Prikazanja

nedjelja , 19.08.2012.

Gledan s briga jezero naše, Perućko,
cakli se ka špiglo...
Sunce se u njemu udušilo,
i ne moren mu pomoć...

Otijo san bacit se kamenom doli
da se naprave krugovi
i da nestane slike
i da se sunce na fete nariže...

Ali ga, isto, nisan bacijo
jer su se u jezeru prikazali ljudi!
Niki šta žito kose, niki šta kuruz ženju,
niki,šta, jopet, na paripu jašu...

I kuće se ukazale, rode,
kuće kamene, prave, ozgor popločane
i babe stare prid njimon sidu
i oraje tuku i tribe...


Krave nike, zekaste, pasu,
dica se bosa oko njizi vataju
a kola ciganska po bilome putu
škriplju, vozeć sita i rešeta...

Cetina rika samo muči i zavija
kroz topole k mlinu, dok šarani skaču...
Mlin je riku prigrlijo k sebi
ki da su od iste matere...

I divojka se šesna, prikaza,
šta od momka garava glavu okriće
i stidi se oči u nj upačit
dok jon za vraton pletenice suče...

I taman je mago pod brimenon zareva
kad se nama` izgubi slika
i nesta mage i rike i momka i divojke...
Samo krugovi šta se širu...

Nesta i ljudi štano kose ili ženju,
nesta i paripa i zekasti krava
i Cetinu mlin izide
a dičicu odnesoše Cigani...

Cigane odnese daleki put
a od puta se napraviše krugovi
i krugovi narizaše sunce
na iljadu feta...

.
.
.

Ja stojin na brigu i čudin se
šta se je to trevilo i je li moguće
da je niko uprav bacijo kamen
drito u špiglo, pa da nama` svega nestane... ?!


Ivica Gašpar,
1. Kolovoz 2012.

Nebeski igrač

srijeda , 08.06.2011.

U dnu zoga dvi balote
u pržini suvoj leže,
balote su od mog ćaće,
ne kreći ih, neka leže!

Otiša je, brzo će se vratit….

Međ anđelin trešet igra
karte miša, svoje skriva
akužava, punte konta
gemišt pije – i dobiva!

Malo zatin, šakon tuče
po nebeskom tvrdom banku
anđeli se razbižali, koja strava:
“šija-šete” na uranku!

Na dvi branke slika ista:
finta jedna, druga, treća…
anđeli se zaliću “u ništa”,
jedan maći pade i na leđa!

Oko njizi skupilo se svita:
Lušo, Keko, Ljubin Ante…
svi gledaju kako muti Mile,
navijaju, lupaju u kante!

Sve je dobro, na nebu je lipo:
balun, šije, briškula i trešet
sveg je tute, al balota nigdi…
pa se za svog ćaću bojin,

oće l` podnit tolki teret?!

A na zogu u Potravlju:
dvi balote u pržini leže,
mog su ćaće, već san reka,
-ne kreći ih, neka leže!

Brzo će se on povratit!

Ima li pravde na svijetu

nedjelja , 06.02.2011.

Vozeći se kući s posla, Jakov je običavao u autu slušati program Radio Marije čiji je prijatelj bio. Utorkom navečer, baš u vrijeme njegova povratka kući, išla je na radiju kontakt emisija u kojoj su se slušatelji javljali tražeći razne oblike pomoći jer su na rubu preživljavanja. Ostavljali su pritom u eter brojeve svojih telefona pa čak i adrese stanovanja. Svako od tih javljanja bilo je na svoj način potresno. U vrijeme takozvane predbožićne groznice kada mnoštvo naših građana i doslovce opsjeda i najelitnija trgovačka središta i kada velik broj njih uplaćuje rezervacije za tjedni ili dvotjedni boravak na obroncima Alpa, u našem bliskom okruženju otkrivamo jednu posvema drugačiju stvarnost.

Postarija gospođa Ana živi sama u hladnoj sobici. Ona moli dobre ljude ako joj ikako mogu pokloniti nekakvu peć jer bi se u ovo zimsko vrijeme htjela malo ugrijati. Ujedno moli i za ogrjev. Njeno zdravlje je ionako već narušeno. Novca nema dostatno ni za lijekove, a o hrani da i ne govorimo. Najteže od svega joj pada to što je nitko ne posjećuje. Nema se kome pojadati i olakšati breme svoje ojađene duše. Jedino je ostao ovaj radio da mu se isplače. Također i gospođa Dora ima sličnih problema. Ona, doduše, ima neki štednjak na drva, ali nema dovoljno drva. Cjepanice umače u kantu s vodom da joj duže traju. Rano je ostala bez muža, a četvero djece od kojih najstarije ide tek u prvi razred treba toplinu doma. I treba hranu. Treba pelene, treba bilo kakve hlače, majicu, suknjicu…treba bilo što. Ona ne radi i svi zajedno žive od nevelikog dječjeg doplatka. Kako žive? Možemo samo zamišljati.
Dok je Jakov sve to slušao udobno smješten u svojoj limuzini, grijanje je tiho brujalo i stvaralo neopisivu ugodu oko njega. U tom trenutku bio je malo posramljen zbog toga, ali nije ga isključio.
Ipak, kada se u emisiju javila Mirela, majka sedmero djece, i potanko ispričala sve svoje jade i nedaće, Jakov je jedva suspregnuo suze. Oni nemaju ništa za jesti! Nemaju kruha, nemaju mlijeka, nemaju šećera, nemaju obuće ni odjeće! Uskoro će im isključiti i struju!
-Neeeeeeeee!- procijedio je Jakov muklo kroz zube stišćući snažno šakama volan kao da ga želi zdrobiti od bijesa i nemoći.
Urednica na Radio Mariji je poslovično ostajala pribrana slušajući vapaje svojih sugrađana, ali je za svakog od njih pokušala pronaći riječ nade i utjehe. Činilo se da većinu njih koji se javljaju već poznaje otprije, iz prijašnjih javljanja. Ona znade njihovu situaciju, znade napamet broj ukućana, njihovu dob i imena. Ona je, zapravo, njihova slamka spasa, otok na širokoj pučini, oaza u suhoj pustinji…
Jakov je vozeći pomalo rastreseno zapisivao u mobitel broj telefona gospođe Mirele s najboljom namjerom da predloži svojoj ženi i djeci da ih posjete te im odnesu nekakvu pomoć u hrani i potrepštinama koje su im najnužnije.
Supruga se brzo složila s njim te odmah počela prekapati po dječjem ormaru da pronađe ono što su njena djeca prerasla. U jednu kutiju natiskala je i nekoliko pari cipelica, tenisica i sandala. Poslije su s djecom u Superkonzumu nakrcali kolica namirnicama do vrha kako rijetko i za sebe čine. Prtljažnik auta je time bio poprilično napunjen.
Po skliskoj cesti i laganoj susnježici krenuli su potom do Mireline obitelji. Stanovali su u industrijskom dijelu grada u ulici koju su jedva pronašli. Red trošnih kućica od crvene cigle kao da je prkosio dvjema velebnim zgradama u blizini koje su za sunčanih dana zasigurno bacale debelu sjenu nad njih.
Cesta uz kuću nije bila asfaltirana. Jakov je oprezno parkirao auta pored ulaza gospođe Mirele, niske mršave gospođe u četrdesetima, koja ih je spremno dočekala. Znala je što takav posjet znači za njenu brojnu djecu. Sa zahvalnošću u očima pomagala je Jakovu i ostalima nositi darovane stvari u kuću. Dok su išli za njom u koloni, ispričavala se zbog malog nereda oko ulaza. To je zato, kaže, jer svih osmero spava u jednoj jedinoj prostoriji tako da im sve stvari ne stanu unutra. Prije spavanja nose čak i stol vani jer im zauzima mjesto za spavanje. Jutrom ga opet vraćaju unutra makar ne imali što sa njega jesti. Zapravo, na tom istom stolu djeca pišu zadaću, ona previja malu Tinu i glača odjeću. Uskoro, kad im isključe struju, neće moći ni glačati.
Kad su Jakov i žena mu Marta te kći Petra i sin Dražen kročili u kuću ostali su, s vrećicama u rukama, ukipljeni na mjestu zatečenim prizorom. Petero od sedmero dječice bilo je toga trenutka u kući, to jest sobi. Suprotno od ulaznih vrata na velikom iskrivljenom regalu koji je jedva pridržavao oljušteni strop, stajale su razne stvari, od knjiga, pelena, kuhinjskih krpa, malog televizora, čekića i kliješta do nešto poslaganog dječjeg rublja i jednog para starih tenisica.
Na podu su bile raširene tri poveće prostirke poput strunjača na kojima je bilo nekoliko premotanih dekica. Dva dečka i jedna curica bili su zaokupljeni crtanjem po izgužvanom bijelom listu. Dvojica dječačića, za koje nije bilo mjesta za stolom, a ni papira i bojica, nestrpljivo su pitali: "Mogu sad ja?" ili "I ja bih nešto crtao". Ipak, nisu se naguravali niti tukli. Jedan mali dečko je učio puziti pored njih dok je četverogodišnji Karlo pazio na njega i govorio mu držeći ga za nogu: "Pazi, Mario, ne smiješ tamo".
Njihov otac ih je gledao odozgo s loše uramljene slike i kao da je bio zabrinut što će biti s njima svima sada kada se on zbog bolesti kojoj nije bilo lijeka preselio u nebeska prostranstva.
Mirela nije kukala zbog teške i neizvjesne budućnosti koja ih zasigurno čeka. Marta je spuštajući vrećice na stol pokušala dokučiti gdje se nalaze stolice, ali nije u tome uspjela. Unutar ove prostorije odijeljena je mala prostorija u koju su se jedva stisnule zahodska školjka i perilica rublja te mali umivaonik. Gdje su se i kako kupali? To će Marti i Jakovu također ostati tajna. Dok su slušali gospođu Mirelu kako objašnjava da su joj dva sina koja u sobi nedostaju, otišla k prijateljima, zaključili su da nije ni čudo da je tako jer gdje bi uopće svi stali i kako bi uopće funkcionirali na ovako malom prostoru. Mirela im je tada otkrila da svi zajedno žive jedino od sedam dječjih doplataka koje dobiva te da se nadaju u skoroj budućnosti dobiti stan od grada za koji su podnijeli zahtjev. S neskrivenom nadom u glasu otkrila im je da su trenutno tisuću osamsto i drugi na toj "listi čekanja". Jakov i Marta su se krišom pogledali. Kako li samo žive oni koji su pri vrhu te iste liste? Petra i Dražen nisu ništa pitali. Za ove dečke i curicu oko njih oni su izgledali kao izvanzemaljci. Petar je imao nove adidas tenisice i gela u kosi, a Petra damsku torbicu iako joj je tek trinaest.
Na kraju je Jakov pitao pomažu li im susjedi često. Mirela je rekla: "Tak, povremeno…svakog utorka zovem Radio Mariju i onda se ljudi odazovu i donesu koliko tko može…tak kao vi…".
Jakov je na to kimnuo glavom i htio se ispričati jer je vrijeme ručka pa da ne smetaju. Na to je Mirela, pognute glave, rekla: "Nemamo ni kruha danas…" Jakovu je bilo jako nelagodno u toj situaciji te se malo zbunio i nije znao što da kaže. Marta se brzo snašla uzevši iz svoje torbe novčanik i tutnuvši jednu krupnu novčanicu gospođi Mireli u ruku. "Za kruh..", rekla je samo. Gospođa Mirela je samo duboko uzdahnula, okrenula glavu malo u stranu rekavši: "Hvala vam, puno vam hvala."
Dok se obitelj vraćala kući od gospođe Mirele i njene djece, desetogodišnji Petar se sjetio da mu je tata pri polasku u ovu "misiju"obećao po povratku svratiti u prodavaonicu mobitela da bi njemu kupili onaj hit mobitel koji je samo još danas na sniženju.
Ipak, nije se usudio ništa pitati jer je tata cijelo vrijeme zamišljeno šutio. Znao je Petar da je tada najbolje ništa ne pitati.
Mjesec dana kasnije, Jakov je na vijestima vidio da je neki bagerist greškom srušio nekoliko kuća u ulici gospođe Mirele. "Tata, to je ona kuća gdje smo bili…srušili su je…" - pokazivala je prstom prema ekranu Petra. "O, Bože…zašto baš njima?!"- pitala se mama Marta naglas i dodala: "Zašto ne sruše onima koji bezobzirno pljačkaju ovu državu i koji imaju račune u stranim bankama, nego baš uvijek nastrada sirotinja.."
Jakov je tada kratko zaključio: "Na ovom svijetu zaista nema pravde!"

Tri mjeseca kasnije, Jakov je na mobitel dobio otprilike ovakvu poruku:
"Dragi gospodine, samo da vam javim da se djeca i ja uskoro selimo u novi stan. Dobili smo rješenje od grada nakon što su nam neki ljudi greškom bili srušili kući. Kad se uselimo u njega, pozvat ćemo vas na ručak. Pozdrav svima. Mirela"
"Toooo!!!Ima pravde u Boga!!!"- veselo je zaključio Jakov sve se spotičući po kući ne bi li Marti čim prije pokazao poruku.


KRAJ

Jaslice i Coca-cola Mrazovi

nedjelja , 28.11.2010.

U sjedištu Tajne organizacije održavao se izvanredni skup. Okupili su se izaslanici iz skoro svih zemalja svijeta. Dvorana u kojoj se to događalo nalazila se pod zemljom i bila je izuzetno čuvana. Nitko nije smio ni mogao blizu. I nitko tko je pozvan nije smio izostati. Radilo se o prevažnoj stvari za Organizaciju. Predsjedavajući je već u uvodnom slovu počeo lupati šakom o stol i kipjeti od bijesa. Svi su ga nazočni slušali oborenih očiju. Kao i obično, nitko mu se neće ozbiljnije suprotstaviti.

- Dobro, pitam ja vas, bando nesposobna, do kada ćete još sramotiti Organizaciju vašim nemarom i nebrigom? - grmio je snažni sredovječni muškarac na okupljene. Vi znadete dobro koliki novci su sad pitanju..znadete da se ovaj Projekt mora ostvariti pod svaku cijenu…a što ste vi napravili u tom smislu? Ništa!!!Baš ništa! Eto, na primjer, uzmimo primjer jedne male Hrvatske..mnogi od vas s dioptrijom ne bi je ni pronašli na karti svijeta…a mi je ne možemo uzeti pod svoje…jednu malu mikroskopsku Hrvatsku!
- Ali, šefe…- usudio se javiti zastupnik za tu malenu zemlju- mi smo sve pokušali da razbijemo u najsitnije komadiće sve njihove moralne vrednote…zavladali smo skoro svim važnijim medijima…slabili smo danomice njihovu katoličku svijest, poticali ih na neracionalnu potrošnju, zaduživanje bez granica, podmetali smo razne afere svakome koga su držali moralnom vertikalom u društvu…..čak mislim da smo u svemu tome bili prilično uspješni…
- Ma, šališ se?! - prekine ga Šef tako glasno i jezovito da se jadnom izaslaniku naježilo ono malo kose na glavi. - A kako objašnjavaš činjenicu da uprkos vašim "iznimnim nastojanjima" ti Balkanci još uvijek najviše vjeruju Crkvi i prema mojim informacijama mnogi od njih ne žele kupovati nedjeljom i blagdanima? No, hajde, objasni mi to, vrli zastupniče te gigantske zemlje!
- Pa, čujte..- plaho će prozvani- mi smo imali određenog upliva u strukturama vlasti…imamo svoje ljude tamo…čak smo uspjeli srušiti onaj Zakon o neradnoj nedjelji tako da mnogi sad kupuju naše proizvode i nedjeljom….
- Ništa to ne vrijedi! Jednostavo, to nije dovoljno. Pogledajte druge zemlje u Europi..tamo se nedjeljom troši daleko više, makar ni to još nije ono čemu težimo.
- Ali, znate, Hrvatska je katolička zemlja, tamo ljudi još slušaju svećenike…idu na ispovijed, krste djecu, žene se u crkvi. Mi smo pokušali nešto na planu diskreditiranja svećenika…znate da se javnost zgraža nad pedofilima, a mi smo napravili takvu propagandu u tom smislu da se svećenici ustručavaju i rukovati s djecom…- pokušavao je zastupnik istaknuti nebrojene svoje zasluge.
- I što ste postigli?! U Hrvata je kod djece još uvijek popularniji lik Svetog Nikole nego našeg Djeda Mraza! Milijune boca coca-cole smo oblijepili likom Djeda Mraza, snimili gomile božićnih filmova s Djedom Mrazom, milijune reklama, a ti vaši Hrvati još plaze za Svetim Nikolom i tamo nekim malim Isusom?! Kako je to moguće? - ponovno se razgnjevio Predsjedavajući.
- Rekao sam već, oni su katolici i nije ih lako zavarati. I mi smo na terenu brojne prodavaonice ispunili njegovim likom tako da ga ima i na keksima, čokoladama, bombonima, bonbonijerama…imamo i žive Djedove po većim trgovačkim centrima, ali morate znati da je njihova zemlja u dubokoj ekonomskoj krizi…ne mogu tako puno trošiti kao…
- Ništa ja ne moram znati! Ja hoću rezultate i to odmah! Božić je pred vratima, a to je u svakoj katoličkoj zemlji vrijeme kada se želi uživati u izobilju, kada se najviše troši na hranu, piće, na razne darove….A to je onda naša najveća prilika! Mi im nećemo i ne možemo zabraniti da slave Božić…- sad se Predsjedavajući počeo obraćati svim nazočnima - Taj njihov Božić je kako sam već rekao naša velika prilika! Mi je moramo iskoristiti. Konzumerizam i potrošnja potpomognuti brojnim našim medijima bit će poput dimne zavjese koju ćemu spustiti između svih uvjerenih katolika i tih njihovih Jaslica u kojima leži njihov mali Bog. Ne smiju Ga vidjeti, nipošto! Stvorit ćemo takvu buku i maglu da neće niti znati što imaju za slaviti! Mislit će da slave Božić, a zapravo ga neće slaviti. Klanjat će se idolima koje ćemo im mi darovati…ma što darovati, i njih će oni platiti i to jako, jako skupo. I tražit će još i još… Božićne pjesme kojima su ih očevi i djedovi naučili moramo im izbiti iz glave. Riječ Isus neće više izgovarati jer će biti daleko od njega. Zadatak je dakle, sakriti im Isusa i Jaslice! Zašto sakriti Jaslice, pitate se? Pa, stoga što one pozivaju na skromnost i umjerenost, a mi im nudimo - obilje, čak i preko svake mjere! He, he, he, he….
To je naš zadatak! Oni moraju, mislim ti katolici, je li, biti potpuno u našoj vlasti! Muslimani su također jedan veliki problem jer su slijepo privrženi svojim vođama i svom Kuranu…
- Tako je, Vođo - oglasi se sada drugi zastupnik - Kod nas u Bosni muslimanske tete ne žele pred Novu godinu Djeda Mraza u vrtićima…to je također problem - dovrši on, sretan što je imao prigodu istaknuti svoj lokalni problem.
- Ne smije to biti problem. Želim da se sustavno radi na novom društvenom poretku gdje neće biti mjesta ni za kakve vjere, običaje, tradicije. Te prepreke treba uklanjati. U novom poretku na prvom mjestu bit će samo Profit! Vi ga trebate sticati i to svim raspoloživim sredstvima bez obzira na cijenu. Vi ćete, zajedno sa mnom ostvariti taj cilj. I svi oni koji budu u naše ime radili moći će uživati u bogatstvu! Oni zatupljeni jadnici iznikli nad raznim tradicijama i vjerovanjima, oni će za vas orati, sijati i žeti, a plodove njihova truda mi ćemo uživati! Nije li tako gospodo, he, he, he…? - upita glasno s podignutim rukama nazočne izaslanike.
Oni se tada svaki na svom jeziku oglasiše kratkim ali gromkim poklicima odobravanja, te frenetičnim pljeskom.
-Živjela Coca-Cola!Živio Djed Mraz! Živio novi poredak! Živio profit! - redao je Vođa nove pokliče, a jeka odobravanja koju je očekivao još je i nadmašena. Neki su još i dodali "Živio Vođa!"
- Tako, dakle…. - obrati se s neskrivenim zadovoljstvom, nakon nekoliko minuta, Veliki Vođa euforičnim sljedbenicima. -A sad možemo nastaviti naše Izvanredno zasjedanje….

