Dobra djeca

Objavljeno u časopisu Ciciban i župnom listu Navještenje





Dječaci, Filip i Dominik su obožavali svetog Nikolu. A, kako i ne bi, kad im svake godine, tri tjedna prije Božića, napuni bombonima i čokoladama njihove brojne čizmice. Da, da, brojne čizmice. Jer, stavljali su, mangupi jedni, i po tri ili četiri čizmice u prozor, makar su neke već bili i prerasli. Sve je to bila njihova borba da se dočepaju što više «slatkoga blaga». A, zasluge, dobra djela?! Jesu li oni nečim zaslužili takve nagrade?! Ah, bojim se da nisu. Pa, kako netko, recite mi, može zaslužiti slatkiše, ako mami i tati najčešće odgovara sa «ja neću», «ja ne bih», «zašto bih», «mogu li to sutra», «to je jako teško», «nisam čuo», «zašto baš ja» i tome slično. Filip će se lako sjetiti da su to njegovi odgovori. A, Dominik? Ista priča, počujte: «ja danas ne bih išao u vrtić», «ja ne bih išao kod tete Gordane», «ja to ne bih jeo», «moraš mi to odmah kupiti», «`ajde mi, odmah, snimi igrice», «gdje su mi cipele», «tko će mi pomoći da se obučem», i da dalje ne nabrajam. A taj, dobri sveti Nikola, unatoč svemu, uvijek ima srca za njih , pa im uvijek sve oprosti i zaboravi. I uvijek, baš uvijek, im nešto donese. Tako je i ove godine, na primjer, sveti Niko naročito bio dobar prema Filipu
koji mu je poslao pismo iz bolnice u kojem ga moli da mu donese jednu formulu na daljinski - i jedan čaroban štapić?!. A Filipu su kao što znate, u bolnici operirali «slijepo crijevo». I što je mogao , dobri Niko, nego mu ispuniti i najmanju željicu. Tako mu je, mimo svakog pravila, u vrećicu sa slatkišima, ugurao i jednu krasnu formulicu , na daljinski. A čarobni štapić?!Hm, da, vidite,nije mu ga poslao?! Ispričao se u kratkom pisamcu: «dragi Filipe, oprosti, od štapića ništa, jer – njime djeca naprave gluposti», pisalo je među ostalim. Ali, zar mislite da je Filip uistinu ostao bez štapića? Da tome ne bude tako pobrinuo se osobno onaj čuveni «zlikavac», kojeg se inače sva djeca boje, po imenu: Kraaampuus!!! No, taj štapić nije bio čaroban, osim u slučaju kad bi ga u ruke uzeli Filipovi mama i tata! Tada je uistinu postajao čaroban! I Filip i Dominik su poznavali njegovu moć, jer je taj štapić kao spužvom brisao sve njihove gore spomenute loše odgovore. A ti odgovori bi odjednom postali skroz drukčiji i glasili bi otprilike ovako: «ja hoću», «ja bih», «da, da, želim», «mogu ja to sam», «odmah ću ja to»....- Nevjerovatno! Pa, nije ni taj Krampus baš bezveze, reklo bi se.Zar,ne?!
A Filip i Dominik, što sada rade, sad kad je sveti Niko već daleko na svojim saonicama, sa svojim slatkišima, koje nosi nekoj drugoj djeci u neku drugu zemlju...? Njih dvojica, praznih čizama i praznih džepova i ladica, razmišljaju samo o jednom: kako da se na neki lagan način ponovo dočepaju nečega slatkoga.. jer, «jadnici» mal,i već dugo nisu vidjeli ni okusili čak ni slani štapić! Pretražili su, zato, dok mame nije bilo, sva njena tajna i manje tajna «skrovišta» u kuhinji. I što su našli? Pola male čokolde za kuhanje, dva slomljena petit beurre keksa, jedan dvopek i osam, ravno osam, pahuljica bobi flipsa! Sve je to bilo malo i ništa, za njih koji su navikli da bez puno truda dobiju što god požele. No, ovoga puta tako nije išlo. Znali su dobro što je razlog da im mama i tata ne daju slatkiše. Razlog je bio njihovo ponašanje, njihova tvrdoglavost i neposlušnost. Pa, tko će im onda dati slatko? Hm, možda dođu gosti? Ne, ni njih već dugo nema. A, da sami kupe? Ni to ne mogu, jer su svoju malu ušteđevinu već bili potrošili na YU-GI-OH karte.
