Čarobna večer

Priča je objavljena u župnom listu "Navještenje"



Petak je, popodne, drugi po redu u korizmi. Darija radi kao službenica u jednoj privatnoj banci. Posla je u banci napretek.Stranke dolaze i odlaze. Neki niti ne pozdrave na šalteru, a svi nešto traže i zahtjevaju, i to «odmah i sada». Jednako tako i šef. Pogreške se u ovom poslu teško opraštaju. Dariji zato treba puno nutarnje snage da sebe svakog jutra uvjeri da je posao koji radi zapravo dobar i da mu treba prionuti vedro i rasterećeno. Do sada joj je to uspijevalo. A sutra...? A prekosutra..?
Poslije radnog vremena, iza petnaest sati, sva slomljena i izmrcvarena od silnih transakcija i verbalnih razjašnjavanja, požurila se na riblju tržnicu, nedaleko od banke. Izabrala je nekoliko svježih pastrva koje će spremiti za uobičajeni «kasni» ručak . Oko pol pet stići će, valjda i Željko, njen muž, koji je komercijalist u jednoj trgovačkoj kući. Mora još samo «skoknuti» po šestogodišnjeg Leona u vrtić.
A Leon se silno obradovao kad je ugledao mamu, kao da je nije vidio danima. Kaže, «bilo mi je lijepo u vrtiću danas, imali smo i predstavu, igrali se , crtali, Bruno mi je posudio ovaj autić do sutra, jeli smo puding, pravili rakete od papira....ali ....najljepše mi je kad sam s tobom, mama, ...i sa tatom!»
Zaradio je, naravno, «pusu» od mame. Za pet minuta, mamin Clio ih je dovezao do njihovog stana. Lift nije radio, pa su se jedva «uspentrali» na četvrti kat. Mama je odmah, pošto se presvukla, počela pripremati ručak, , a usput je pokušavala oprati suđe koje je ostalo od sinoć i malo usisati tepih u blagavaonici. Leon je i tu ostavio neke svoje igračke po podu, a Željko je, također, ostavio punu pepeljaru opušaka sinoć , iako je po ko zna koji put rekao da u korizmi neće pušiti.No, dobro, i Darija je rekla da neće jesti ništa slatko, pa je svejedno jučer, za » gablec» , pojela nekoliko kolegičinih mini-kroasana s čokoladom, jer nije imala vremena za pravi «gablec».
Pastrva je već bila skoro pečena kad je Leon, došavši iz sobe, navalio s pitanjima i molbama: «A, kad će tata doći?», «Hoćeš li se sa mnom igrati Domino?», «Gdje živi stepski vuk?», «Je li on brži od geparda?», «Koliko još, pa će biti ljeto?», «Ako nećeš igrati Domino, jel` hoćeš Čovječe ne ljuti se?», «Ako nećeš ni to, zašto ste mi onda sve to kupili?». Mama, kojoj je također trebalo odmora i oduška, sa žaljenjem je odgovarala: «Ma, sve može, zlato,sve, samo ne sada..!»
Naposljetku mu je čak rekla, baš kao i jučer: «Možeš si na deset minuta upaliti kompjutor, dok ovo završim!»
Željko je stigao oko pet. I njemu je bio «pun kofer» od današnjeg dana, punog stresa i nepredviđenih situacija. Jedva je čekao doći doma, nešto pojesti i opružiti se u dnevnom boravku, pred televizorom. Zamolit će Dariju i Leona da ga barem pola sata puste na miru, jer jako je umoran... A, Leon, kao svako dijete, čim je tata ušao u stan, ostavio je kompjutor uključen i dotrčao u hodnik po «pusu». «Jel oćeš sa mnom igrati Domino, hajdeee, molim teee..?» - upitao je odmah tatu. «Igrao bih, Leon, ali sada je ručak, moramo najprije jesti..» - izvukao se tata.
Za ručkom, Darija je spomenula kako bi trebali kupiti nove zavjese i stolnjak, Leon je rekao da ne voli jesti ribu, nego bi radije čokolino, a Željko osim kimanja glavom skoro ništa nije rekao. Ta, čovjek je bio umoran i to se mora razumjeti. Zato nije pohvalio ni ručak, ni čistu kuću, pa ni teško «serviran» osmijeh kojim ga je Darija dočekala, a sada ne znamo kamo je nestao, ni kada će se vratiti. Mislim, na osmijeh.