U isto rijeme, u dalekoj, malenoj, zemlji Hrvatskoj, obitelj Jurić je palila drugu adventsku svijeću na svom prelijepom vjenčiću kojega je gospođa Marta još prije sedam ljeta svojim vrijednim ručicama isplela i uresila.
Njen muž Ilija upravo je predmolio uz skromni ručak za kojeg je od sveg srca Gospodinu zahvaljivao. Njegovo troje djece i žena mu Marta sklopljenih ruku i otvorenog srca u tišini doma nakon molitve, gotovo uglas rekoše "amen" i još jednom se prekrižiše. Mali Nikola kojem je njegov imenjak svetac prošlog tjedna čizmicu do vrha napunio slatkišima sretno se smijuljio nemirnom plamenu nove adventske svijeće.
Ova katolička obitelj, kao i mnoge druge u Lijepoj našoj, kao i tvoja dragi čitatelju, bedem su novom poretku, ali i najveće moguće jamstvo da ovaj narod ima budućnost. Sretnu budućnost.



KRAJ

Bog koji pomaže

četvrtak , 28.10.2010.

Sa susjedom Zvonkom nikada nije dosadno. Te su se rujanske večeri on i moj tata baš nešto bili dokačili o vjeri. Moj brat Tomislav i ja smo u dnevnom boravku pored njih buljili u televizor i pratili neki film katastrofe. Nešto o poplavama…ono kad naiđe ogroman val i potopi cijeli grad, a ljudi u panici bježe gdje već mogu da se spase. Tomislav to voli, ja baš i ne. Zato sam više slušala tatu i stričeka Zvonkeca kako raspravljaju. Striček Zvonko je bio baš dobar susjed, isto kao i njegova žena, mislim- ova druga, mada ni prva nije bila loša, samo što je striček Zvonko bio malo čudan. Nikad ni u čemu nije popuštao.

- A kaj ti misliš, Dragec - obratio bi se našem tati, nakon gutljaja vina - da ste vi vjernici bolji ljudi od nas koji ne vjerujemo? Moj kolega Rudi je veliki vjernik tobože, ide na svaku misu, a šverca aute i ne plaća porez državi…? Kaj je to moralno i pošteno? Onaj Pavo, Jurin kum, je veliki Hrvat i katolik, a svima duguje novce, psuje kak kočijaš i tuče ženu, kaj je to v redu? A Bara Jolina na krunice ide svakog dana, a svi znaju da je svoju Lidiju nagovorila da pobaci jer ju je dečko ostavil…Kaj je to sve po Božjemu?
- Ne znam ja niš, moj Zvonkec, ne bum ja nikom sudil. Onaj gore sve vidi i sve zna. On bu sudil po pravici….
- Misliš da bu sudil, a kad to bu? Kaj on ne vidi kaj se kod nas u Hrvatskoj sve dela? Kaj ne vidi koliki su iz vlasti oplačkali svoj narod? Kaj ne vidi taj tvoj Bog kolki su denes bez posla zbog takvih? Ali, pazi, Dragec, kaj ti bum povedal, oni su oplačkali ne samo nas, već i našu decu i vnuke…oplačkali su našu budućnost! A tvoj Bog sam gledi i šuti…kaj je to pravica?
- Znam, Zvonkec, slažem se s tobom, ali oni će sami sebe kazniti. Znaš kak se veli "oteto-prokleto". Ne budu oni krali do veka. Bude i tome došel kraj. Eto, mnoge su već i uhitili….
- Da, da, mnoge su uhitili i kaj im bu? Budu se malo odmorili u zatvorskim apartmanima, budu onda dobili par leta robije u tim istim apartmanima, a onda budu, kad izajdu, otišli u Švicarsku banku po peneze kaj su "zašparali"…i to je tebi pošteno?
- Nije, Zvonkec, al veruj mi, neće to biti doveka. Zbog takvih pokvarenjaka imamo denes recesiju, imamo tu krizu morala kak je nazivlju. Zbog njih su i crne rupe u svemiru….
- Ma, pusti sad svemir, Dragec, ja ti velim kaj je kod nas…i kaj je najgorše, te stvari jednako delaju i oni kaj se prave svetima i daju priloge za gradnju crkve i oni kaj su protiv vere? Kaj san štel reći, pa to da vjernici niš nisu bolji od drugih…kaj ti to još ni jasno? Čast tebi, tebe znam…ti si navek bil kak treba, ali kad bi se i ti dokopal vlasti, tko zna kaj bi od tebe bilo, a?
- Ne znam kaj bi bilo, ali znam da sve zlo kaj ljudi čine sve im se vraća….kaj ne vidiš ove požare u Grčkoj, požare u Americi, otapanje glečera, potrese u Iranu, na Haitiju…poplave u Indiji?
- Kaj je to poštena kazna? Meni se čini da taj vaš Bog kažnjava samo sirotinju….navek su oni žrtve, oni bogati lakše umaknu svakoj nesreći…
- Možda to tak zgleda, ali ovo zemaljsko je ionak sve prolazno…oni koji budu pošteno živeli, budu imali vječnu nagradu na nebesima, ja u to vjerujem i ne bojim se nikakvih zala ni nesreća…
- A kaj bi ti, Dragec mislil o svom Bogu da se sutra Sava izli i poplavi naše lepo Ščitarjevo, tvoju lepu kuću, tvoj vrt, tvoje ovce, piceke, pajceke i kaj sve ne…kaj bi to bilo pošteno?



- Možda ne bu pošteno, po ljudski gledajući, ali sve je moguće…i ovo kaj deca glediju na teveju…ovo kaj voda nosi Los Angeles i to je lako moguće, ja sam spreman na sve…Bog mi je sve dal i može mi zeti kad hoče. Kaj ja to morem, to je njegovo pravo. On je stvoril i zemlju i nas, volja mu je delati z nami kaj hoče. Njegova volja bude i moja volja, znaš, Zvonkec, kak ti bum to objasnil…?

Na ove riječi moga tate striček Zvonko se malo zamislio. Po njegovom pogledu činilo se kako ne vjeruje da je dobro čuo. Djelovao je kao da promatra vanzemaljca, a ne prijatelja i susjeda. Ovo što je moj otac izgovorio za njega je bilo nepojmljivo i neshvatljivo. Mislim da je donekle žalio mog oca i da ga je smatrao malčice primitivnim, da ne kažem bedastim.
Meni je bilo malo krivo zbog toga, ali sam se pravila da ne slušam prepirku. Tobože sam s bratom gledala film o katastrofalnim poplavama kao što sam tou uvodu već bila napisala. Scene masovnih umiranja i panike nisu mi bile nimalo privlačne, ali sam izdržavala taj televizijski teror radi brata koji je želio da mu pravim društvo.
Ipak, od filma mi je zanimljiviji bio razgovor tate i stričeka Zvonkeca.
- Znaš, Dragec, lepo je čuti kaj ti imaš tolko vere u svog Boga. Ja u njega ne verujem, jer mi i bez njega bude dobro ak se sam za sebe pobrinem. Ne mislim onak kaj naš sused Boro Trumbetaš, veliki katolik, kaj se nakral i za svoje vnuke i za pravnuke, već onak pošteno, svojim rukam.
- Rekel sam ti, ne bum ja sudil Bori Trumbetašu ni tebi ni nikom, ja sem čist zadovoljen z onim kaj imam i niš mi ne fali. Fali mi samo moja Dora da se čim pre vrne iz bolnice doma. Bebica je, kažu doktori, sada dobro pa bi obje mogle brzo doma…
U tom je trenutku i mene obuzela neka tiha sreća i ponos što se moji roditelji vole i što će nam uskoro doći peti član obitelji, naša mala Anica. Pokojna baka Ana bi također bila sretna da je vidi. Nažalost, nedavno se preselila "u dvore Gospodnje" kako je znala u šali govoriti o raju nebeskom. Rekla je da se svakako molimo za nju "ak bu kojim slučajem zapela u čistilištu" a ona će se odonud svakako sjetiti nas dolje. Deda Martin je već jako nestrpljiv bio da dođe gore k njemu jer ne bu s nekom drugom kolo igrao dok mu njegova dušica ne dođe.
U ovim razmišljanjima prekine me moj brat Tomislav gurajući me daljinskim u mišicu:
- Kaj veliš, Maja, je l ti žal kaj si gledala film s menom? Bil je strašan…eeee, koja poplava. Sva sreća da kod nas u Ščitarjevu nema takvih poplava…
- Dobar mi je film- malo sam slagala- ali da je kod nas poplava, onda ti ne bi morao ići u školu - podsjetila sam ga.
- Da, fakat..! - nasmiješio se.
- A meni bi škola falila…- iskreno sam rekla.
- Normalno, kad si štreberica…uh, kako mrzim štrebere! Tebe ne, ti si mi sestra…mislim one druge, iz mog razreda- pokušao se izvući nakon što se izbrbljao.
- Idem ja, Dragec, ne buš mi niš zameril…- ustane tada striček Zvonko. Moram zjutra rano na posel, a ne volim baš vozit u Zagreb po kiši. Kak pada, bu nas stvarno poplavilo…
- I mene sutra nema celi dan. Znaš kak je, posel zjutra, popodne bum videl Doru i malu Anicu, a zatim u Klinča Selo idem pogledat onog bolesnog rođaka kaj je šlagiran. Jel te mogu zamoliti da mi opet nahraniš živine dok dojdem, znaš kak je, Tomek i Maja ne budu mogli sve sami…
- Niš se ne brini, Dragec, samo ti odi i pozdravi mi puno Doru, baš mi je drago kaj vam sve dobro ide…
-Hvala ti, Zvonkec!
Tata je zatim ispratio stričeka Zvonka do izlaznih vrata, ali dalje nije mogao jer je napolju jako pljuštalo.
- Uh- reče tata s vrata- vani je pravi potop. Danas su na vijestima rekli da sutra bude vodeni val iz Slovenije stigel kod nas, al da nema razloga za paniku. Nama Sava ne bu naškodila. Ak oni tak veliju, kaj da se mi brinemo.
- Ali, tata - uključi se tada Tomislav- ali kaj ak nas Sava potopi? Kaj ak potopi celu Goricu i Zagreb?
- Niš - mirno će njemu tata- onda nigdo sutra ne bu imal nastave, bit će kak da je štrajk vučitelja!
- Jupiiii! - veselo će Tomek - nek se onda izlije Sava, bar malo, tu kod nas…..
- Sram te bilo! - prekori ga tata- S tim stvarima se ni lepo šaliti!



Idućeg dana, Tomekove lude želje su se skoro ostvarile. Sava je na iznenađenje mnogih toliko narasla da je trebalo graditi nasipe u okolnim selima koja su bliže rijeci. Mnogi ljudi su danonoćno punili vreće pijeskom i spašavali svoje kuće i imovinu. Sve mi se činilo nestvarnim. Moje školske prijateljice iz tih sela su mi slale poruke mobitelom "užas, voda nam je ušla u kuću", "selimo stvari na kat", "ovo nije moguće, prava katastrofa", "ovo je smak svijeta" i slično.
Naš tata nije išao k rođaku u Klinča Selo niti mami u rodilište. Vratio se doma jer je čuo da je i naše Ščitarjevo u opasnosti. Najprije je išao u susjedna mjesta sa stričekom Zvonkecom popravljati nasipe, ali su se pred ponoć vratili doma jer je Sava i ovdje počela nadirati. Nastala je panika u mjestu. Stigli su i mnogi vatrogasci i vojska. Svi su pokušavali spriječiti poplavu. Mene je bilo jako strah. Tomeka nije bilo strah. U očima sam mu vidjela riječi "super, kakva avantura!" Bili smo na katu i čekali razvoj situacije. Ja sam molila krunicu…
Molila sam da sve dobro prođe i da se tata ne ozlijedi. Nažalost, te večeri jedan je stariji čovjek poginuo. Čula sam hitnu pomoć. Kroz prozor sam vidjela vodu. Tata je uskoro došao sa stričekom Zvonkom. Vikao je odozdo je li sve u redu. Tomek je veselo odgovorio da je "naravno, sve u redu". Htjela sam ga ošamariti. Tata je sa Zvonkecom pokušao odvezati živine. Sutra smo saznali da ih se pola utopilo ili nestalo. Tata je bio jako tužan. Cijelo prizemlje i tatin auto u garaži je bilo pod vodom. I kuća susjeda Zvonka je bila potopljena. Zvonko je nešto psovao dok je vani s tatom spašavao neke stvari. Uspjela sam razumjeti da je njegova nova žena otišla nekuda s njegovim starim autom i da se više neće vratiti.



Ubrzo je mama nazvala tatu na mobitel i rekla da sutra ona i seka mogu doma. Tata je odmah postao sretan i rekao da smo svi dobro i da jedva čekamo njihov dolazak. Susjed Zvonko je pitao kako može biti sretan kod toliko krepane živinčadi, kod potopljene kuće i cijelog imanja, auta….

Kad je tata završio razgovor s mamom, rekao je vedra lica: " Bogu hvala, moji sutra stižeju! Bum ih pripeljal čamcem!"
Nasreću, tata nije bio toliko lud da mamu i bebu čamcem doveze u kuću već su privremeno bili otišli u Klinču kod rođaka. Susjed Zvonko je rekao tati sutra kad se voda stabilizirala: "Zavidim ti, Dragec, kaj si pored svih nedaća ostal tak miran i vedar. Taj tvoj Bog tebi zbilja pomaže…Naš sused Boro Trumbetaš niš ni štel spašavati iz svoje kuće. On je kuću osigural na milijunsku svotu pa sad u Zagrebu, u svom stanu, trlja ruke od zadovoljstva…, al velim ti, Dragec, ti si moj junak, tebi se divim……i tvom Bogu koji ti je dal tolku veru!"
-Ja se divim tebi, moj prijatelju! - reče moj tata i potapša ga po ramenu. Znao je koliko mu je sada teško.
Sve sam ovo čula, vidjela i zapamtila, a potom i zapisala. Kroz prozor na katu sam promatrala ljude u čamcima gdje raznose pitku vodu i hranu poplavljenim obiteljima. I mi smo dobili piće i okrjepu. Naš Bog je i sada uz nas.

KRAJ

Nogomet više ne stanuje ovdje

utorak , 24.08.2010.