Što onda da rade? Postojao je samo jedan izlaz, samo jedno rješenje. Moraju se smjesta potruditi da postanu bolji! A prva dobra prilika pružala se još danas. Jer, danas je Badnjak. A sutra? Sutra je ....Božić, naravno!A kada je Božić onda ima svega, pa tako i slatkiša!
Već su u sebi bili donijeli odluku da će se pokušati popraviti. U tom trenutku, dok su šetali po kućnom hodniku, začuju izvana brundanje tatina auta. Odmah jurnuše vani da mu otvore dvorišna vrata, tako da tata nije morao kao i obično sam otvarati. Tata je bio iznenađen njihovim postupkom. «Hvala, dečki!», rekao je kad je izlazio iz auta. «A, da li vam se sviđa bor koji sam kupio?», upita još, dok je išao prema prikolici. « «Da, sviđa nam se, jako.Baš je onakav kakav smo ti rekli»- odgovori Filip. «A, da ti pomognemo unijeti ga u kuću?»- predloži spremno Dominik. «Ah, ne možete vi to. Vidite kako je velik..» - razuvjeri ih tata ponovno iznenađen prijedlogom. «Dobro, onda ćemo ti otvoriti sva vrata na putu do sobe» - predloži sada Filip. «U redu, u redu, to može..»- složi se odmah tata. U dnevnom boravku je mama već odredila mjesto gdje će bor stajati. Dok je tata uspravljao bor da vidi koliko će mjesta zauzeti, Dominik je bio otišao po drveno postolje i već ga je spremno držao u rukama. «Bravo, Dominik!»- usklikne sada mama zadovoljno. Kad je nakon deset minuta bor bio učvršćen, tata je zadovoljno protrljao ruke. A mama tada prozbori, svečanim glasom: «Sad možemo početi sa kićenjem!» Tek što je to izrekla, Dominik joj je već pružao kutiju sa raznim nakitom , kakvim se već borovi kite. «Zapamtio sam gdje si ga spremila, mama» - kao da se pravdao Dominik. «Hvala ti, zlato!» , nije mogla da ga ne pohvali mama. «Mogu li ja vješati one srebrne kuglice?»- pitao je Filip, dok je mama otvarala kutiju. «Naravno, izvoli, samo pažljivo, molim te!»-upozori mama, pružajući mu jednu srebrnu kuglicu. «A, ja bih, ako smijem, one žute!»-ponudi se i Dominik. Ono, «ako smijem» rekao je zato jer je prošlog Badnjaka ispustio iz ruku čak tri različite kuglice. Sve su se, naravno, rasprsnule na komadiće. Mama to nije zaboravila, ali mu je zbog večerašnjeg lijepog ponašanja, pružila još jednu priliku. Budući je bio manji od Filipa, Dominik se popeo na stolicu kako bi što bliže vrhu okačio «svoje» žute kuglice. Mama je dotle vješala nekakve trakice, a tata pravio umjetni snijeg prskajući zelene iglice srebrno-bijelim sprejem. Kad je i to bilo gotovo, kao šlag na tortu, stigle su lampice! Donio ih je Filip. «Hvala!»-reče mama i uze odmotavati klupko sa lampicama. Svi su joj pomagali. I dok si rekao «keks», lampice su visjele sa svih strana bora i sa svake su grane stršile barem po dvije. «Prije nego ih upalimo, moramo još...» «Postaviti jaslice!»-dopuni je «kao iz topa» Dominik, držeći već, kutiju sa jaslicama u rukama! «I složiti figurice!»-brzo će Filip noseći kutiju sa figuricama. Svi su se na to nasmijali, a mama im , sva radosna, podijeli puse u njihova čela koja su se sjala od ponosa i sreće. Dok je mama namještala jaslice, Filip je prebrojavao figurice: «mali Isus, njegova mama, njegov tata, pastiri, ovce, krave, ...a gdje su tri kralja?», zapita se zabrinuto, češljajući prstima po kutiji u kojoj je još bila i slamica. «Ah, tu su!»