Ima li pravde na svijetu

nedjelja , 06.02.2011.


Vozeći se kući s posla, Jakov je običavao u autu slušati program Radio Marije čiji je prijatelj bio. Utorkom navečer, baš u vrijeme njegova povratka kući, išla je na radiju kontakt emisija u kojoj su se slušatelji javljali tražeći razne oblike pomoći jer su na rubu preživljavanja. Ostavljali su pritom u eter brojeve svojih telefona pa čak i adrese stanovanja. Svako od tih javljanja bilo je na svoj način potresno. U vrijeme takozvane predbožićne groznice kada mnoštvo naših građana i doslovce opsjeda i najelitnija trgovačka središta i kada velik broj njih uplaćuje rezervacije za tjedni ili dvotjedni boravak na obroncima Alpa, u našem bliskom okruženju otkrivamo jednu posvema drugačiju stvarnost.




Postarija gospođa Ana živi sama u hladnoj sobici. Ona moli dobre ljude ako joj ikako mogu pokloniti nekakvu peć jer bi se u ovo zimsko vrijeme htjela malo ugrijati. Ujedno moli i za ogrjev. Njeno zdravlje je ionako već narušeno. Novca nema dostatno ni za lijekove, a o hrani da i ne govorimo. Najteže od svega joj pada to što je nitko ne posjećuje. Nema se kome pojadati i olakšati breme svoje ojađene duše. Jedino je ostao ovaj radio da mu se isplače. Također i gospođa Dora ima sličnih problema. Ona, doduše, ima neki štednjak na drva, ali nema dovoljno drva. Cjepanice umače u kantu s vodom da joj duže traju. Rano je ostala bez muža, a četvero djece od kojih najstarije ide tek u prvi razred treba toplinu doma. I treba hranu. Treba pelene, treba bilo kakve hlače, majicu, suknjicu…treba bilo što. Ona ne radi i svi zajedno žive od nevelikog dječjeg doplatka. Kako žive? Možemo samo zamišljati.
Dok je Jakov sve to slušao udobno smješten u svojoj limuzini, grijanje je tiho brujalo i stvaralo neopisivu ugodu oko njega. U tom trenutku bio je malo posramljen zbog toga, ali nije ga isključio.
Ipak, kada se u emisiju javila Mirela, majka sedmero djece, i potanko ispričala sve svoje jade i nedaće, Jakov je jedva suspregnuo suze. Oni nemaju ništa za jesti! Nemaju kruha, nemaju mlijeka, nemaju šećera, nemaju obuće ni odjeće! Uskoro će im isključiti i struju!
-Neeeeeeeee!- procijedio je Jakov muklo kroz zube stišćući snažno šakama volan kao da ga želi zdrobiti od bijesa i nemoći.
Urednica na Radio Mariji je poslovično ostajala pribrana slušajući vapaje svojih sugrađana, ali je za svakog od njih pokušala pronaći riječ nade i utjehe. Činilo se da većinu njih koji se javljaju već poznaje otprije, iz prijašnjih javljanja. Ona znade njihovu situaciju, znade napamet broj ukućana, njihovu dob i imena. Ona je, zapravo, njihova slamka spasa, otok na širokoj pučini, oaza u suhoj pustinji…
Jakov je vozeći pomalo rastreseno zapisivao u mobitel broj telefona gospođe Mirele s najboljom namjerom da predloži svojoj ženi i djeci da ih posjete te im odnesu nekakvu pomoć u hrani i potrepštinama koje su im najnužnije.
Supruga se brzo složila s njim te odmah počela prekapati po dječjem ormaru da pronađe ono što su njena djeca prerasla. U jednu kutiju natiskala je i nekoliko pari cipelica, tenisica i sandala. Poslije su s djecom u Superkonzumu nakrcali kolica namirnicama do vrha kako rijetko i za sebe čine. Prtljažnik auta je time bio poprilično napunjen.
Po skliskoj cesti i laganoj susnježici krenuli su potom do Mireline obitelji. Stanovali su u industrijskom dijelu grada u ulici koju su jedva pronašli. Red trošnih kućica od crvene cigle kao da je prkosio dvjema velebnim zgradama u blizini koje su za sunčanih dana zasigurno bacale debelu sjenu nad njih.
Cesta uz kuću nije bila asfaltirana. Jakov je oprezno parkirao auta pored ulaza gospođe Mirele, niske mršave gospođe u četrdesetima, koja ih je spremno dočekala. Znala je što takav posjet znači za njenu brojnu djecu. Sa zahvalnošću u očima pomagala je Jakovu i ostalima nositi darovane stvari u kuću. Dok su išli za njom u koloni, ispričavala se zbog malog nereda oko ulaza. To je zato, kaže, jer svih osmero spava u jednoj jedinoj prostoriji tako da im sve stvari ne stanu unutra. Prije spavanja nose čak i stol vani jer im zauzima mjesto za spavanje. Jutrom ga opet vraćaju unutra makar ne imali što sa njega jesti. Zapravo, na tom istom stolu djeca pišu zadaću, ona previja malu Tinu i glača odjeću. Uskoro, kad im isključe struju, neće moći ni glačati.