Objavljeno u župnom časopisu "Navještenje"


U derutnoj petokatnici nedaleko maksimirske "ljepotice" upravo je završio subotnji ručak. Martin i njegova supruga Jadranka pozvali su na ručak Martinova najboljeg prijatelja Stipana koji je živio ispod njih na drugom katu. Njegova supruga nije došla s njim. Razlog je, naravno, opravdan. Stipan se, naime, nikada nije ženio iako je bio zagazio duboko u šesto desetljeće života. Njegova najveća ljubav, a to se lako dade iščitati i na njegovoj mišici, bili su splitski "bili".
Otud i tetovaža legendarnog Šurjaka, duge kose, koji ljubi osvojeni "pehar".
Na njegovu žalost, otkako je samostalne hrvatske države, takvih prigoda njegov najdraži klub nije imao napretek. Zapravo, "ako ćemo pošteno", rekao bi Stipan, za ovaj nogomet koji se danas igra i za ove titule klubovi ne zaslužuju dobiti ni pol "pehara".
Njegov domaćin Martin, iako "plave krvi", skoro bi se složio s time, makar zna dodati "ako u onoj državi nismo bili politički podobni da bi bili prvaci, e sada jesmo, pa i neka smo ih nakupili!"
Njegov prijatelj bi samo procijedio: "Vidi se u Europi koliko vam titule vride! Nabiju vas ka staru kantu dočim povirite vanka!"
Martin je navikao na ovakve digresije, pa bi mu potpuno hladnokrvno odgovarao protupitanjima u stilu: "Hoćemo sutra negdje na debrecinke, a Stipac?" Aluzija je, dakako bila na ne tako davnu veliku europsku sramotu "majstora s mora" s mađarskim klubom iz grada kobasica..
Na to bi Stipan njemu spomenio da će mu sutra kupit zlatni lančić za jubilej od 40 godina dinamovih posrtanja u raznim europskim kupovima.
To bi Martina ipak malo žicnulo pa bi odvratio: "A kup velesajamskih gradova kaj smo osvojili, kaj je ti niš?"
"Moš to obisit mačku o rep! To je bilo prije Krista…"
"Ako je to bilo prije Krista onda ste vi osnovani u kamenom dobu!"
"E, dobro si reka, mi još u kamenom dobu a vi četerestipete ka su vas partizani osnovali i dali van to lipo ime boljševičko!"
A zatim je Martin svom Stipanu nabroja sve hajdukove "partizanske zasluge" ne zaboravivši ni veliku petokraku s kojom su se "bili" dičili do domovinskog rata, a Stipan njemu da "nije bitno čija je petokraka bila mrvu veća već ko je više dava igrače u Zvezdu" i td.
Naposljetku, sve bi te male nesporazume izliječila jedna čašica zagorskog gemišta ili kakva stara dalmatinska berba.

Nakon ukusnog ručka sjedoše malo na nevelik balkon za stol. Odmah se dotakoše raznih tema. Od onih političkih, sportskih do onih iz domovinskog rata kada je Martin na bojišnici kod Petrinje izgubio nogu od tenkovske granate. I Stipac je tada bio s njime ali je na toj utakmici imao više sreće. Tom prilikom je Martiju, kako ga već zove, podvezao butinu da ne iskrvari. Liječnik iz postrojbe je poslije ustvrdio da mu je time spasio život. Stipac nije tako mislio jer je samo učinio što je jedino u tom trenutku mogao i morao. Marti je cijenio Stipčevu samozatajnost, ali bi u rijetkim razgovorima u većem društvu na tu temu obavezno dodao kako je Stipac zoljom u skoro istoj sekundi uništio tenk koji ga je učinio invalidom, ali zamalo i pokojnim.
Svi bi tada Stipca pogledali s neskrivenim divljenjem na što bi on samo odmahnuo rukom od nelagode i brzo skrenuo temu na nešto drugo.
Stipac je zapravo rođeni zagrepčanec, ali su oboje njegovih pokojnih roditelja dalmatinci koji su se kratko prije njegova rođenja zbog posla doselili u Zagreb iz okolice Splita.
Njegov je otac bio inženjer u nekoj tvrtki i jako je volio svoj posao, no više od svega volio je Hajduka. U šali bi znao reći da mu je splitski klub brat blizanac jer su rođeni iste godine, te čak i istog dana!
On je uvijek išao na utakmice dok je živio u Dalmaciji dočim je u Zagrebu pratio uglavnom derbije. Zato je uspio na Stipana, starijeg sina prenijeti svu strast prema "balunu" i "ajduku".
Martijev otac nije bio zadrti dinamovac, ali je on svejedno od djetinjstva zavolio plavu boju. Jedan od razloga je taj što se uvijek kao malen dječak nedjeljom pitao kuda idu one mase ljudi s plavim zastavama pored njihove zgrade. Jednom ih je pratio i vidio da u redovima nestaju na maksimirskom stadionu. I on je tako kao dječak stao s drugima u red pred stadionom. Na nekoj uskoj kapiji striček s brkovima ga je pitao: "A karta, dečec?"
"Kaj karta?"- upitao je zbunjeno. Tada ga stričeg pogladi po kosi i reče: "Hajde, uđi, ali dobro navijaj!" Nije znao u taj čas što znači ono "navijaj", ali je uskoro shvatio. Do dana kada je počeo rat nije preskočio gotovo ni jednu utakmicu bilo da se igralo u Maksimiru ili "na strani". I navijao je, još kako je navijao! Nerijetko bi ga ponedjeljkom u školi učitelji pitali "što ti je danas s grlom Martine", a on bi isprva govorio da je pio mrzlu vodu iz frižidera ili bi samo slegnuo ramenima. Poslije su svi znali otkud grlobolja uvijek ponedjeljkom pa ga nisu niti gnjavili suvišnim pitanjima. Tako je on uvijek ponedjeljkom bio oslobođen usmenog odgovaranja. Jedino ga je onaj učitelj Miloš znao propitkivitati . Jednom ga je pitao znajući da je vatreni navijač "što znači ono Dinamo i Hajduk dva su kluba bratska sa njima se ponosi čitava Hrvatska?"
On je na to promuklo odgovorio "znači to da je Dinamo najbolji u Hrvatskoj!"
To je čak i tom Milošu bilo smiješno te se s cijelim razredom udario smijati.Od tog je dana Martiju porasla popularnost među dečkima sa sjevera tako da je ubrzo stekao brojne prijatelje među njima.
Ipak, najveći prijatelj bijaše mu "zakleti" hajdukovac s kojim je na balkonu upravo kartao belu i pio gemišteca.
Nakon nekoliko partija, Stipac odloži karte sa strane i predloži prijatelju:
"A da skoknemo malo do stadiona?"
"Čuj, ti znaš kak ja mogu skakati s ovom protezom…"
"Ma, dobro, znam, polako ćemo…"
"Ja ti ne znam ni s kim Dinamo danas igra.."
"Nema veze, ono da odemo za dobra stara vrimena…ti navijaj za plave, a ja ću za one druge.."
"Ali, nisam već dugo bil tam, a zadnjih godina i slabo pratim ta događanja…znaš da to više nije kak je nekad bilo.."
"Znam, znam, ni ja ne pratim nego ono šta daju na televiziji, nego lipo je vrime, pa sam mislio, nije nam daleko…"
"A kad je tekma? Kak znaš da se igra?"
"Ma, vidio sam s balkona dva momka sa dinamovim kapama i zastavama…ne idu valjda u park gledati slonove…"
"Ne idu sigurno, jer već nekoliko godina nemaju više slonova u Maksimiru…"
"Daj, Marti, ne zafrkavaj me, ajmo malo do stadiona, a možemo i na pivo negdje, ja častim…"
Marti tada duboko uzdahnu kao da se sprema popiti gorki sirup, jer je odlučio prije nekoliko godina da neće kročiti na stadion dok se neke stvari u načinu vođenja kluba ne promijene nabolje. Postepeno se tako ohladio od svoje velike strasti koja ga je nosila kroz život.
Marti nije mogao podnijeti činjenicu da njegov voljeni klub uz kojeg je odrastao vode ljudi kojima je na prvom mjestu osobni materijalni probitak, a sveto ime Dinamo tek na drugom ili trećem mjestu.
I nije im mogao oprostiti što zagrebački dečki, dinamov pomladak može samo sanjati o igranju za prvu momčad. Igraju zato, ni krivi ni dužni, dečki koji su dovedeni s drugog kraja svijeta koji o tom nikad nisu ni sanjali i kojima je ovo samo usputna stanica do još unosnijeg posla, a za sasvim prosječne igre plaćeni su i do pedeset puta više od prosječnog hrvatskog građanina. Zašto je to tako i koliko to sve zajedno ima smisla s obzirom da utakmice danas uistinu samo malobrojni gledaju te se od prihoda s takvih utakmica ne mogu pokriti ni troškovi samih utakmica?
Ta i stotine drugih pitanja morila su jednu od najvećih dinamovih navijačkih legendi.
"Ne, mogu, Stipac, nije to onaj moj Dinamo.."
"Pa, što, nije ni moj, pa bih svejedno otiša tamo. Čuj, popijemo pivicu, kupimo kokice, u pauzi još jedna pivica…lipo je vrime, a možda i utakmica bude dobra. Oću reć, možda plavi i izgube…"
"E, znaš kaj, Stipac, baš si majmun da znaš! Bum išel ak mi buš obećal ono za ženidbu..znaš na kaj mislim…?"
"Ma, vidi ga sad! Ti to meni ka da je to "odi u dućan i kupi". Znaš, meni je pedeset deveta na plećin…kakva ženidba sada. U ovin godinama mogu nać jedino neku iz oglasa, znaš kakvu…"
"Stipac, mislim na Zdravku, obećaj mi da ćeš se pomiriti s njom i zaprositi je, a ja ću s tobom na tekmu…"
Nakon ovih riječi nastane duga šutnja koju Stipac naposljetku prekine s riječima:
"Može, Marti, u ime starih dobrih vremena, dogovoreno!"


Za nekih desetak minuta već su bili pred vratima Maksimira. U ovo ljetnje predvečerje, dok su tramvaji zvonili za njihovim leđima i obitelji se vraćale iz zoološkog prekoputa, maksimirski stadion im se doimao nekako sablasno jer se nije čula nikakva graja iznutra. Pomislili su da se utakmica niti ne igra danas. Krenuli su prema kućici gdje se prodaju ulaznice. Šalter je bio otvoren, a teta s debelim naočalama je strpljivo čekala navijačke fanove kojih nije bilo niotkud.
U jednom trenutku, prijatelji začuju neki mlađi muški glas iza leđa.
"Dečki, trebate možda karte za tekmu?"
Kad su se okrenuli Stipac je prepoznao ona dva dečka s navijačkim kapama i zastavama koje je vidio s balkona.
"Trebamo, al bumo kupili na šalteru, ima karata još u prodaji, nadam se…"- odgovori Marti.
"Ima karata, ima, a mi smo vam tu upravo zato kak ih niko ne bi mogel kupit na šalteru!" - prozbori veći od dvojice golobradih klinaca.
"Do sad još nije prodana ni jedna, a tekma sam što nije počela..!"- slavodobitno će niži od dvojice mladića.
"Čekajte, ne razumin ništa, vi ste navijači Dinama koji branite ljudin da kupuju karte za dinamovu utakmicu?!"
"Da, mi smo Boysi, a kaj ste vi tovar, a? Rekli ste ne razumin?!" - ljutito će onaj viši."
"Čekajte, dečki, smirite se, to je moj frend,. Pa, kaj ako govori malo dalmatinski? Nego, dobro, bumo kupili karte od vas, a ne na šalteru, može?" - pomirljivo će Marti.
Dvojica navijača se tada u čudu pogledaju kao da ne vjeruju. Jedan od njih se lupi dlanom o čelo i reče:
"E, fakat je ovaj glup! Ne kuži da nije stvar u tom di bu kupil karte, nego da ih nemre kupit nigdje! Kaj on ni čul za bojkot tekme?"
Stipac se tada maši za novčanik, izvadi sto kuna i ponudi im:
"Aj, momci, dajte nam dvi karte, nemojte se ljutit, samo smo došli malo pogledat…nismo dugo…"
Nije ni dovršio rečenicu, a njih obojica navijača izvadiše odnekud svaki po jednu drvenu palicu.
Dvojica prijatelja izrogačiše oči.
"Kaj ste vi baš pravi navijači?" , u čudu ih zapita Marti misleći u sebi kako u njegovo vrijeme nije bilo ovakvih stvari. Nekad navijači nisu bili tako "radikalni".
"Da, nego kaj da smo pravi navijači! Još trebate ulaznice?", upitaše dok su palicama prijeteći lupkali po dlanovima.
"Ma, kakvi, momci, mi smo vam malo zalutali. Ne tribaju nami ulaznice ni za kakvu utakmicu nego za zoološki. Mi smo vam prestari za tamo nike utakmice…"- reče tada Stipac pomirljivo s malo ironije i uhvati prijatelja pod mišicu gurajući ga preko pješačkog na drugu stranu ceste, prema zoološkom.
"Gle, Marac, osim kaj su oba glupa ko ….., onaj je još i šepav…možda i bolje kaj ih nismo razbili!" - zaključi niži od mladića gledajući za dvojicom starijih ljudi koje su upravo otjerali od stadiona.
Toga dana na ruševnom stadionu Maksimir koji može smjestiti preko četrdeset tisuća ljudi odigrana je prvenstvena utakmica pred samo stotinjak duša, uglavnom gostujućih navijača, te nešto redara i osoblja stadiona. Domaćih navijača nije bilo. Dinamo je teškom mukom pobijedio, a u prvoj momčadi nastupila su tek četvorica domaćih nogometaša uz čak sedmoricu stranaca!
Dvojica prijatelja su za to vrijeme igrala belu, a kasnije i briškulu i trešetu, te su uz pivo iz dućana s gorčinom komentirali kako je ovih posljednjih godina definitivno "umro" hrvatski nogomet.
Ipak, jedna stara ljubav nije umrla toga dana jer je Stipac pred svojim prijateljem i njegovom ženom Jadrankom ispunio obećanje te glasno prisegnuo da će zaprositi Zdravku, svoju staru ljubav još iz školskih dana.
Time se opet potvrdilo da za istinsku ljubav ,zaista, nikada nije kasno.
No, je li kasno za hrvatski nogomet?


KRAJ

Milijunaši iz Brljana

srijeda , 21.07.2010.

Priča je objavljena u časopisu triju velikogoričkih župa "Navještenje" za mjesec 7/2010.


Barica i Šime Grgetić živjeli su u mjestu Brljanu, usred dalmatinskog krša, mirnim umirovljeničkim životom. Kao novopečeni umirovljenici bili su čak među najmlađim žiteljima ovog mjesta koje je brojalo pedeset duša. Zapravo, ako uzmemo u obzir činjenicu da je stara Čupuša danas ukopana, onda ih je ravno četrdeset i devet.
Ima tu u selu i petero djece od sedam do trinaest godina koji svi pohađaju jedan razred i imaju zajedničku učiteljicu Slavku Bikić koja dolazi svaki dan iz Splita u svoju nastavničku misiju.
Barica je rodom Turopoljka i jedina je s takvim imenom u krugu od barem dvjesto kilometara. Iz pitome i lijepe turopoljske nizine i tople drvene hiže nemirni valovi života donijeli su je prije nekoliko desetljeća u ovu kamenu pustinju, na škrtu zemlju i pod tvrdu strehu Grgetića dvora.
Barica je romantična duša i kako je u srcu snivala o ljubavi i poštenju još dok je bila dekla, tako još sniva i danas u ranoj trećoj dobi.
Na njenu sreću, veliki dio tih djevojačkih nadanja ona je ostvarila uz svoga Šimu koji je oličenje svega onog što je oduvijek tražila.
On je radišan i šutljiv čovjek, ponosan potomak najstarijih Grgetića. Ništa njemu nije teško. Sve svojim rukama umije napraviti. Takav mu je bio i pokojni ćaća (otac, japa). Jedino se ponekad u one dane kad na vrata srca zakuca onaj poznati crv sumnje, zapita: za koga se ja to mučim od zore do tvrdog mraka, za koga zabijam čavle u tvrde daske, za koga kosim pet jutara trave, za koga plijevim najveći vinograd u selu, za koga hranim tolike tuke(pure) i kokoši kad od svoje mirovine ionako mogu dobro i lijepo živjeti?!
A onda bi umoran i znojava lica sjeo u hlad starog koštela, podupro se rukama o koljena i samo za sebe bi progovorio: "A, šta ću, radit se mora….a možda će se i dica jedanput vratit….ne smi se ognjište ugasit…šta bi reka pokojni ćaća da nisam pokida zaperke u vinogradu ili da voćke nisam poriza…...iz groba bi se diga…."