Otpivši samo gutljaj crnog vina nakon brzo pojedenog ručka, Željko odluči da ostvari svoj «slatki naum» i krene bez riječi u dnevni boravak prema fotelji koja ga je čekala «raširenih ruku». Leon tada skoči sa stolice i krene za njim. «Ali, tata, obećao si mi da ćeš igrati Domino kad..» Tata teško uzdahne, kao da se sav teret ovoga svijeta svalio baš na njegova leđa. On tada zagrli Leona i reče mu tihim glasom: «Oprosti, Leon, ali moram se malo odmoriti, imao sa naporan dan danas...»
«I jučer si to rekao..» - pokunjeno i razočarano odgovori Leon. «Jesam li..?» - zapita se Željko naglas, a pogled mu je bježao prema fotelji i daljinskom upravljaču. «Za pet minuta počet će mi utakmica na TV-u..» - razmišljao je.
«Pa, mogu valjda, pogledati barem jednu utakmicu tjedno na miru.Svi moji kolege na poslu gledaju sve utakmice, a ja ne mogu ni jednu tjedno..» - pravdao se pred sobom i u sebi. Poljubi, zato dijete, još jednom, i šapne mu povjerljivo na uho:»Zlato, mama ti je još u kuhinji, pa idi, molim te nju zamoli da danas igra s tobom, a ja ću sutra i preksutra. ..I znaš, nisam zaboravio, kupit ću ti sutra onaj džip koji si poželio u robnoj kući.» Leon ga pogleda očima punim nade, pa se onda naoko zadovoljno okrene i krene k mami.
Ona je baš završila pranje suđa, te sjela i uzela onaj ženski časopis u kojemu piše tko se od poznatih ljudi sada razvodi, a tko se, pak, ženi po šesti put. A to je uvijek svima zanimljivo.
Čitatelju, valjda, daje neki osjećaj nadmoći nad tim trulim bogatašima, jer oni «imaju sve što se može poželjeti, a opet su nesretni..». S druge strane, čitatelj može biti zadovoljan svojim životom, jer, eto, Bogu hvala, ima jednog, zakonitog i vječitog, srcem odabranog supružnika, pokoje dijete, jer djeca su «radost svijeta», jel˙te, i nekoliko kreditnih kartica da si može kupiti sve što mu ustreba ili što bi bilo zgodno imati, jer i susjed već ima takvo što..
«Maaamaaaa...!» - dreknuo je Leon na mamu koja se baš bila zamislila nad ovim o čemu ja pišem, tako da nije ni čula dijete koje je molilo da se poigra s njim te «duge i teške igre», zvane Domino.
Mama uhvati čvrsto Leona za ruku i reče mu prijekorno:»Slušaj me dobro, već sam ti bezbroj puta rekla da se ne smiješ tako razmaženo ponašati...»
«Ali..ali, ja sam te pitao hoćeš..hoćeš li sa mnom...» - zamuckivao je Leon.
»A, što ti radi tata?» - visokim tonom će mama na dijete, te ga uze za ruku i povede u dnevni boravak iz kojeg se čula buka, iako su vrata bila zatvorena. Kad su otvorili vrata, začulo se iz sveg glasa: «.Iiii... to jeeee jedanaesteraaaac...jedanaesteraaaac....dragi naši gledatelji..»
Tata se bio udobno zavalio u fotelji, s nogama na tabureu i cigaretom u ruci. Zurio je napeto u četvrtastu, plastičnu kutiju sa staklom sprijeda, koju od milja nazivamo televizor.
Mama ljutito krene prema njemu i uzme mu daljinski sa stomaka i ugasi mu ga. On na to skoči kao oparen. «Jesi li ti normalna, zar ne vidiš da je penal?Daj mi brzo taj daljinski! Ona tad stisnu zube od bijesa i nemoći i hitnu mu daljinski u prsa.
«Jaoo..» - procijedi on i brzo upali TV. Ona uze Leona i odvede ga u njegovu sobu, te mu htjede upaliti kompjutor dok se ona malo sabere od ljutnje..i dovrši pročitati započeto štivo u već pomenutom ženskom časopisu.
