a srce mu najednom veselo zaigra.
I sav teret današnjeg dana kao da se otkotrljao s njega daleko, daleko, niz veliku strminu.
Ponovno je bio „živ“ - i sretan!



Krstarenje i lutanje po Barceloni i drugim prelijepim mjestima, brzo su prošli.
U Barceloni, Boris je 22.kolovoza, kupio lijep prsten Vani za rođendan i shvatio da mu nije trebalo puno hrabrosti da je zaprosi.
Ni blizu, koliko mu je trebalo za, recimo....ali nećemo sad o tome!
Za nepuna dva mjeseca, Vana je „zaista“ bila trudna, a za nepuna četiri mjeseca već su bili vjenčani.
Za nepunu godinu dana oboje su se uključili u Zajednicu neokatekumena i svim srcem prigrlili vjeru i Boga, primili sve potrebne sakramente, izrodili još djece... i sve kako treba.
Sve dok... jednoga dana Boris nije odlučio svoju tajnu otkriti voljenoj supruzi jer nije joj više mogao tajiti o tome.
Uz pokoju suzu i grč na licu, sve mu je oprostila, a on, nesuđeni pljačkaš kladionice, nikada nije zaboravio ime i prezime mladića koji ga je, iz razloga možda sličnih njegovima, preduhitrio u ludosti i platio cijenu njegove sreće.
I zato, baš svake godine, na dan nesuđene pljačke, Boris potajno odlazi na grob nesretnog mladića, upali jedan lampaš i iskreno se pomoli za njegovu dušu!