Uvečer je Šime nahranio ono peradi prije spavanja, a Barica zalila vrt i cvijeće gumenim crijevom te spremila večeru za njih dvoje.
Dok su večerali, Šime usred Baričina govora o kadifama koje su bile bujnije no ikad, prekine svoju ženu gledajući u upaljenu dalekovidnicu:
"Čekaj malo, Barice, sad će izvlačit loto…"
Ona se malo namršti jer nije uspjela s njim podijeliti svoje divljenje vrtlarskim uspjesima, ali mu bez ljutnje odgovori uživajući u mladom luku iz vlastita vrta:
"Šime, nisi nikad igra loto do sada, šta ti je sada…uvik si govorio da je loto za one šta pljuju po motici…"
"Ma, nisam ja mislija igrat, Lukan me juče nagovorija kad sam bija u gradu…kaže da je džekpot milijun kuna, pa sam i ja sta u red…"
"Milijun kuna?! Šta će nami tolke pare, Šime, ovo naših mirovina nama je dosta…Nego, šta sam ti ono počela pričat… " - pokuša Barica ponovo.
"Ajde, kasnije ćeš mi to reć…nego, ne znam di sam listić spremija, nije mi u novčaniku…"- zabrine se Šime prekapajući džepove.
"Jel ovo na frižideru?"- upita ga Barica uzimajuć neku bijelu ceduljicu.
"Aj, šta da ne vidiš da je ovo račun iz mesnice..?!" - začudi se Šime.
"Šta ja znan, ki da sam ja kad igrala loto…vidim da su ode neki brojevi…" - brani se Barica.
"Neka, nema veze, ionako sam zapamtija sve brojeve…posli ćemo potražit listić.."
"Zapamtio si svih sedam brojeva? Bože, Šime, uvik se divim kako si ti pametan….Ti si ka i moja bivša šefica…ona je za misec dana uspila zapamtit svoj OIB. Ja se s time ne zamaram, znaš mene…kad mi šta triba ja uzmem svoj podsjetnik i pročitam…"
"Ma ne zamaran se ni ja, nego mi nije teško bilo upamtit. Upisa sam samo na listić one datume u misecu kad me nisi ljutila…dakle- 4, 7, 12, 16, 25, 28, 30. Te dane nikako ne mogu zaboravit…"- nasmija se Šime sam sebi na ovu dosjetku.
"E, pa, Šime moj, da j` po tome, ja kemijsku ne bi ni uzela u ruku jer ne bi imala šta upisat…"- spremno će Barica.
"Nisam ni zna da sam tako loš…a kad sam te naljutio, jesam li ti šta ružno reka..?" - u čudu će Šime.
"Ma, nisi, Šime moj, kako ćeš mi reć kad, dok radiš o svom poslu, mene ni ne čuješ…Ja pitam da šta ćemo za ručak, a ti kimneš glavom…ja pitam jesi vidio moje tablete za tlak, ti se nasmiješ, donesem ti čašu ladne vode s gusterne(zdenca), a ti odmaneš rukom…eto, to je ono šta mene ljuti…"
"Nisi mi dosad rekla, kako bi ja to zna.." - pokuša se braniti "okrivljeni".
"To ne znaš, a znaš sve ćakule u selu…od koga to saznaš…nisu ti tuke rekle da je Miju žena napuštala i odvela ćer sa sobom…To si uspija čut, je li?" - ne popušta ni "tuženik".
"A, ma kakvi, čuja ja na radiju…" - prkosno će Šime i izvadi mali radio-prijemnik Philips iz džepa.
"E, da mene slušaš ka šta slušaš tu mali kutiju, ne bi bilo sritnije žene od mene!" - pojada se sada Barica.
"A da ti mene pustiš malo na miru, niko sritniji od mene!" - uzvrati joj istom mjerom.
"E, kaće doć lito, da nam malo dođe naša Gabrijela iz Zagreba da se razgovorimo… " - više za sebe reče Barica.
"Ne triba ti ni dolazit, zar se ne čujete dnevno po tri sata na telefon…tolko ja ne bi napriča za misec dana.."- nije mogao da je ne pecne Šime.
"Priča bi ti da su kakve ćakule u pitanju, ali kad su pametne stvari, onda nemaš šta reć…..osim toga, mi smo ti žene malo suptilnije od vas muških i brinemo o mnogim stvarima za koje vi nemate sluha…" - reče sad Barica i poče kupiti tanjure sa stola jer je večera bila gotova.
"Brinete vi da telefonski operateri ne bankrotiraju… blago njima dok je vas takvih….Da se mene pita, telefon ne bi postoja."- zajedljivo će Šime koji je odavno shvatio da je napad najbolja obrana.
"Da se mene pita, ne bi tvoj vinograd postoja…po cili dan ne izlaziš iz njega…to ti je postao drugi dom.." - i Barica je čula za tu strategiju.
"E, da znaš, i meni je već puna kapa vinograda, tuka i kokošiju….zar si mislila da ja u vinogradu igram kolo ili igram na briškulu….kad dobijem na lotu posjeći ću taj vinograd sve do zadnjeg panja, a njivu ću zatim zaorati da mu se traga ne vidi! Dosta je više te muke povazdan. Kad dobijem na lotu, kupit ću mercedes kabriolet koje ti rečeš boje…dobro, može ljubičaste i odvest ću te u Dubrovnik u hotel kako se ono zove i tamo ćemo ostat misec dana. Pit ćemo kavu svako jutro na Stradunu, šetat ćemo se pod ruku i ručat svaki dan tamo di je ruča onaj glumac Douglas. Naveče ćemo slušat mandoline na obali, a moremo se i provozat kakvim starim jedrenjakom po bonaci…" - zanio se Šime cijeli u priču.
Nije ni opazio da je Barica sjedeći nasuprot njemu s kuhinjskom krpom u ruci pustila nekoliko suza radosnica iz oka. Stvari o kojima je Šime pričao bile su dio njenih najintimnijih snova za koje nikada nije dovoljno vjerovala da bi se mogle ostvariti.
Još manje je vjerovala da bi njenom vrijednom, marljivom Šimi mogle pasti na pamet. Prije nego li je Šime upravio pogled prema njoj, ona krišom obriše lice kuhinjskom krpom i priđe sa stolicom bliže mužu.
"Stvarno ćeš posjeći vinograd ako dobiješ na lotu i…..ono drugo što si nabrojao…i to ćeš napraviti?" - nije još vjerovala Barica jer bilo joj je kao da sanja. Znala je da nije pijan jer nikada ne pije makar godinama pravi i prodaje vino.
"Kad ti kažem, Barice, pa zar sam ja ikada učinio drukčije od onog šta bi obeća?! Pa i mi u ovim godinama zaslužujemo malo odmora i uživanja..zar ne? Nismo uživali kad smo bili mladi, nismo kasnije, a ne uživamo ni sada…."- dovrši Šime.
Barica ga tada pokuša primiti nježno za ruku koju je držao na stolu.
On se na to trznu kao oparen.
"Šta ti je, neću te ugrist, zašto sklanjaš ruku. Ako ćeš se tako ponašat na Stradunu, onda bolje da i ne idemo. Neka onda idu Patrik i nevista, oni barem znaju kako se živi i uživa…"
"Neće ić Patrik i nevista, nego ćemo mi ić. Ti i ja. Čuješ li me? Kažem, ti i ja. Vinograd i tuke out, Stradun je život!Ako može Dikan, može i Šime! Šta je on bolji od mene?!"- bio je uporan Šime.
"Ako stvarno tako misliš, i ja ću ubuduće igrat loto!"- tiho će i nježno Barica pokušavajući se približiti mužu i zagrliti ga.
U tom času on "zareža": "Aj, pusti me, vidiš da počinje izvlačenje! Dobro da sam upamtija brojeve."
Barica tada spusti ruku kojom ga je htjela obgrliti jer dugo od njega nije čula toliko lijepoga kao večeras.
Dok su se u bubnju na TV-u miješale kuglice, a teta kraj njega sa napadno smješkala kao da je upravo ona glavni zgoditak, Šime je pripremao olovku i papir.
Kad je bio izvučen prvi broj, Šime je slavodobitno pogledao suprugu: "Broj 16, jesam ti rekao!" Zatim je ponovno uskliknuo: "Dvanaest!!!Imamo ga!!!" Kod trećeg pogođenog broja već je bio malo tiši, a kod četvrtog je samo upisao broj na papir, bez riječi. Peti pogođeni broj jedva je upisao jer mu se ruka tresla od uzbuđenja. Šesti je upisala Barica, dok sedmi broj 7 nisu uopće upisali jer ni Barica nije imala snage za to. Oboje su se zagrlili i plakali od uzbuđenja i sreće.
Nisu mogli dugo ništa govoriti. Samo su sjedili i plakali. Barica je brisala lice oboma. Kad su napokon došli k sebi, Šime ustane i krene prema izlaznim vratima.
"Di ćeš sad, Šime, zar ne vidiš da se skoro smračilo vanka?"- upita ga Barica u čudu.
"Idem još jedanput pogledat vinograd prije nego ga počnem vaditi…a ti, molim te, dotle potraži listić, možda je u autu.."- pomalo sjetno će Šime.
Nakon desetak minuta Šime se vratio. Šutio je.
"Onda, jesi li pogleda vinograd, milijunašu moj..?"- pitala je Barica.
"Jesam, pogleda sam i nikad ga neću počupati ni zaorati! Ne bi ga počupa ni za dva milijuna, ni za tri! Ni tuke, ni kokoši ne dam! Osim toga, šta ćemo nas dvoje starih radit na Stradunu…meni je bolje pod mojim koštelom. Neka Dikan lumpuje s tuđim ženama, ja imam svoju !"- pogleda tada Baricu u oči.
Zagrle se još jednom, onako kao kad su zbilja bili mladi.
Naposljetku Šime reče: "Znam di je listić od lota! Stavija sam ga u jučerašnju Slobodno Dalmaciju da mi se ne zgužva jer, ako je zgužvan, možda ga ne bi uvažili. Znaš li di je Slobodna, jesi je ti možda uzimala?" - upita ženu koja se cijelo vrijeme smješkala. Najednom, osmijeha joj nestade! Počne stiskati usne i gutati knedle kao da će zaplakati.
"Šta je, Barice, jel ti dobro, oćeš čašu vode?"- ponudi joj dobri muž.
"Nema više Slobodne!" - uspije izgovoriti te onda po treći put zaplaka izdavši sebe kao što Petar onomad triput zanijeka Isusa. Ovaj put pijetao ne zakukuriče, ali njezin muž jest: "Kako misliš, nema Slobodne???"
Ona se privi k njemu i promuca: "Jutros sam u staroj kužini (pušnici) palila vatru…nije mi se tila (htjela) upalit pa sam uzela stare novine..ovaj, Slobodnu.
Cila (cijela) je izgorila!"
"A Gloriju? Nisi mogla uzet Gloriju, nego baš Slobodnu?!" - pjenio se lagano Šime odguravajući ženu od sebe.
"Glorija slabo gori…."- samo je odgovorila Barica i krenula u spavaću sobu da se isplače do mile volje.
Tada Šime učini nešto što je Barica dugo čekala.
Uhvati je pod ruku i reče: "Oprosti mi, Barice, ti znaš da te ja jako volim. Ajmo skupa malo vanka pa ćemo pod svitlom pogledat tvoje kadife!"



KRAJ

Zamka za vukopasa - priča za malu drčinu

ponedjeljak , 19.07.2010.

Ima već tri dana otkako se didu Mili izgubijo pas Šare. Bijo je svezan tamokare iza pojte, pod orajon. Tute je leža u betonskoj kućici di su prije bili zecovi. Kad mu je baba Kaja odnikida odnila kosti i malo mesa šta je ostalo od ručka njega više nije bilo!
Osta je samo lanac i zeru kožne ogrlice. Did Mile kaže da se Šare nije moga sam odvezat, a da je i moga ne bi unda odrišen kida svoju ogrlicu vego bi rađe digdi odletijo da se malo izaskače.
Zato on misli da to nije niko učinijo vanko - vuk!
Baba Kaja ga je pitala kako je to vuk moga doć tako blizu kuće na petnest koraka pa udavit pasa i još ga odvuć sa sobon.Osin toga, rekla je da to nije s Božje strane da vuk dolazi prid kuću davit pase.

I. Nesta je didov Šare


Did je reka da i on to znade, al da ga je vuk svejedno udavijo.Prababa Maša je sideć na katrigi plela suklene bičve i jednin uvon slušala šta joj sin i nevista govore pa je i ona otila reć dikoju pametnu. Rekla je da u stare zemane vukovi nisu napadali paščad vego samo ovce i koze i da ne zna šta je ovo sada izašlo napako na vi svit. Još je rekla, vrteć igle, da bi se , božeslobodi, vuk moga i dice mašit ako otiđu dalje od kuće!
Mali Toni je u kužini na kauču slaga karte od briškule i stalno zapitkiva dida koja je karta fanto špadi, a kojo su baštoni. Još mu nije bilo jasno zašto kraljovi nisu najjači vego su trice i aši.
Kad je čujo da se o vukovin pripovida ostavijo je karte, naćulijo uši ko zeko u kupusu. Upija je svaku rič ki slasnu juvu iz duboka pijata.
Nije mu bilo svejedno kad je čujo "babu Staru" di govori kako bi vuk moga i dicu napast. On je volijo dikad odbasrljat dalje od kuće uva litnja predvečerja doli prama jezeru kroza smilje i kamenje. Sad ga je već bilo malo straj.
Pita je babu Staru jeli ona to misli zaozbiljno da bi vukovi dicu napadali. Ona je, šume mi bukove, mudro odgovorila. Rekla je, ne znan ja ništa, ja san ti stara betevi, pitaj ti mate svoju i ćaću, oni će ti bolje kazat nego ja. Ja ti, velju, govorin da ti je bolje ne izlazit iz kuće, a ti kako oš…
Nato je did Mile uzejo Tonija k sebi na kolina i prigovorijo babi Staroj šta plaši dite, jer kad su to vukovi dicu napadali. Još je vako reka:
- Ne boj se ti vuka, ubiće njega did iz lovačke!
-Ali, dide, vukovi se ne smiju ubijat, bilo je na teveliziji, oni su ti zaštićeni! - upozorijo ga je unuk prvašić.
-Đavla su zaštićeni, nek mi koji bane na oči pa ću ga ja unda pitat je li zaštićen…- odgovori mu did sigur u se.
- Unda ćeš ić u zatvor- slegne Toni ramenin na didove riči.
- Ma, ajde, Toni moj, šta ti je, diću u zatvor jer san spasijo dite od vuka, zato se ne iđe u zatvor…
- Ne znan ja, ali vuka se ne smi ubit. Bolje je, dide, da ga ujtiš živoga!
- Uvatiće njega did i živog ako triba, neće mi bit ni prvi ni zadnji, samo nek mi dicu ne plaši….
Toni na to nije više ništa odgovorijo samo je reka da se boji ić svojoj kući šta je sto metara dalje uz cestu pa pita oće li ga did odvest sa svojon Škodon..



II. Tonome došli rodijaci iz Velke Gorice

Sutra ujutro je Toni ponovo doša kod dida Mile. Šnjime je bila i mlađa mu sestra Mara šta još iđe u vrtić u Rvace. Najmlađa, Kata, nije došla jer se kod strine Antonije prikoputa, igra s njezinon Klaron jer je šnjome vršnjica pa se dobro slagaju.
Toni nije mislijo danas dolazit kod dida i babe, ali je čujo sinoć od matere da danas iz Velke Gorice dolaze rodijaci Filip i Dominik. Oni svakoga lita sa strinom i strikom dođu u svoju kuću, šta je kraj didove, na odmor. Kad oni dođu, onda se po cili dan zajno igraju vojnika, prave skrovište u šumici blizu pojte, a popodne obavezno iđu na jezero kod Laze na kupanje i brčkanje. Nekad iđu i na more, al to je sveisto samo što je u moru veća gužva i sporije se tone.
Dok je Toni o tome razmišlja, eto ti niz njivu strikina auta šta ima „zege“ regstracije. Parkira je se njijov crveni hundaji lipo ispri vrata da mogu lašnje svoje stvari iznit iž njega.
Još se motor nije izgasijo, a Filip i Dominik su iskočili vanka.
Umisto pozdrava i rukovanja Toni je rodijacin reka ono najvažnije:
-Filpe, Dominik, vuk je zadavijo didova Šaru!
-Kaj je to Šara? - pita je devetogodišnji Dominik začuđeno, jer nije zna kako se zovu didovi pasi.
-Didov cuko! - tiho će Mara još začuđenije od njega.
- A kaj je cuko? - opet će Dominik ka da ga je sa Marsa spušćalo.
- A šta je kaj? - branila se Mara.
Nato je strina Danijela prikinila prve rodijačke nesporazume:
- Hej, pa jeste li se pozdravili s Tonijem i Marom, jeste im pružili ruke, jeste ih pitali kako su, kako je Toniju u školi…kako je Mari u vrtiću…di im je Kata…?!
- Ma, daj, mama, molim te, kao da je to važno….svaki dan se s nekim pozdravljamo i ljubimo….- bunijo se Filip i upita Tonija:
- Je li to onaj Šare što je prošloga ljeta bio jako mali jer se tek okotio?
- E, toji Šare! - odgovori Toni napokon zadovoljan šta se Filip sitijo.
- Znači, mrtav je sad?! - s malo tuge u glasu progovori Filip
- Did kaže da je mrtvav i da su mu kosti doli na igralištu- tužno će Toni.
- Idemo ga potražit, mislim te kosti, možda nađemo neke tragove od vuka! - predloži brzo Dominik
- A ako nas napane vuk? - pitala je mala Mara
- Niš, onda ćemo pobjeći…ja i Filip treniramo atletiku i možemo brzo trčati- spremno će Dominik.
Toni se malo zamislijo, livon rukon se počeša po desnoj lopatici na leđin, a desnom se počejo češkat po kolinu na kojome je velika krasta.
- Ali ja i Mara ne treniramo…- tiho je zaključijo trljajući nos gori-doli.
- Da, to je problem…- složi se Dominik- a jel imate onda neko naoružanje kod kuće?
- Toni ima mač i pušku, a ja iman luk i strijelu- dositi se Mara.
- Donesite svo naoružanje poslije ručka, pa onda idemo u potragu za Šarinin kostimon! - izdade Filip prvu zapovid jer je on bijo najstariji, završijo je šesti razred i saće u sedmi.