U tom trenutku u stanu nestane struje! Budući je i vani bila noć, nije se vidio ni prst pred okom. Srećom, Željko je uvijek imao upaljač kod sebe, pa im je došao posvjetliti da ne bi o nešto zapeli dok su išli u blagovaonicu. Nakon nekoliko minuta, pronašli su u kuhinji polovicu božićne voštane svijeće, te je upale i stave u plitki poklopac od tegle kiselih krastavaca, nasred blagovaonskog stola.
Pogledali su, zatim, kroz prozor i vidjeli da u cijelom kvartu nema struje.Utoliko im je bilo lakše, mada...utakmica još nije bila gotova.
Ipak, Željko se malo smirio(moguće i zato što je «penal» bio za protivničku momčad, a uz to i iskorišten), sjeo za stol kraj žene i sina, namjestio bolje svijeću koja je pružala neku čarobnu blagu svjetlost u njihovu domu.
Slučajno ili možda ne, Željko susretne Darijin pogled u polutami, a onda mu usne zatitraju u blagi osmjeh, a također i Darijine. «Oprosti!» - izgovori, napokon Željko primivši Dariju za ruku. «Oprosti i ti!» - odgovori mu ona i primakne stolicu bliže njemu.
Leon ih je zadovoljno promatrao, motreći svojim smeđim okicama čas jedno, čas drugo. I oni njega napokon primjetiše.»Dođi ovdje!»- pozove ga tata i odmah posjedne sebi u krilo i izljubi ga od dragosti.»Oprosti nam i ti,zlatane, naš..» - poče mu tepati.
«Što si nas ono sve htio pitati?» - upita ga mama, držeći ga za ručicu.
«Zaboravio sam..»- reče dijete.»..Ali, nema veze, samo sam htio da budete sa mnom..»
Roditelji se tada ozbiljno pogledaju u oči i, usudio bih se reći, pomalo su se zasramili..(«baš kao i ja u nekoj sličnoj prigodi», op.p.).
Prešutno, obećaše oni u srcu, da će od sada, bez obzira na svakodnevni umor i druge okolnosti, više vremena pronalaziti za svoje jedino dijete. Te večeri se složiše i da je krajnje vrijeme da ponovno zaposle i gospođu Rodu. Leon ih je to pitao, jer, kaže: «volio bih imati bracu ili seku da se igram s njima kad ste vi umorni...» Leon ih je pitao još mnogo toga te večeri, kao nikad do sad..ili dosad možda nisu dobro čuli sva njegova pitanja. Oni su sada uživali odgovarati na njih,možda i stoga što su sva čuda tehnike koja su posjedovali, u tom trenutku bila «izvan funkcije», a Leon je zato uživao još i više, jer je u svom nježnom, dječjem srcu, osjećao ono što i sva druga djeca tako rado osjećaju: toplinu i sigurnost. Na trenutke su se međusobno iščuđavali Leonovim zapažanjima iz vrtića, poput «..Anu iz moje grupe uvijek mama dovede u vrtić i uvijek je ona vodi iz vrtića...a tata joj nikad ne dolazi,tko zna.. možda je i on umoran....».
Nisu mu, naravno, mogli reći, da je život ponekad okrutan prema ljudima, te da uz sav trud ponekad zaista, treba imati i zrnce sreće u životu. Oni su te večeri, Bogu zahvaljivali na tom «zrncu sreće» koje im je pohodilo srca i duše i to na način da su sve troje osjećali kao da su jedno srce i jedna duša.
Obećaše, tako, jednodušno,muž i žena,otac i majka, da će kroz ovo korizmeno vrijeme, paliti svijeću češće nego televizor, te da će na mjestima gdje su popucali brakovi bogatih i slavnih, graditi visoke i čvrste utvrde za svoj brak, i da će, kao što neki gledaju utakmice ili sapunice svaki dan, oni odigrati partiju Domina ili Čovječe ne ljuti se,svaki dan, sa svojim milim «jedincem». Obećaše, naposljetku, a rekoše to i Leonu, da će sve učiniti da više ne bude sam. Već sutra, poslat će pismo za gospođu Rodu i zajedno čekati odgovor.
Za njihovog Leona je ovo bila, uistinu,čarobna večer. Sve njegove dječje želje, samo samo što se nisu ispunile! No, ostala je jedna, mala, o kojoj je, čini se puno toga ovisilo, a ta je, doslovno, titrala u zraku: želja da se svijeća na stolu nikada ne ugasi!