Kad su Jakov i žena mu Marta te kći Petra i sin Dražen kročili u kuću ostali su, s vrećicama u rukama, ukipljeni na mjestu zatečenim prizorom. Petero od sedmero dječice bilo je toga trenutka u kući, to jest sobi. Suprotno od ulaznih vrata na velikom iskrivljenom regalu koji je jedva pridržavao oljušteni strop, stajale su razne stvari, od knjiga, pelena, kuhinjskih krpa, malog televizora, čekića i kliješta do nešto poslaganog dječjeg rublja i jednog para starih tenisica.
Na podu su bile raširene tri poveće prostirke poput strunjača na kojima je bilo nekoliko premotanih dekica. Dva dečka i jedna curica bili su zaokupljeni crtanjem po izgužvanom bijelom listu. Dvojica dječačića, za koje nije bilo mjesta za stolom, a ni papira i bojica, nestrpljivo su pitali: "Mogu sad ja?" ili "I ja bih nešto crtao". Ipak, nisu se naguravali niti tukli. Jedan mali dečko je učio puziti pored njih dok je četverogodišnji Karlo pazio na njega i govorio mu držeći ga za nogu: "Pazi, Mario, ne smiješ tamo".
Njihov otac ih je gledao odozgo s loše uramljene slike i kao da je bio zabrinut što će biti s njima svima sada kada se on zbog bolesti kojoj nije bilo lijeka preselio u nebeska prostranstva.
Mirela nije kukala zbog teške i neizvjesne budućnosti koja ih zasigurno čeka. Marta je spuštajući vrećice na stol pokušala dokučiti gdje se nalaze stolice, ali nije u tome uspjela. Unutar ove prostorije odijeljena je mala prostorija u koju su se jedva stisnule zahodska školjka i perilica rublja te mali umivaonik. Gdje su se i kako kupali? To će Marti i Jakovu također ostati tajna. Dok su slušali gospođu Mirelu kako objašnjava da su joj dva sina koja u sobi nedostaju, otišla k prijateljima, zaključili su da nije ni čudo da je tako jer gdje bi uopće svi stali i kako bi uopće funkcionirali na ovako malom prostoru. Mirela im je tada otkrila da svi zajedno žive jedino od sedam dječjih doplataka koje dobiva te da se nadaju u skoroj budućnosti dobiti stan od grada za koji su podnijeli zahtjev. S neskrivenom nadom u glasu otkrila im je da su trenutno tisuću osamsto i drugi na toj "listi čekanja". Jakov i Marta su se krišom pogledali. Kako li samo žive oni koji su pri vrhu te iste liste? Petra i Dražen nisu ništa pitali. Za ove dečke i curicu oko njih oni su izgledali kao izvanzemaljci. Petar je imao nove adidas tenisice i gela u kosi, a Petra damsku torbicu iako joj je tek trinaest.
Na kraju je Jakov pitao pomažu li im susjedi često. Mirela je rekla: "Tak, povremeno…svakog utorka zovem Radio Mariju i onda se ljudi odazovu i donesu koliko tko može…tak kao vi…".
Jakov je na to kimnuo glavom i htio se ispričati jer je vrijeme ručka pa da ne smetaju. Na to je Mirela, pognute glave, rekla: "Nemamo ni kruha danas…" Jakovu je bilo jako nelagodno u toj situaciji te se malo zbunio i nije znao što da kaže. Marta se brzo snašla uzevši iz svoje torbe novčanik i tutnuvši jednu krupnu novčanicu gospođi Mireli u ruku. "Za kruh..", rekla je samo. Gospođa Mirela je samo duboko uzdahnula, okrenula glavu malo u stranu rekavši: "Hvala vam, puno vam hvala."
Dok se obitelj vraćala kući od gospođe Mirele i njene djece, desetogodišnji Petar se sjetio da mu je tata pri polasku u ovu "misiju"obećao po povratku svratiti u prodavaonicu mobitela da bi njemu kupili onaj hit mobitel koji je samo još danas na sniženju.
Ipak, nije se usudio ništa pitati jer je tata cijelo vrijeme zamišljeno šutio. Znao je Petar da je tada najbolje ništa ne pitati.
Mjesec dana kasnije, Jakov je na vijestima vidio da je neki bagerist greškom srušio nekoliko kuća u ulici gospođe Mirele. "Tata, to je ona kuća gdje smo bili…srušili su je…" - pokazivala je prstom prema ekranu Petra. "O, Bože…zašto baš njima?!"- pitala se mama Marta naglas i dodala: "Zašto ne sruše onima koji bezobzirno pljačkaju ovu državu i koji imaju račune u stranim bankama, nego baš uvijek nastrada sirotinja.."
Jakov je tada kratko zaključio: "Na ovom svijetu zaista nema pravde!"

Tri mjeseca kasnije, Jakov je na mobitel dobio otprilike ovakvu poruku:
"Dragi gospodine, samo da vam javim da se djeca i ja uskoro selimo u novi stan. Dobili smo rješenje od grada nakon što su nam neki ljudi greškom bili srušili kući. Kad se uselimo u njega, pozvat ćemo vas na ručak. Pozdrav svima. Mirela"
"Toooo!!!Ima pravde u Boga!!!"- veselo je zaključio Jakov sve se spotičući po kući ne bi li Marti čim prije pokazao poruku.


KRAJ






<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.