III - Proslava Oluje u strikinoj kući

Striko Mladen, Tonijev i Marin ćaća je zakla i odera jedno šilježe, eno mu mišine visi o grani kraj didove kuće.
Drob je bacijo, a šilježe, mlado janje je nataka na ražanj i okriće na vatri. Strina Ankica, Tonijeva mama je stala kraj njega i držala bocu kalovačke u desnoj ruki.
Svako malo je polivala janje da bude ukusnije.
Uto je s auton doša i striko Ante i strina Antonija i mala Klara.
Klaru je mate nosila u naramku. Striko Ante je u naramku nosijo votoaparat da poslika sve šta je živi i neživo. Slike uveče stavlja na injternet na računalo i za njizi dobiva ocjene od drugi slikara. Striki Anti je to gušt isto ki šta je nikome peć rakiju ili peštat prase. Ja se u to ne bi miša, to je njegovo…
Kad se je janje ispeklo, svi su se okupili u kući od strike Ivice jer u njega ima čudo mista za stolove. Striko Ivica je Filipov i Dominikov tata. On isto voli slikavat svašta, ljude, kokoše, baje….on to voli, al se meni čini da se najviše volit zabovljat s mašlinom i motikon.On povazdan kopa, krči iza kuće, tuče po kamenu, brez da se odmara. Baba Stara kaže koda je manit, koda nije pri pameti, a baba Kaja da mu ni svi Kunci ne bi napripravili držala za motike i mašline kolko ji on more slomit.
Strina Dana, Ivčina žena, kaže e moj Ive, da si duže ode ti bi i Svilaju poravna.
E, a sad su strina i striko tekon došli i dan je od Oluje, to je blagdan u ciloj Rvackoj, ne radi se ništa, samo se slavi.
Tako su se danas braća Ivica, Mladen i Ante sa svojin vamilijon, s ćaćon, materon i babon Staron okupili u Ivčinoj kući oko pečena šilježeta s najboljon namiron da ga oglođu do kosti, zaliju vinon i tako proslave šta su se sastali u velkome broju a proslaviće isto i pobidu rvacke vojske.
Taman kad su počele strine ulivat juvu u pijate, mala Mara upita starije:
- A di je teta Mara, kaće ona doć?
Nije mala Mara još ni jezika uvukla kadli na vrata banu uprav- teta Mara! U dvi ruke dvi su kese. Iz jedne viri krilo od anđela, a iz druge Gospa, Kraljica mira. Oko vrata dvi-tri krunice joj blište. Jasno je ki dan da je teta bila u Međugorju i da će jopet svi u kući najskoli dičica dobit čudo lipi, sveti darova od tete.
- Valjen Isus, časna Marija! – pozdravi je ćaća od stola, a taman je ona tila prva pozdravit.
- Navike! – kratko će teta, a vidilo se na njoj da jon nije drago šta se ćaća tako zeza i govori jon da je časna, a nije. Ona samo služi Bogu nako kako misli da je najbolje, a to šta on to ne razumi prije će bit da je njegov problem nego njezin.
Tako je i teta zasila šnjimon za stol, a kako još nisu počeli jist baba Stara je pridmolila: „Oče naš koji jesi na nebesin…“
Nakon molitve svi su se u kući okrenuli pijetin i janjetu.
Dida Mile je reka da svaka mu čast ko ga je vako dobro ispeka jer danas nije bolje janjetine izijo od ove! Toni je reka da su ga pekli njegovi mama i tata. Još je prid svimon otkrio jednu tajnu didu.
Svi su se smijali kad je naglas reka da je mama namjerno po janjetu prolivala pivu, a mislila je da to niko neće primjetit!



IV. Filip je smislijo plan

Malo iza ručka, dok su veliki pili kavu i pričali gluposti, dica rekoše da se iđu igrat na guvno kod stare kuće. A nisu se išli igrat vego je Toni oša u svoju novu kuću po oružje, a Filip je dotle gavlja oko pojte i smišlja plan kako da uvate zločestoga vuka.
Dok je tako oda oko pojte skoro je upa u velku rupu šta ju je dida Mile bijo iskopa u zemlji. Rupa bi mu kad bi uša u nju bila povri glave. Toni je reka da je to didu bager iskopa kanal za popravljat Škodu.
- Di si ti dosad, već te dugo čekamo? – pita je zapovjednik Filip Tonija koji je u rukon nosijo oružje za obranit se od vuka.
- Ma, doša bi ti ja i prije samo san malo zasta kraj janjetove mišine šta visi na murvi…- pravda se Toni.
- Već sam te mislil zvati na mobač..- reče Dominik koji se igrao s mobitelom šta ga je dobijo od bake za svetu pričest. Naravski da bi se on moga pričestit i bez mobitela, ali to je taki običaj da odrasli troše brezveze i kupuju dici šta jin ne triba.
- Ideeeeš! – povika Filip odjednom ki da je zabijo gol sa škaricon u rašlje, a nije.
- Sjetio sam se! Smislio sam plan! Ej, kak sam pametan…! - govorijo je Filip.
- Šta si smislijo, Filpe, jel kako da ubijemo vuka?- tiho je upitala vojnikinja Mara.
- Ne to! Još bolje! Smislio sam kako da ga ulovimo živog! – ponosno će Filip.
- Kaj ti je, pa ti si lud….bude nas vuk sve popapal! – bunio se Dominik.
- Pojišće nas ki janjce! – pokuša mu privest s purgerskog jezika mali Toni.
- Toni, skoro si pogodio! Vuk voli jesti ovce i janjce, e pa kad voli nek izvoli! – zaključijo je Filip, ali ga niko nije razumijo šta govori. Bili su pripadnuti i to toliko da su skoro odustali od akcije.
- Ne bojte se, pa znate koliko sam ja pametan! Ako netko ima bolji plan od mog, neka slobodno kaže! – ponudi im Filip.
- Kako ćemo znat koji je plan bolji kad nam nisi reka svoj plan, Filpe…- u čudu će Toni.
- Ah, da...baš sam glup! – lupi se Filip šakom u čelo.
- Poslušajte, ovo je plan…..- i čučne zatim Filip. Čučnuše i ostali. Filip im je tiho govorio da neko ne bi čujo jer bi unda sve moglo propast ako neko čuje. Nakon šta im je kaza svoj plan odlučili su da neće ić tražit Šarine ostatke vego će umisto toga…vidićete već!



V. Dica se za ništo pripremaju

Cilo popodne, dica su se ćaćon i materon činila malo čudna. Odala su oko kuće brez da se išta svađaju i vukla nike grane, iz pojte su nosili slamu pa je baba Stara vikala diće s timen da to vrate nazad. Nisu je poslušali jer je bila spora pa ji nije mogla ujtit. I na murvu su se penjali, ali ih niko nije vidijo osim mali curica Klare i Kate koje su se pod murvon igrale škole.
Klara je otišla reć baki Kaji šta je vidila:
- Pip pea goji! – govorila je. Baka nije razumila da dite govori: „Filip se penja gori (na murvu)!“, pa je Klaricu pomazila po glavi i dala jon pola uštipka.
- Pip e koci doji! – pokušala je baki reći mala Kata. Da je baka razumila znala bi da to znači „Filip je skočio doli (s murve)“
Baka je i njoj dala pola uštipka.
U sebi je baka Kaja mislila da je najvažnije da se dica ne svađaju i ne tuku pa neka rade šta jin volja. Vidila je i ona da ništo skrivaju od nje, ali, štaćeš, taka su dica. Više od toga, pitala se je li dobro posolila uštipke. Klara i Kata se nisu bunile, ali one su male pa ni ne znaju šta je slano. Najbolje da sama prova…
Oni doli u Ivčinoj kući šta još slave junačku pobidu naši branitelja već pitaju jesu li uštipci gotovi, ne mogu više čekat…
Te večeri su odrasli do kasno sidili prid strikinon kućon i pričali o vukovin i -vukopasin! Dica su čula za vukove i za sedan kozlića i za tri praščića, za dinosavure i za zmajove, ali niko od njizi nikad nije čujo da postoji vukopas!
Striko Ivica kaže da je gleda na teveliziji o vukopasin. Tako se zovu životinje šta nastanu ako se pare vukovi sa pasovin. Ima ji kaže striko Ivica u ciloj Damaltinskoj zagori a to znači i vodan u Potravlju! Jako su opasni i još su gori od pravi vukova! Niki je vukopas zadavijo ženu u Liki, a to nije daleko. Svi su odrasli govorili da se ne boje vukopasa, ali to nije istina jer niko nije smijo po noći prolazit sam kraj pojte jer su bili uvireni da je baš tute iza pojte gladni vukopas zakla didova Šaru!



VI. Svi čekaju da najiđe vuk

Zato je did svaku veče uzima svoju lovačku pušku i popejo bi se na vri pojate i čeka vuka oće li jopet najić. Did je bijo dobar gađač i siguro bi ga pogodijo da naiđe. Samo, didu je bijo problem šta nema vukopas više zašto doć jer nema više pasova da ji izide, a nema u dida ni ovaca ni janjaca. Zna je to i večeras dok je čeka na pojti da će teško vukopas najić.
Već je mislijo sać s pojte i ić u krevet leć kad začuje dičje glasove u blizini! Čudijo se jer su i dica tribala već bit u krevetu. Ali nisu!
- Toni, hoće tebe tata tući kad sazna da si se ustal iz kreveta i došel k staroj kući?- pitao je Dominik tiho šapljući.
- Neće, on ti radi noćnu u policiji pa nije kod kuće. Mama spava ki top, a kad se ja vratin neće ni znat di san bijo. Zva san i Maru, ali se nije dala probudit.
- Ma, ti si, Toni prava junačina! – pohvali ga zapovjednik Filip.
- Nisan, ti si to! – naljuti se Toni na starijog rodijaka.
- Ali, Toni, to ti nije niš loše, kaj se ljutiš?- čudio se Dominik.
Filip tada zatraži od Dominika njegov prvopričesnički mobitel. Dida je s pojate sve sa zanimanjen gleda i nije ništa govorijo. Zanimalo ga je šta rade prije nego ji potra u krevet.
- Hajde da probamo da li je sve u redu! – predloži Filip.
Uzme mobitel i pritisne tipke nekoliko puta. Odjednom iz didove rupe u zemlji se začuje - blejanje! Dida se čudijo odkud janje u rupi.
- Sve je u redu!- potvrdi Filip. -Udaljimo se. Najbolje da se sakrijemo iza one plave cisterne za vodu. To nam je najbolji zaklon.
I sva trojica se sakriju iza plave cisterne. Dida koji je s puškom stražario na pojti ništa nije razumijo. Otkud janje u rupi i zašto se dica sakrivaju?! Uzme tada u ruke svoj vojnički dvogled s kojin se moglo vidit i po najmračnijoj noći ko da je dan.
Betevi se iznenadijo kad je vidijo da je njegova rupa s nečizin pokrivena! Priko rupe su bile složene tanke grane a priko grana posuta slama! To je bila ko neka zamka….- čudijo se dida Mile.
A, miša mu biloga, to su dica napravila zamku za vuka!- konačno se dositijo. U rupu su metili janje da privuče vuka, a kad vuk dođe i popne se na rupu…tres!..propane u rupu i više nemere izać! Bit će živ uvaćen! Dobro su to zamislili, ko bi se toga još dositijo!?- divijo se dida u sebi unucin. Samo…kad vuk upane u rupu pojist će to jadno janje! A šteta janjeta, bolje da ga mi pojidemo! Ono je današnje bilo za prste polizat…- žalijo je dida zbog sudbine janjeta.
Unda je tijo sać s pojte i reć dici da ništa od plana jer je grijota janje dat vuku. Kad jin to reče, potrat će jih odma u krevet i zapritit da će jin reć ćaćon i materon da se po noći skitaju a ne spavaju.
U toji čas ponovo začuje blejanje, pa još jeanput i još jeanput… a unda se siti još boljeg plana za se. Neće salazit doli radi janjeta nego će ako vuk naiđe jednostavno ubit vuka prije nego šta upane u dičiju zamku!
- E, baš sam pametan! – pomisli dida za se ni ne znajući da u mraku čuči još jedan takav. Onaj koji je i smislijo plan za vuka ili vukopasa kako oćete.



VII. Vuk je najiša

I dok se misec na zvizdanom nebu za dva metra primaka planini Svilaji iza pojte se počelo nešto događat.
Did je sa svojin noćnin dvogledon ugleda velku mrku vučinu kako se pomalo šulja k pojti. Čujo je blejanje iz rupe i eto ga već! Ovo je za njega ukusniji plijen nego šta je bijo pas Šare. Šare mu je baš bio „bljak“ kako bi Dominik reka. A janje je ipak- janje, najukusnija hrana za vuka i vukopasa!
Dida je naslonijo pušku na krov od pojte i nišanon pratijo ljutog neprjatelja! Čeka je da se još malo primakne pa da mu napuni mišinu s iljadu mali olovnizi kuglica! To se nemere promašit!- zaključijo je dida. I dalje se čulo blejanje iz rupe, a zločinac s oštrin zubin se sve više približava. Samo su ga još tri ljudska koraka dilila do zamke. Još samo dva koraka………još samo jedan korak……..i dida je pritisnijo obarač na puški! I još jenput je pritisnijo! Ali puška nijenput nije opalila, samo je dvaput škljocnila! Sitijo se da je oba metka danas ispalijo u praznu kantu!
Za to vrime vuk je tresnijo kroza slamu i kroz grane u zamku! Plan je upalijo! Vukopas je uhićen! Začulo se vukopasovo režanje i zavijanje, a onda muk i tišina. Ni blejanja se više nije čulo iz zamke. Dida je tada zaključijo da ga je to vuk zakla. Požurijo je sać doli s pojte, uzet brzo dva nova metka iz kuće dok vuk nije raskomada janje i ubit ga u zamki!



VIII. Dida je se iznenadijo


Kad je doskočijo na guvno, dica iskočiše iz zaklona i povikaše kakokoji:
- Dida je tu! Vuk je tu! Vukopasa smo uhitili!
- Ma, bižte u kuću, dico moja šašava…..dok ja uzmen metaka- upozori ih dida.
- Dida, ne trebaju metci, ulovili smo ga živog, to smo i htjeli!- ponosno će Filip.
- Ma, je li? A jeste li tili da od janjeta samo kosti ostanu…? – prikori ih dida i krene u kuću po metke.
- Dide! – poviče Toni na to – Pa, to ti nisu kosti nego koža!
Dida zastane i u čudu pogleda Tonija.
- Kako to misliš da nisu kosti nego je koža? A, Toni?
- Tako. To je u rupi mišina od janjeta šta ga je moj tata danas bijo peka na ražnju.
- Mišina, kažeš….misliš ona šta je visila o murvi. Vi ste je skinuli?
- Pa, da, kak bi drugo? – odgovori Dominik – Stavili smo mješinu u rupu da privuče vuka. Filip je to izmislio.
- I rupu ste pokrili granon i slamom da vuk upane?! Lukavo ste to smislili, nema šta…
- Eeeeee, jesmo.- odgovori Toni u ime sve trojice.
Dida se tada dositi nečega šta je bilo jako važno:
- A recite vi meni, bando jedna mala, kako to da mišina more blejat? Nije u rupi nikakva mišina, tamo je janje!
- Dida, dođi pa ćeš se uvjerit da je mješina!- pozove ga Filip u mrak.
- Ali, čujo san da je blejalo, sto mi vukopasa, čujo san blejanje, nisan još gluv ako san star- nije se dao dida Mile, stari lovac.
- To je bilo blejanje na mobitelu! Ima u mobitelu melodija kao da janje bleji! – odgovori Filip praveć se malo važan. - Ovako smo, dida, napravili: skinuli smo janjeću mješinu s murve i stavili je u rupu. Znali smo da će vuka privuć krv s mješine. A da vuk lakše nađe rupu, ja sam svoj stari mobitel isto stavio u rupu. Kad Dominik pozove moj mobitel, onda se s njega čuje melodija kako janje bleji, a po noći se to daleko čuje. Vukopas je to brzo čuo i odmah došao jer je bio gladan. Nanjušio je krv s mješine i čuo blejanje. Ništa nije sumnjao. Mi smo tvoju rupu pokrili tankim granama i slamom…..Dominik je stalno pozivao moj mobitel i u rupi je zato stalno blejalo….vukopas nije bio oprezan jer je bio previše gladan i malo po malo - upao je u našu zamku!
- Evo, vidiš!- reče Dominik i pritisnu poziv na svom mobitelu.
Iz rupe se začulo blejanje!
- Ma, vidi ti njizi!- zadivljeno reče dida i zagrli ih sve ponosan na njih.
- I mene tribaš zagrlit! – ljuto će najmlađi Toni dok je napinjao luk sa strijelom. – I ja sam lovijo vukopasa…i Mara.
Did se nasmija pa zagrli i malog Robin Hooda.




IX. Vukopas bisni u rupi


- Čekajte, iđen po bateriju u kuću- upozori ih zatin dida.
Za nekoliko minuta vratio se s baterijom i napunjenom puškom, za svaki slučaj! Kad je dida doša bliže rupi i zasvitlijo s baterijon, vidijo je razljućenog vukopasa kako se nemoćno vrti i reži u dnu rupe. Kraj njega je ležala rastrgana mišina i Filipov stari mobitel iz kojega se čulo blejanje. Vuk je bio lud od muke. Čujo je blejanje, a nigdi janjeta! Samo gola mišina! Pa ko ne bi izludio?! Dica uokolo rupe su se smijala vuku, a bili su sritni i ponosni što su uhitili Šarinog ubojicu.
Filipov lukavi plan je iznenadio vuka, ali i dida Milu koji je vuka tijo ubit iako je on po zakonu zaštićena životinja. Ovako je sve ispalo dobro. Uvatili su zločinca živog, a sutra će, dida je reka, doć ljudi iz lovačkog društva i odvest ga da vide je li bisan i je li to stvarno vukopas.
- Ja mislin, dida, da je to vukopas! – iznijo je Toni svoje mišljenje – Vuk opasan je dašta vego vukopas!
Svi su se nasmijali, a dida je zatizin povika na njih.
- Dalje od rupe da vas ne bi pojio ki Šaru! I na spavanje svi! Svoje ste napravili, vuka ulovili, sad morete s miron zaspat. Samo bez lupanja da vas matere ne čuju dok se šuljate u krevet jer bi mogli proć ki vukopas!
I njih troje nerado odoše svojin kućon spavat. Ali baš te noći nisu nizere spavali. Razmišljali su do zore o tomen kako će ka se svane svi u selu pričat šta su oni napravili, kako su u zamku ulovili opasnog vuka, vukopasa, kojoga se svi u selu boje!
Samo je mala Mara cilu noć mirno spavala. Ona nije bila šnjimon u akciji, ali ko da je i bila, ona je sve to sanjala!
Kad je njena mama po noći ušla u njezinu sobu da vidi je li pokrivena baren sa lancunon, čula je da Mara u snu govori:
- Zločesti vuče, neka smo te uvatili! To ti je zato šta si izijo didova Šaru!