- odahne, našavši tri kralja kako leže ispod slamice. Dominik se smijao, jer ih je on lani sakrio ispod slamice. Filip to nije znao. No, zato je lijepo znao posložiti figurice. «Bravo, Filipe!»-nagradila ga je mama pohvalom, kad je bio gotov.» «A, što slijedi sada?», pitao je tata djecu važno, kao da postavlja pitanje «za milijun kuna». Umjesto odgovora, Filip brzo pritisne prekidač na zidu i ugasi svjetlo u sobi. Bio je mrak kao u rogu. A onda je bljesnulo! «Juuupiii!», ote se Dominiku veseo uzvik kad se lampice redom popališe i kad se po sobi prosu blještavilo boja. Bor je nalikovao onom poznatom tornju iz Pariza, ali je Filipu i Dominiku ovaj bio još ljepši, pa ako hoćete i veći. Jer, oni su ga svojim rukama i srcem okitili. I njihova sreća je sjala iz njihovih djetinjih očiju još jače i ljepše od svih lampica na boru zajedno.
Ali, ako ste mislili, da su ovime njih dvojica završili svoju «misiju dobrote», jako se varate! Da ste ih samo vidjeli kako skakuću oko mame dok je ona, vrijedna kakva već jest, spremala kolače za sutrašnji veliki blagdan. «Mama, evo brašno!», «Evo, mala žlica!», «Evo, šećer!», «Evo, dva jaja», «Mogu ja malo miješati?», bio je to pravi «vatromet» najugodnijih dječjih pitanja. Mama je bila tako dirnuta, da joj se skoro, jedna mala suza radosnica, iz oka «omakla» u tijesto. Pa, ipak, ni ovdje nije bio kraj njihovim dobrim djelima. Kad su se iste badnje večeri svi zajedno našli na misi «polnoćki» kako bi na taj način proslavili blagdan Isusovog rođenja, oni ne samo da se nisu naguravali i gunđali kao obično, već su bili mirni kao «bubice» i zajedno sa svima u crkvi otpjevali već odavna naučenu molitvu Očenaša, a kad su nakon toga išli pružati ruku kao «znak mira» najbližima oko sebe, oni su se toliko zanijeli u tome, te su zamalo polovici prisutnih pružili ruku i to uz srdačna klicanja: «Sretan Božić!Sretan Božić!Sretan Božić! Mama i tata ih nisu ni pokušavali ometati. Uživali su baš kao i oni.
Te večeri, kad su se vratili kući s «polnoćke», a zvona sa mjesne crkve se još nisu bila utišala, Filip je odjednom stao pred mamu i tatu, kao da im ima nešto važno za reći. «Mama..tata....»-počeo je . Mama i tata su su se «pretvorili u uha» iščekujući što im to ima kazati. «Ma, ništa, samo sam vam htio reći da volim Božić!» -reče konačno. «I ja ga volim!»-uskočio je, naravno i Dominik. U dječjem jeziku, te izjave, otprilike, znače: «sretan sam» ili barem «lijepo se osjećam».
A bili su sretni, jer su sa puno ljubavi radili ono što je bilo dobro i lijepo. Zbog toga su bili sretni, a ne zbog nagrade koju će možda za to dobiti. Na nagradu , su, naime, obojica već bili i zaboravili.
Pa, ipak, netko na to nije zaboravio. Kad su se u božićno jutro, još trljajući pospane oči, njih dvojica «doklatarili» do bora, čekalo ih je iznenađenje. Dvije velike šarene vrećice pune najslađih slatkiša stajale su podno bora! Pored vrećica, dolje, u zaklonu špilje, ogrijan toplim dahom kravice, na mekanoj slamici, ležalo je djetešce Božić. I kao da se smiješi, i kao da im govori: «I ja vas volim!»