KRAJ

Turopoljsko evanđelje - priča

petak , 14.05.2010.

U ove dane sjedne mladić Isus u očev kombi koji je stajao pred tesarskom radnjom u Gradićima i krene tražiti one kojima će prvima povjeriti nauk o spasenju ljudskom.
To, da je naš Isus iz Gorice po Duhu Svetom začet, povijesna je i biblijska istina, ali to nitko u ovom gradu ne vjeruje niti tko osuđuje njegove roditelje što im se to dogodilo dok još nisu bili vjenčani, već samo zaručeni.
Jer, danas su drugačiji slučajevi samo izuzetak. Tako naš Joža, Isusov poočim, nije ni imao potrebu otpuštati ženu svoju Mariju.
Isus je, kao što znamo, cijelo vrijeme djetinjstva i mladosti bio poslušan roditeljima i svakog je dana rastao u mudrosti i duhovnosti.
Sad, kada je navršio tridesetu i po ljudskim mjerilima dosegao vrhunac muževnosti i zrelosti, odluči on do kraja ispuniti svoju zemaljsku misiju za koju ga nebeski otac bijaše predodredio.

Isusova prva četiri učenika

Nakon što je prešao željezničku prugu i još nekoliko semafora, nađe se on na Zagrebačkoj cesti te krene njome prema Plesu.
Na prilazu zračnoj luci opazi veliku kolonu traktora koji su priječili ili otežavali put onima koji su se tuda kretali.
Pored traktora su šetali nezadovoljni poljoprivrednici iz ovoga kraja jer ne bijahu dobili obećane državne poticaje.
Među njima najglasniji bijahu braća Štefek i Martin koji su iz traktorske prikolice megafonom pozivali ostale nazočne da nikako ne odustanu od svojih zahtjeva koje su jutros njihove vođe uputili vladi i resornom ministarstvu.
Prišavši im bliže, Isus iziđe iz kombija te ih upita:
- Kaj je, dečki, kaj ste se svi jutros vstali na levu…? - pokuša se našaliti s njima.
- Čuj ti, bradek - obrati se Štefek bradatom neznancu - ak te baš zanima, tu smo se svi okupili zbog poticaja…Ak nam ne budeju dali poticaje, bumo mi onda napravili grdi kvar svima…jer gdo bu ranil ovaj narod ak ne mi?! - dovrši ljutito.
- Tak je, braco- složi se Martin- moraju nam dati poticaje, ovak dalje ne bu išlo..!
Isus se samo nasmiješi, zatakne palce u džepove traperica i rekne im mirno:
- Pođite za mnom, ja ću vam dati poticaja koliko vam treba! U moga oca su bogate žitnice i poticaja ima da ni zamisliti ne možete.
Njih dvojica se u čudu pogledaše, a nakon toga sjednu svaki na svoj traktor i krenu slijediti Isusov kombi.
Ostali prosvjednici bez riječi su ih promatrali.
Malo dalje, negdje nadomak pleškom naselju, opazi Isus veliki voćnjak, a u njemu bijahu druga dvojica braće, Franjo i Slavek koji s kantama na leđima prskahu nasade nekim zaštitnim sredstvom. Uz njih bijaše i njihov otac koji im je nešto govorio držeći bocu u ruci.
Zastavši, Isus iziđe iz kombija i vikne na pozdrav:
- Bog daj!
Oni mu uzvratiše pozdrav, ali kako ovaj ne otiđe dalje, prekinuše prskanje te mu priđoše sva trojica. Njihov otac mu odmah pruži malu čašicu i natoči do vrha neke tekućine.
- Zemi, sused, ovo je najbolši lek za zdrav i dug vek! To je naša šlivovica, mi smo je spravili.
-Dobra je- reče Isus iskapivši je da ne uvrijedi domaćina. Domaćin na to pozva i onu dvojicu Isusovih učenika koji su parkirali traktore.
- Neg da vam velim zakaj sem tu. - reče ubrzo Isus- Ne bum duljil, došel sam po vaše sineke. Moj me japa po njih poslal da bu delali pri njegvom voćnjaku kaj ga ni moći izmeriti. Plaćeni budeju dobro, a nagrada bu im bila ne samo dober vek kak velite, već bu celu večnost osvojili!
Stari domaćin samo slegne ramenima na ovu neobičnu ponudu, ali sinovi odmah pristupiše Isusu i gotovo uglas rekoše:
- Celo življenje smo te iskali, Gospon mo!. Kam buš ti hodil i mi bumo s tobom.
- Ti si Franjo, kaj ne? - obrati se starijem sinu.
- Tako je, Gospon! - odgovori on iznenađeno.
- I Bregec se prezivlješ. Ali ti nis ni bregec ni breg, ti si Franjo Planina i na toj planini bum sagradil crkvu svoju! - reče mu Isus držeći ga za rame.
- Pojdite z menom, deca!
Oni se brzo oprostiše s ocem i krenuše za učiteljem.
Otac im ostade sam i rastužen u voćnjaku s bocom šljivovice i praznim čašama u rukama.


I grješnici slijede Isusa

Idućih dana poučavaše Isus četvoricu svojih učenika o stvarima koje su već prije slušali na svetim misama. Ali, bilo je ovo nešto sasvim posebno. Govorio im je ne kao sluga, nego kao onaj koji ima vlast. Srce im je zbog toga još više gorjelo u grudima.
Nedugo potom zaputi se Isus u važnu gradsku ustanovu da ishodi potvrdu o javnom djelovanju na području cijelog grada.
Potvrdu je jedva dobio jer nije bio osnovao niti stranku niti bilo kakvu udrugu da bi tražio štogod takvo. Tražio je to upravo zato da se ne bi ničim ogriješio o zakon kada ljudima bude javno svjedočio o Istini.
Dok je izlazio iz ureda zadovoljan ishodom, na vratima mu se prepriječi snažan čovjek u crnom odijelu imenom Vladek, a prezimenom Zmazek. To bješe nekad utjecajan političar u ovome gradu za kojeg su se vezale razne afere, ali mu još ništa nije bilo dokazano. Pričalo se da je za novac bio spreman učiniti sve, pa i prodati vlastitu dušu. Pričalo se da je znao pogodovati poduzetnicima, kupovati gradske vijećnike i namještati same izbore. I uopće nije bilo moralnog i političkog prijestupa od kojeg je zazirao. A znalo se sasvim pouzdano da nije zazirao niti od prekomjernog gomilanja vlastitih nekretnina diljem lijepe naše. Njegova djeca su doduše čula za onu famoznu riječ recesija, ali nikako ne mogaše odgonetnuti što li zapravo znači.
Eto, taj i takav čovjek zapriječio se Isusu na vratima dok je on u rukama presavijao traženu potvrdu.
- Ti li si onaj koji za kojeg se govori da buni građane, da osniva novu stranku i da želi srušiti sadašnju vlast?- upita ga, ne mičući se s vrata.
- A što ti misliš tko sam ja? - upita ga Isus gledajući ga ravno u oči.
On se na to protupitanje smete, zašuti, a oči mu se zacakle, jer se u susretu s onim koji je sama Istina, bio prisjetio svega lošeg što je za života napravio.
U srcu je bio nesretan i zarobljen te je već duže vrijeme tražio način kako da iziđe iz vlastitog pakla duše.
- Ti si, Gospodine, moj put, moja istina i moj život!- odgovori Vladek otvorena srca kleknuvši pred Isusa da mu ruku poljubi.
- Ma, pusti to, Vladek..- reče mu Isus - ustani, priznaj svoje grijehe pred svijetom i pred općinskim sudom, a zatim, kad odslužiš kaznu i vratiš što si nepošteno zaradio, dođi za mnom i slijedi me!
Bijaše to peti Isusov učenik iz ovoga grada koji će se tek naknadno pridružiti ostalima.
Na izlazu ugleda Isus na stepenicama mladog čovjeka s torbicom preko ramena kako puši i nervozno grize donju usnu. Po velikim podočnjacima dalo se zaključiti da taj čovjek nije noćas puno spavao.
- Što si sagriješio, sinko? - upita ga Isus bez okolišanja, tek da ga iskuša jer dobro je znao što mu je na duši.
- Nisam sagriješio, zapravo jesam, ali ne sada. - promuca mladić.
- Možda ti mogu pomoći, reci mi o čemu se radi?- potaknu ga Isus.
- Samo mi Bog može pomoći - rezignirano zaključi mladić.
- No, reci, možda sam ja taj.- bio je Isus uporan.
Mladić se kiselo nasmiješi na ovu upadicu pa reče:
- Dobro, ako te baš zanima, ionako više ništa ne gubim. Teče mi otkazni rok, a nadao sam se velikoj karijeri. Novinar sam. Sigurno si čuo za Juru Drukerskog iz dnevnog lista Daleko od istine?! Ja sam taj nesretnik. Po prvi put u životu napisao sam istinit članak o razvratnom životu jednog političkog moćnika za kojeg sam mislio da je neprijatelj našeg urednika, ali je naš urednik poludio vidjevši da je to objavljeno. Rekao je da sam neuki kreten koji ništa ne razumije…i izbacio me na ulicu!
Dok sam pisao po njegovim naputcima, sve je bilo u redu, a sad, kad sam ga htio iznenaditi vlastitim novinarskim uratkom, dobio sam otkaz!
Isus se malo zamisli nad ovim priznanjem pa upita momka:
- Ako doista želiš umakati pero u tintu istine, dođi i slijedi me, tvoje će pero ubuduće pisati samo ono što je dobro, potrebno i istinito!
- Želim, gospodine, itekako želim. Cijelu noć sam razmišljao samo o tome. Dosta mi je laži i prijevara…i mog glavnog urednika koji svjesno manipulira čitateljstvom po ne znam ni ja čijem nalogu. A jadni čitatelji za te laži još i plaćaju….Eh, da samo znate koliko smo daleko od istine…
- Meni to pričaš..? - priupita ga Isus s prizvukom blage ironije u glasu.
- Tebi, dabome, ne valjda ovom zidu.…Ti si moj novi urednik, zar ne? - zbunjeno će Isusu njegov šesti učenik.


Isus i nezaposleni

Nekoliko tjedana kasnije, skrivajući se od novinskih potrčkala sa stalno upaljenom bljeskalicom i mikrofonom, zamaknu on kroz neki prolaz u centru grada, negdje iza jedne od onih banaka koje su nekad bile u državnom vlasništvu te se nađe pred onižom zgradom gdje je bilo puno ljudi.
Nad ulazom je stajala tabla s natpisom Zavod za zapošljavanje. Ljudi, njih tridesetak koji su stajali u zmijolikom redu, bili su svih životnih dobi. Od onih koji nikada nisu bili zaposleni do onih koji su pred kraj radnog vijeka dobili radnu knjižicu "na čuvanje".
Isusu se stegnulo srce od tog prizora. Znao je da i mnoga djeca sada pate jer su im roditelji, ne svojom krivnjom, ostali bez sredstava za život.
A žao mu i onih mladića i djevojaka koji su puni ideala marljivo učili da bi završili i visoke škole, ali uzalud.
Dvojica takovih upravo su izlazili iz zgrade koja im, osim još jednog žiga na bijelu papiru, nije mogla više ponuditi.
Ivek i Tomek ovako su razgovarali:
- Čuj, Tomek, meni je čist dost ovog glupiranja na burzi. Sram me je pred starcima kaj me oni hrane i oblače. Nemrem više ovak. Bum išel u Švabiju kod Crnog. Pomoćni radnik u kuhinji tam više dobi neg naš učitelj. Ne bum više čekal manu z neba.
- Ma, daj, Ivek, kaj ti je, zakaj smo utukli ova leta na faksu? Zakaj nam diplome? Daj, dođi k sebi, Ivek…sutra je novi dan…Možda i padne nekaj s neba, kaj znaš….
Isus, koji je naslonjen na obližnji zid zgrade sve to slušao, stane pred njih dok su odlazili i reče im:
- Nigde vi ne bute išli van, dečki, ja vam velim! Vi ovoj zemlji itekak trebate. Brez vas ona ne bu išla naprej. Ona vas je podigla, ona vam bu i leba dala. Ja vam to jamčim!
- Kaj? Ti imaš neki posel za nas dvojicu? - upita Tomek neobičnog neznanca u plavoj košulji i trapericama.
- Možda.- odgovori on zagonetno.
- Jel nas buš prijavil il bumo delali na crnjaka?- nepovjerljivo će Tomek.
- Već ste prijavljeni- odgovori im. - I ne trebam vaše radne knjižice, trebam samo vaše srce, pamet, dušu….
- Hej, jesi ti neki sotonist? Čul sam da se i takvi šeću gradom- opet će Tomek.
- Nipošto…- odgovori Isus.
-Znam tko si! Kak smo bedasti! - poviče Ivek koji je dosad šutio. - Tomek, znaš one riječi: "Ljubi Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom….."
- i svom pameću svojom!- dovrši Tomek razrogačivši oči od iznenađenja.
- Da, ja sam taj, prepoznali ste me- prizna Gospodin smješeći se.
-Želiš li da pođemo za tobom i da te slijedimo? Da budemo tvoji učenici? Da jedemo svaki dan korijenje i divlje bobice? Želiš li da život svoj za tebe položimo? Odgovor je: želimo! - "prisegnu" odmah Ivek, a i sumnjičavi Tomek se rado pridruži.
S ovom dvojicom nezaposlenih mladića, broj Isusovih učenika u ovom času dosegao je brojku osam. Do dvanaest nedostaju mu točno četiri. Gdje ih pronaći?


Trgovac i učitelj

Devetog nije morao dugo tražiti jer mu je sam došao doma, u crkvu Navještenja.
Klečao je u zadnjoj klupi pred večernju krunicu i nešto potiho mrmljao. Molitvu ili nešto drugo- ne znamo, no činjenica jest da je deveti učenik glavom bio trgovac Janko kojeg je prije tri mjeseca ostavila žena i odvela dvoje malodobne djece sa sobom u rodno podravsko selo.
Otada se Janko zamislio nad svojim životom koji ga je dotud doveo i redovito pohađao večernju krunicu kao i misu iza nje.
Svakog tjedna se ispovijedao. Ne jednom ili dvaput na godinu kako propisuje koncil, nego baš svakoga tjedna!
Zlobnici bi rekli da mu tako i treba zbog mnoštva grijeha kojim je danomice vrijeđao Gospodina. Ta znali su mnogi da je bio gramziv i pohlepan čovjek.
Pored svega bio je grub i neugodan prema zaposlenima. Vršio je mobing, kako se to već veli i nije im davao puno odmora. Trudnice nije štitio, novac za poreze drugdje je usmjeravao. Obitelj nije viđao, novac mu se više sviđao, reklo bi se rimom. No, kako god da bilo, Jankec je sada na pravom putu, a tako i dolikuje jednom od Isusovih učenika.
Deseti učenik je bio učitelj. Kako sad to, reći ćete. Jura Dobri, kako su ga svi kolege zvali, bio je sredovječni učitelj u jednoj osnovnoj školi. Isus ga je pozvao sa sobom čim ga je vidio.Čovjek je to blag i ponizan, jednostavan i odmjeren. Kao takvog voljeli su ga i učenici i kolege i u sindikatu učitelja.
On svoje obećane "poticaje" od države nije tako glasno tražio poput poljoprivrednika, ali Bog znade da mu pripadaju, a isto tako i svim njegovim kolegicama i kolegama diljem domovine.
Ljudi koji nam odgajaju i uče djecu danas su teško potplaćeni i podcijenjeni. O tome bi vam naš Jura Dobri mogao više reći, ali kako je samozatajan, mene je to dopalo, ovako u najkraćim crtama.


Radnik i nogometaš

Jedanaesti učenik bijaše Mato, djelatnik na jednoj od benzinskih postaja, čovjek čist i neporočan koji u cijelom svom radnom vijeku nije niti pomislio da bi se u benzinske derivate mogla dodati koja kapljica vode. Ma, baš! Kakva bi to onda loša voda bila?!
Dvanaesti i posljednji Isusov učenik bijaše sportaš, nogometaš Jozo Krstanović koji je za dobre novce jesenas pristigao iz Šujice pa sad zabija golove za lokalnog Trudbenika.
Otkako je zaigrao za novi klub, prestao se svađati sa sucem i protivničkim igračima, nije više glumio penale i nije se bezveze previjao po livadi da ukrade minutu ili dvije.
Kažu da se promijenio otkako je u poštanski sandučić počeo dobivati naš župni list Navještenje. Nemojte se smijati, ja vjerujem u to.
Prije njegove preobrazbe, predsjednik kluba ga je primio kod sebe u ured i u šali pitao: - Dobro, Jozo, kaži ti meni, jesi li ikad u karijeri sudjelovao u namještanju utakmica? Ovaj mu je, svjedoci vele, mangupski odgovorio: - Ma, jok, ti si!
Kad ga je Isus pozvao, nije se dvoumio. Skinuo je kopačke i objesio ih o najbliži klin.Utakmice koje su za njega slijedile igrale su se više srcem, manje nogama. A Jozo je bio srčan i u svojoj biti pošten mladić. Tako je postao dvanaesti Isusov igrač…hoću reći učenik.
Onaj vjernik, koji je odmalena od svojih roditelja baštinio vjeru i pobožnost, mogao bi se malo i sablazniti nad izborom kojeg je Gospodin napravio u ovom prelijepom gradu.
Ipak, valja imati na umu da Isus nije došao samo k zdravima već i dati nadu "bolesnima". Pored toga, Gospodin svakako, bolje od nas smrtnika proniče u dušu i srce.
Mnogi takozvani vjernici u njegovim očima nisu takvi kakvim se prikazuju, a ni takozvani nevjernici i agnostici nipošto nisu Bogu mrski niti su mu ikad sasvim okrenuli leđa.
A tko je od dvanaestorice u ovom "evanđelju" Isusu okrenuo leđa, sigurno se pitate. Koji ga je od njih izdao?


Isus izdan i osuđen na smrt

Treće godine Isusova javnog djelovanja po raznim skupovima i katehezama diljem grada, među narodom, liječeći bolesne i od života umorne, najprije ga oblio hladan krvavi znoj zbog nepravdi u državi i u svijetu. Potom je slijedilo medijsko bičevanje bezbrojnim lažima i podmetanjima. "Samozvani spasitelj prevario stotine" , " Lažni prorok okuplja kriminalce i narkomane", "Prostitutke Isusove sljedbenice"… itd.
Ni to nije bio kraj medijskog izrugivanja pa su ga pred svijetom okrunili krunom "kralja prevarenih i obespravljenih". Slijedile su nove optužbe: "Lažni izbavitelj radnika i seljaka želi srušiti vlast u gradu i državi", "Isus hoće socijalizam", "Isus diže revoluciju".
Težak je to bio križ na Isusovim leđima, ali on križa nije ispustio, čak štoviše, dao je i da ga pribiju na njega čavlima neistina.
Posljednji čavao koji mu je probo tijelo i dušu bila je optužba: "On je pedofil". Tome su mnogi povjerovali jer je dnevnik Daleko od istine pronašao i dva lažna svjedoka koji su isto tvrdili.
A većinu ovih optužbi zloglasnom dnevniku servirao je nitko drugi već Isusov učenik Jura Drukerski, novinar.
Kad je Isus već bio raspet na križu laži, Juru je bivši urednik primio natrag na posao, a čak ga je i nagradio.
Govorilo se o nekih 30 tisuća srebrnjaka, oprostite, eura nagrade.
Bila je to cijena izdaje. Jura Drukerski se nadao da će u Isusovom okrilju postati još veći novinar koji će zasjeniti i omraženog mu urednika, ali kako pisanje istine nije bilo odveć profitabilno, njihov časopis se bio brzo ugasio.
Žeđ za slavom i novcem bila je kod njega jača od žeđi za istinom.Tako se Jura vratio u novine iz kojih je istina bila zauvijek izgnana.


Pobjeda istine

Kad su Isusovi učenici treći dan nakon potpunog medijskog linča njihovog učitelja konačno pronašli brojne svjedoke njegove nedužnosti u liku pravih i čestitih građana s lijeve i sa desne strane raspetoga, javnost je shvatila da je još jednom teško prevarena. Jura Drukerski je sam dao otkaz uredniku i netragom nestao. Nitko ga više nikada nije vidio, a priča se da je odselio u jednu susjednu zemlju gdje laži i podmetanja još bolje uspijevaju nego što je slučaj kod nas. I taj visokotiražni list je pod teretom laži i neplaćenog poreza potpuno propao, te su neki bili i osuđeni.
Isus je uzišao k Ocu nakon što se kroz četrdeset dana ukazivao ženama i djeci koji su izgubili svoje najbliže u minulom ratu, obespravljenim hrvatskim braniteljima, bolesnima, siromašnima, osamljenima te još mnogim drugima koji su ga zaista tražili.
Njegovi apostoli još žive tu, među nama, i danomice životom svjedoče da od Istine nema veće snage.


KRAJ




Priča je objavljena u velikogoričkom župnom časopisu Navještenje, za mjesec svibanj

Prid zadrugon

utorak , 13.04.2010.

Tri su stupa prid zadrugon
Tri magarca uz nji stoje
Tri su rpe od ……

Tri su žene u zadrugi
Tri šudara s novcin driše
Tri će vriće ječma kupit

Tri su ure iza podne
Tri magarca s ječmon ošla
Tri ih žene uprtile

Tri su stupa prid zadrugon
Tri su rpe od …..
Tri se roja muva kupe

O Uskrsu, baba, o Uskrsu - pokojnoj babi Maši

nedjelja , 28.03.2010.

Objavljeno u časopisu velikogoričkih župa "Navještenje"

-Kad ćeš mi doć da te vidim? - pitala me baba iznova kad sam je zadnji put nazvao.
-O, Uskrsu, baba, o Uskrsu, akobogda!- govorim joj ja.
-Daleko je Uskrs, zar nećeš prije? - pitala je zatim.
-Ne mogu baba prije, moram radit, al brzo će Uskrs, još dvi nedilje - tješim je.
-Ah, ko zna di ću ja bit dotle…- zavapi tužno
-Di i uvik, baba, kažem joj, još ćeš ti poživit barem pet il deset lita- pokušavam je tješiti.
-Ajde, sinko moj, al ne vidiš koji su mi zemani, ja svaki dan čekan da me gori digne….

Znala je što govori, jer vukla je stotu na plećima, pomagala se štapom i krunicom. Otajstva je povazdan slagala u nisku i Gospi ih darivala, za naše zdravlje i naše dobro. Dobra baba Maša.

Te večeri, samo sat kasnije, mater je moja povela u krevet.
Tek što je spustila stare kosti u postelju, oči joj se za svagda zatvoriše.
Štap je ostao, krunica je ostala, a njena kršćanska duša je otišla.
Digao ju je Nebeski Otac kako se i nadala.
Otišla je s Gospom svojom pod ruku. Nije se osvrtala.
Tamo gdje putuje, tamo ćemo se opet naći.
Tamo će me opet vidjeti.
Kada?
O Uskrsu, dakako, o Uskrsu!

Pakleni krjesovi - kratka priča

Priča je objavljena u časopisu Navještenje


Ljeto je, rujan devedeset prve. Kasni popodnevni sati. Potravlje gori. Tmasti kovitlaci dima iz zapaljenih kuća rišu na čistom plavom nebu prljave oblake mržnje i zločina.
Tisuću žitelja ovog mjesta kao i mnogih drugih mjesta u sinjskom zaleđu moralo je u strahu i tjeskobi srca izbjeći pred strašnim uraganom smrti.
Dojučerašnji susjedi s kojima su dijelili mnoge zalogaje kruha i naginjali iz iste bukare vina danas ih više ne prepoznaju. Naoružani do zuba, u pratnji tenkovskih gusjenica pristiglih iz zemlje gdje je stolovao Otac laži, upadaju u kuće na čijim zidovima vise križevi istog Spasitelja, podmeću oganj i uništavaju najsvetiju baštinu svakog ljudskog bića.
Ako su koga zatekli u kućama, a nije se mogao ili nije htio skloniti od krvnika, život toga nesretnika ne bi vrijedio više od cijene ispaljenog metka, a u nekim slučajevima niti toliko.

Iznad potroskog krša Svilaja majka pod velom nadolazeće noći oplakuje svoju djecu, ali joj ne mogaše pomoći.
Negdje visoko u njenim njedrima, skrivena među bukovim granama, dva para žalosnih očiju kroz vojnički dvogled naizmjence promatrahu ono čemu se ni u najjezovitijim snovima nisu mogli nadati.
Dva hrvatska civila, sredovječni Blaško i njegov najstariji sin, dvadesetogodišnji Anđelko, rođeni su Potročani.
Šumskim makadamom kojeg je vojska odavna ovuda probila iz pravca Zelova, starim "stojadinom" su se uspeli na gotovo kilometar nadmorske visine.
Blaškovih ostalo troje djece i supruga zasad su na sigurnom. Hoteli na Jadranu su prepuni prognanika iz cijele Zagore koji su pred najezdom zla morali ostaviti sve što su imali i uputiti se u neizvjesnost.
Blaškov otac Mate i majka Ljuba nisu bili na sigurnom. Oni su ostali u gorućem zaposjednutom selu. To je Blaško saznao od supruge Dragice koja mu je to telefonom javila u Stuttgart gdje se nepuna tri desetljeća nalazio na "privremenom" radu.
Rekla mu je kroz plač da su svekar i svekrva ostali u svojoj staroj kući nedaleko od njihove nove te da, unatoč kiši granata koja je pljuštala selom, nisu nipošto htjeli krenuti s njima u bijeg.
Svekar Mate, koji je uglavnom sjedio ili ležao zbog posljedica moždanog udara, bio je silno tvrdoglav čovjek. Kad su ga susjedi htjeli iznijeti iz kuće i ukrcati u automobil, iako star, nije se dao. Vikao je: "Neka me ubiju, ja sa svoga ne iđen!"
Njegova žena Ljuba, vidjevši koliko je odlučan u svojoj ludosti, sjela je na krevet do njegovih nogu i jednako odlučno izustila:
"Ni ja ne iđen brez svoga čovika! Dva smo rata priživili, nisu nas dirali ni vašisti ni partizani, pa neće unda ni ovi. Mi smo oboj stari, ko će u nas krećat… Ako nas i ubiju, Bogu vala, nemeremo ni mi živit dovika…"
Što su mogli, nevjesta i susjedi nego ih ostaviti tu gdje su cijeli život proživjeli, i odakle nipošto nisu htjeli otići.




"Đele", reče otac sinu Anđelku odmilja, gledajući kroz dvogled, "meni se čini da je puno dima oko naši kuća…eno i naša nova kao da dimi…"
"Daj meni malo, ćaća", reče sin koji je uz oca ležao potrbuške u zaklonu.
Nakon minutu motrenja, reče ocu:
"Je, ćaća, naša je nova kuća u plamenu, od susida Bilog isto, od Jere isto, od starog Kulaka, od Brke….eno i od stare Pavice….samo didova još ne dimi….eno pet-šest vojnika oko kuća, iđu ća, čini mi se, ulaze u oni transporter i odoše…."
Otac mu tada uze bez pitanja dvogled iz ruku jer nije od uzbuđenja i straha za roditelje mogao dočekati da sin završi sa gledanjem.
U glavi mu je bubnjalo samo jedno pitanje: "Jesu li još živi?"
Nije čuo metke iz tog pravca, pa ga je to tješilo.
Pitao se i što je bilo sa starom Pavicom, udovicom koja je također ostala u kući do njihove jer nije htjela ostaviti svoje stado ovaca. One su joj bile sve što je imala.
"Đele", reče otac repetirajući novi kalašnjikov koji je pri povratku prošvercao iz Njemačke, "ja mislin da je sad pravi čas da se spuštemo doli i da vidimo jesu li did i baba živi. Ako jesu, ja ću dida na leđin iznit uzastranu, a ti ćeš pod ruku vodit babu, more ona ić……znači, onako kako smo se i dogovorili…"
- Dobro, iđemo….sad kad su četnici otišli, sad je prava prilika.
- Aj, čuvaj se, sinko, imaju i oni doli dvoglede i mitraljeze, ako nas spaze, sve nan je propalo…daklen, ajde zamenon i kuda ja tuda i ti…
- Ne boj se, ćaća, stoput san ovdan iša sa stricon u lov…


Za nepunih pola sata spuštanja kroz grmlje i niz strme kozje stazice već su bili nadomak prvih kuća odnosno onog što je od njih ostajalo. Plamen je još uvijek gutao ostatke drvenih greda koje su se lagano urušavale na hrpe polomljenog crijepa i otpale žbuke. Ostajali su samo goli zidovi koji su sablasno stršili u vedro zvjezdano nebo. Jedino je kuća staroga Mate ostala netaknuta. To im je ulijevalo nadu da je sa starima sve u redu. Blaško se samo bojao da će se otac protiviti njegovom planu spašavanja jer je znao koliko je on tvrd i ponosit čovjek. A nije bilo vremena za prepirku i nagovaranje. Iako je padala noć, uvijek je netko od vojnika mogao banuti da bi dovršio palež. A tada bi postalo vrlo nezgodno…..Trebalo je sve obaviti na brzinu. Već je odlučio da se neće osvrtati na očevo možebitno protivljenje. Uzet će ga na leđa i gotovo!
Dok su se kradom približavali djedovoj kući, jaki dim im je ispunjavao nosnice te se Anđelko nekoliko puta prigušeno nakašljao.
Stigavši do vrata djedove kamene kuće, Blaško je osjetio kako mu srce lupa tako snažno kao da će mu iskočiti iz prsiju prije nego li i kroči unutra.
Anđelko je išao za njim i u sebi molio Gospu Sinjsku da uspiju spasiti djeda i baku. Djeda je posebno cijenio zbog njegova guslarskog dara. Dok je bio zdrav, svaki bi događaj u selu opjevao u desetercu tako da su ga u selu svi jako voljeli i na svadbe pozivali. Unuku Anđelku je nekoć obećao ispjevati najljepšu junačku pjesmu kada se bude ženio. Anđelko je to zapamtio, makar je znao da zbog oduzetosti to nikada neće moći učiniti.
U ovom trenutku mu je bilo najvažnije da djed poživi do tada, a za ostalo će lako…
Ulazna vrata djedove kuće bila su širom otvorena. Lagano su koračali, s puškama u rukama, prema maloj kuhinji gdje su djed i baka danju obitavali. Valjalo je biti oprezan. Tko zna je li neki palikuća ostao unutra. Iz kuhinje je također dopirao blagi miris paljevine. Vrata su i na njoj bila otvorena. Iz kuhinjskog stola, progorenog na sredini, još se dimilo. Bilo je očito da površina stola nije podržavala širenje plamena. Kakva sreća! Blaško se približio spavaćoj sobi svojih roditelja dok su mu se ruke tresle od uzbuđenja.
- Ćaćaaaaa! - oteo mu se glasan uzvik iz grla.
"Ćaća" je ležao u bračnom krevetu zavaljen na desni bok kao i inače, tako da je uvijek gledao prema vratima ako bi tko naišao, dok je lijevom rukom skoro dodirivao drveni brodski pod.
Na podu je ležala njegova stara lula kraj koje je niz ruku kapala krv i stvarala malu lokvicu. Djedov beživotni pogled i od četničkog noža unakaženo tijelo bila su preteška slika za njegova sina.
Da ga nije Anđelko pridržao, bio bi se srušio na pod.
- Ćaćaaa…ćaćaaaaa moj….- samo je ponavljao, a onda je, poljubivši ga u hladno čelo, zaogrnuo plahtama preko glave.
Anđelko je zagrlio oca te su za trenutak skupa žalovali. Morali su se brzo sabrati jer je valjalo barem pronaći baku. Ona je unatoč godinama bila dosta živahna ženica te su se nadali da je uspjela pobjeći uzbrdo.
Pretražili su sve prostorije, išli u staju, pogledali oko susjednih kuća u plamenu, ali bake nije bilo. Kad su krenuli natrag u djedovu kuću, Anđelku se učini da iza kuće susjeda Bilog nešto crno pobježe.
Otac i sin repetiraše puške i krenuše oprezno naprijed. Mogao je to lako biti i četnik. Anđelka je bilo strah da ih je možda više od jednog. Virnuvši iza zida, Blaško spazi staricu gdje bježi u zaklon.
- Majkoooo!- dozva je potiho Blaško - Ja sam, Blaško tvoj….i Đele je sa mnom…
Starica zastane i okrene se prema njima uplašenog lica.
No nije to bilo lice bake Ljube, već lice stare udovice Pavice koja je uspjela izmaći četničkom nožu.
- Di mi je mater, Pavice, jesi li je vidila…je li utekla ili su je odveli…? - upita je Blaško koračajući prema njoj.
Ona se tada rasplače i pokaže rukom prema obližnjem bunaru.
- Živu su je……- ne dovrši starica rečenicu već nastavi jecati.
Blaško potrči k bunaru, ostavi pušku na zemlju i obuhvati krunu bunara svojim snažnim rukama.
- Majkoooo…..prokleti bili…majkoooo…- poče tiho i bespomoćno dozivati. U vodi je mogao samo vidjeti pokoju zvijezdu koja se dolje utapala, ali majku nije mogao vidjeti. Ipak, znao je da je nikada više neće vidjeti.
Anđelko priđe ocu i spusti mu ruku na rame dok je još klečao nad bunarom. Znao je koliko mu otac sada pati, a i samom mu je bilo teško. Istovremeno se, držeći pušku u jednoj ruci, osvrtao da tko ne naiđe. Nije bilo vremena za duga oplakivanja.
Vratili su se u djedovu sobu, pokojnika dobro zamotali u plahte i deku te ga odnijeli u vrt iza kuće gdje je mekana zemlja. Iskopali su ponešto gnjilih rajčica i pokoju glavicu kupusa na mjestu gdje su htjeli iskopati jamu za djeda.
Kad se jednom vrate kući, mislili su, njegove će kosti lako premjestiti u groblje, a i one iz bunara….
U trenutku kad su bacali zadnju lopatu zemlje na humak, jedna je zvijezda u dugom luku pala na nebu i ugasila se.
Anđelko se tada sjeti djedovih gusala koje se visjele na zidu njegove sobe
i uz koje tri godine nije bio zapjevao. Nikada ga više neće čuti kako gusli.
Još mu se jednom stegne grlo od te pomisli.
Tada ih sve protrese, zajedno sa starom Pavicom, topovska paljba iz nevelike udaljenosti. Zasigurno s Babića briga. Tko zna gdje će pasti granate koje su zločinci odašiljali jednu za drugom. Jedno je sigurno, nisu gađali vojne ciljeve jer takvih nije ni bilo. Hrvatska nije imala vojsku ni teško naoružanje, već samo hrabre redarstvenike s polupraznim puškama. Ponovno David protiv Golijata!
Blaško i Anđelko nisu više čekali. Sa starom Pavicom, pod okriljem mjeseca koji se izdajnički smješkao, grabili su uzbrdo.
Blaško se u jednom trenutku bio zametnuo staricom kao s djetetom, jer je shvatio da će tako brže napredovati.
Anđelko je stoga uprtio obje puške na ramena, ali i djedove gusle koje bijaše skinuo sa zida.
U sebi se zarekao da će u spomen na pokojnog djeda naučiti gusliti kad već njegov otac nikad nije.
Tek što su prevalili trećinu puta, Anđelko se malo oklizne i padne na tlo. Budući lovačku pušku nije zakočio, ona opali uvis.Noge mu se odsjekoše od straha. Svi su znali što je to značilo.
Dok si nabrojao do pet, mitraljeske salve ih zasuše s više strana. Odjeknulo je i nekoliko topničkih plotuna. Činilo im se kao da su mete na streljani i da je samo pitanje trenutka kada će ih meci pokositi ili granata raznijeti.
Granje, zemlja, kamenje….sve je letjelo zrakom, a meci zujali na sve strane, neki daleko, a neki na samo korak ili dva od njih….
Nisu ni slutili da su neprijateljski položaji toliko blizu. Pravo je čudo kako ih nitko nije zamijetio dok su još bili pored kuća.
Još je veće čudo kako je njih troje preživjelo ovaj opasan uspon.Pavica je cijelim putem govorila Blaški "pušćite me na zemlju, ostavite mene, bižite vi…."
Ali, Blaško to nikad ne bi napravio. "Kad već nisam uspio spasit svoga ćaću i svoju mater", mislio je, "da barem nekoga spasin".
Dok je stari "stojadin" bez upaljenih svjetala tiho brundao krećući se kolskim tragom kroz planinske usjeke, dolje u kovitlacu noći, vražji pir je doživljavao svoj vrhunac.
Novi pakleni krjesovi su se digli u nebo proždirući najnježnije uspomene i dječačke snove koji još bijahu preostali, a vatreni jezici iz čeličnih nemani pržili su tlo po Potravlju i okolnim mjestima rušeći sve što još nije srušeno.
Kad je sve to napokon utihnulo i stijeg mržnje se uzdignuo na vrh jarbola smrti, negdje dolje u brdima, kroz noć, razliježe se krvnikova pjesma. Pjesma je to koju je Poglavar Tame skladao sebi za dušu u danima kad još Mate i Ljuba ni slutili nisu da će se njihovi susjedi iz drugoga sela okrenuti protiv njih.

Bilo je to tako u rujnu mjesecu, devedeset prve, u Potravlju selu, u danima hrvatske Golgote kad je cijela domovina stenjala pod istim krvavim križem.
Bogu hvala i neustrašivom hrvatskom branitelju da je za ovaj izmučeni narod ipak stiglo Uskrsnuće.




















-

Prolitni puti

Koračan ja niz Krčine puton
a ono na ledini poprduša svagdi!
Oko njizi trava se žuti
breživotna.

Na žici od telegrama
tice se male poredale
ćule i čivkuću, ne pristajuć.
Oklen li su sada došle?

Kraj bajana san proša
pa san zeru zasta
Jel se ono danas okitijo cviton
il´ je i juče taki bijo?

- Ma, dašta da je i juče taki bijo
nije se danas okitijo cviton -
lino sunce
s Kamešnice viče.

- Lažeš, sunce,
nije on juče ocvitan bijo!
Ki da ja ne znan
da je proliće pridamnon prošlo!


(I.G.2010.)

-------------------------------------

poprduše-šafrani
aljine-haljine
bile-bijele
lino-lijeno
telegrama-telegrafa
ćule-čuče
bajana-bajama
zeru-malo

Pod 1. vodoravno

četvrtak , 25.02.2010.

Objavljeno u Navještenju



U spavaćoj sobi Vlatka i Nataše, japanski crtići su se redali na komercijalnoj televiziji. Njih dvoje je još spavalo. Nataša je do kasnih sati listala "tjednu lektiru". Ti dostavljači trgovačkih letaka i knjižica su uistinu bili vrijedni. Tek što bi Nataša iz poštanskog sandučića podigla jedan broj, tamo bi se već stvorila hrpa novih letaka i časopisa. Trebalo je imati vremena sve to prostudirati i odabrati najpovoljnije ponude. Ne znamo što je Nataša noćas odabrala, ali znamo da joj je jedan letak ostao čvrsto u šaci nakon što je nehotice odškrinula vrata snu.
Vlatko je, pak, bio budan i do ranih jutarnjih sati jer je pratio prijenos boksačkog meča hrvatskog borca iz daleke Yokohame u Japanu.
Koliko je rundi borba trajala i kako je završila, možemo samo nagađati, no možemo pouzdano reći da su iščekivanje i nervoza kod Vlatka bili obilati jer je na noćnom ormariću ostala potpuno prazna kutija od cigareta, pepeljara prepuna čikova i pepela, kao i prazan lončić od kave te šalica s talogom.
U dječjoj sobi, na svojim krevetima, u polusjedećim položajima, desetogodišnji Hrvoje i dvije godine mlađa Melita bez riječi su tipkali prstićima po najnovijim modelima mobilnih uređaja. Igrice koje su ih zaokupljale nisu dozvoljavale da pogledaju prema prozoru odakle je kroz rupice na roletama odavna mahao novi dan.
Da su se samo ustali i podigli ih, mogli su uživati u idiličnom zimskom ugođaju. Snježnobijele krpice su lelujale zrakom na putu iz nekog dalekog oblaka, te se sasvim neopaženo i nježno lijepile na ledeno tlo.
Nešto kasnije vozilo zimske službe je tutnjeći i grebući prošlo njihovom ulicom sipajući sol po cesti.
Ni to ih nije poremetilo u njihovoj zabavi.
Kad je mama banula na vrata, zijevajući kao da se sprema zagristi ogromnu jabuku, nisu je ni pogledali.
- Dobro jutro, dječice, jeste se naspavali…? - pitala je paleći prigušeno svjetlo.
Nešto su promrmljali ne dižući pogled.
- Pitam samo, jeste li dobro spavali, zar je teško odgovoriti, ha, djeco? - bila je uporna.
Na to je Hrvoje ljuto pogledao i prekorio:
- Zbog tebe sam krivo stisnuo i nisam prošao ovaj "level"….zašto me ometaš? Bolje idi u kuhinju i napravi tost…budi korisna ovom društvu…! - odbrusi joj malac.
-Da, mama, budi korisna, ja ću jesti cornflakes s jagodama za doručak!- složi se sestrica s njim.
Mama se tada ljuto podboči i stane nasred sobe:
- Ma, jel to vi mene….da ne kažem što?! - poviče
Vidjevši da je vrag odnio šalu, Hrvoje će pomirljivo:
- Dobro, dobro, što se odmah srdiš, tata će nam onda spremiti "papicu".
-Mo'š si mislit- procijedi mama, - ni grički top ga ne bi probudio…
Tada se iz bračne sobe začuje povik:
- Na-teeeeeeeeeeeeee! Na-teeeeeeeeee! - tako je Vlatko od milja zvao suprugu Natašu.
-Gdje mi je daljinski, jesi ga vidjela? Ne mogu promijeniti ovaj glupi program, ne mogu vidjeti teletekst….oooo, poludjet ću……- zavapi tužni muž.
-Pokušaj se ustati dragi, pa ga potraži sam, zar ga ti nisi zadnji imao?!
-Daj, baš si okrutna, pa znaš kad sam legao spavati…
-Tko te tjerao da budeš budan? Da si barem nešto korisno čitao, već si do zore čekao da bi gledao dvije minute makljaže..
-Daj, ti mi se javi, misliš da si pametnija od mene ako znaš gdje se u Zagrebu može kupiti najjeftinija torbica ili depilator na baterije.
-Čuj, dragi moj, i ekonomija je sastavni dio života i u svakom slučaju korisnija za obitelj od tvog praćenja sportskih događanja…..Što, recimo, koristi obitelji što ti u dva sata poslije ponoći pratiš rezultate na teletekstu?
- Ha, što je, već si zaboravila da sam ti nakon dobitka na kladionici kupio tu svilenu pidžamu u kojoj se sad tako važno prošetavaš po kući…?
- Da, u pravu si, evo će uskoro biti i četvrta godišnjica od tog sretnog događaja…
- Četvrta, pa što, ne može se dobiti na kladionici svaki dan…
- Ali se može svaki dan igrati i svaki dan buljiti u ekran….i to po cijeli dan! A kad izgubiš daljinski, to je takva katastrofa kao kad moj tata ne može pronaći insulinsku špricu…katastrofa!
- Katastrofa je to kako si odgojila djecu, pa mi ni laku noć ne kažu prije spavanja!
- Naravno da ti ne kažu jer te i ne vide…kad si, recimo, sinoć došao doma?
- To se tebe ne tiče, da ti igraš uvečer nogomet s prijateljima ni ja tebe ne bih pitao kad si došla.
- Da ja igram nogomet s prijateljima?! Vidiš, to ti nije loša ideja…barem bih se odmorila od kućanskih poslova i spoznala što je "pravo prijateljstvo".
- Ma, nisam mislio na nogomet konkretno, nego…
- Nego na kladionicu, je li? I to je svakako korisno, takve stvari zaista treba sponzorirati…
- S tobom nikako na zelenu granu, sve shvaćaš doslovno..
- A ti ne shvaćaš nikako..
- Misliš da sam glup?
- Ne mislim..
- Misliš!
- Ne mislim.
- A onda, u tom slučaju, otiđi i napravi mi nešto za doručak!

Za pola sata svih četvero je bilo u blagovaonici za stolom. Tost se bio malo prepekao, pa je Hrvoje rekao da ga neće jesti i da netko treba smjesta otići u dućan po novi tost jer su kućne zalihe bile ispražnjene.
- Dragi sine- prozbori tata- ja bih te rado uslužio i otišao u dućan pješice po tost, ali kao što znamo, dućani više nedjeljom ne rade….- dovrši tata i pogladi sina po kosi, smijući se.
- Dragi sine - dometne mama - sada vidiš koliko te tata često "uslužuje" kad ne zna da dućani ponovno rade nedjeljom već pola godine!
- A, je li? Nisam primijetio, tako je to kad si stalno zaokupljen nečim …a, je li netko pronašao taj prokleti daljinski?
- Vidimo mi dobro čime si ti zaokupljen, sa svim samo ne s obitelji…- odgovori mu supruga.
- Da, tata, stalno nosiš po kući svoj daljinski kao slijepi Joža svoj štap…- uključi se i Hrvoje u raspravu.
- Daj mi odmah taj mobitel što držiš u ruci, jer ako ja mogu bez daljinskog možeš i ti bez mobitela..! - osvetnički će mu tata.
- Ali, nije pošteno…evo, evo…pojest ću ovaj zapečeni tost samo mi ga nemoj uzeti…- predloži dijete nagodbu.
- OK, jedi onda! - složi se tata
- Ja ću mu ga uzeti, ne treba mu to za stolom….to meni nije normalno da dijete jede s mobitelom u ruci, evo, nije se ni prekrižio prije jela…- reče mama i pruži ruku da mu uzme aparat.
- Ako uzmeš meni, moraš i njoj, i ona ga ima u džepu! - usprotivi se Hrvoje
- Obadva mobitela na sunce! Dosta je više toga terora…po cijeli dan igrice, igrice i samo igrice….ovaj bulji u tv i ništa drugo ne vidi…, pa na šta ovo sliči, je li ovo obitelj ili skup jedinki koja živi svaka svoj život? - goropadno će mama trpajući u džep kućne haljine svoj plijen.
- Sva sreća da imamo tebe, bez tebe smo ko guske u magli! - prigovori muž.
- Da znaš da si u pravu, ali nije u redu da se ovako pred djecom raspravljamo…nismo dobar primjer, moramo biti istomišljenici, a ne se stalno sporiti…- zaključi mama.
- Kako ćemo biti istomišljenici ako ti uvijek misliš drukčije?- brzopleto će muž.
- Kompromis, dragi, k o m p r o m i s! Tih devet slova, upiši pod 1.vodoravno u toj svojoj šašavoj glavici! To si gradivo već trebao savladati u ovih petnaest godina braka….
- Šta, zar je već toliko, ja mislio da je jedanaest!
- Naravno kad si četiri pune godine proveo pred televizorom, pile moje!
- A ti čitajući reklame i časopise!
- Naravno, kad nemam s kim pričati, čekam da mi Melita malo poraste…
- Tako i ja, čekam da Hrvoje malo naraste, pa da skupa idemo na nogomet…
- Ali, ja sam već velik, samo je Nikša veći od mene u mom razredu…- usprotivi se dječak
- Da, baš lijepo, ali dok čekamo, što da radimo?- upita ironično mama
- Možemo jesti cornflakse s jagodama! - slavodobitno će mala Melita.
- Vidiš kako smo mi žene praktične! - pohvali je mama.
- A da potražimo daljinski, mislim svi zajedno?!- ponudi tata bolju ideju.
- A da odemo na sanjkanje, gle koliki je snijeg napadao! - predloži mama.
- Ja sam za to da gledamo skijanje na tv-u, brzo će početi, a to je slično kao sanjkanje samo što su skije puno brže, pogotovo ako voziš spust…
- E, sad si počeo i gluposti pričati. Ja ti govorim da bi konačno mogli izići iz ova četiri zida na zrak i upoznati s djecom malo zimske radosti….osim toga, nedjelja je…mogli bi i na misu, nismo već dugo bili.
- Dobro, slažem se, pristajem na taj kompromis, samo pričekajmo malo dok prestane padati, a što se mise tiče, bili smo na Božić u crkvi, dali smo godišnji dar…pa što sad treba još i svake nedjelje hrliti u crkvu? Djeca nam pohađaju vjeronauk, imaju sve petice i četvorke iz toga….kršteni su, dobili su pričest, a akobogda i krizmat će se….i to je to! Ja čak mislim da malo i pretjerujemo s tim…evo, na primjer, moj kolega Zvonko nije krstio svoju djecu jer će ona sama o tome odlučiti kad odrastu…meni je to isto OK….
- E, jesi se razvezao, a da si barem nešto pametnoga rekao….Otac i majka su ti bolesni, a svake nedjelje redovito idu na misu, mole se, slažu, dobri su ljudi i stvarno im se divim, a ti? Na koga si se ti bacio, takav, molim te, lijepo?
- Ja sam ti, onako, malo na svoju ruku, ali uvijek smjeran i….
- I nepokretan! Naši susjedi, Damir i Dijana su mi, evo, poslali poruku sa sanjkališta, da je tamo ludnica, bezbroj obitelji s djecom…sanjkaju se, grudaju, rade snjegoviće….I mala Darija je s njima, napravila je svog prvog snjegovića, a mi…mi se ovdje "telimo", da prostiš i raspravljamo o tome gdje bi mogao biti tvoj daljinski…..- s tugom u glasu priopći mu supruga.
- Evo ga, tata, našao sam daljinski, bio je na podu iza wc školjke! - uzvikne odnekud Hrvoje koji se kao i sestra bio već udaljio od stola za doručak.
Vlatko se tada razvedri i poviče:
-Bravo, sine! Sigurno mi je sinoć ispao dok sam čekao da počne boks….
U tom trenu malo se zamisli, pogleda u suprugu, te uspije pročitati njezin izraz lica koji kao da je govorio: "Idi, samo, uzmi tu glupu napravu, odvoji se od nas i izgubi još jedan dan života…"
Počešao se malo iza uha, malo se nakašljao, kucnuo prstima o površinu stola….pogledao ponovno suprugu u oči, prišao joj bliže, poljubio je kao što tate ljube mame i šapnuo joj na uho: "Odlučio sam, riješit ću ono pod 1.vodoravno!"
Rekavši to, ustane se, zasvira u šake kao u vojničku trubu i kao veliki vojskovođa, glava obitelji, naredi "pokret"!
- Šta se čeka, vi bube nepokretne, ovisnici o tipkama i tipkovnicama…iziđite iz svojih rupa i pođite za mnom na čist zrak, među ljude…osjetite malo ove snježne ljepote…- grmio je Vlatko poput kakvog novovjekog proroka, dok ga je supruga gledala s čuđenjem i nevjericom.
- Obucite na sebe bojnu opremu, kombinezone, kape, rukavice, jer bitka neće biti laka, uzmite sanjke, plastične tanjure….i ne gubite časa! Moramo stići na bojno polje, pobijediti moćnoga neprijatelja, a poslije…- razvezao se "novoustoličeni general".
- A poslije idemo na popodnevnu misu, da dokrajčimo moćnoga neprijatelja! - dometne supruga dok je pomagala kćeri navući kombinezon za snijeg.

KRAJ

Prosidba u brigu

ponedjeljak , 25.01.2010.

Čuvala je blago Cvita
u Babića brigu, gori
momče mlado njoj doskita
i vako joj progovori:

- Ti si Cvita ruža bila
pod kamenom štano pupa
dal bi za me poći tila
da cvitamo sritni skupa?

Kroz vene joj med poteče
u obraze rumen blaga
promisli se šta da reče
sve izmiri, sve izvaga:

- Moj Ivane, golubane
ja ću tebi ruku dati
ljubiću te sve zemane
al za druge ne smiš znati!

Užeže se momče mlado
u prs'ma mu oganj gori
dok u strani breca stado
prid nju kleče, te joj zbori:

- Cvite mili, ružo bila
viru svoju dajen tebi
jedina ćeš bit mi mila
za ništa te dao ne bi!

Tad mu ona ruku pruži
da joj stavi prsten sjajni
svome cvitu, biloj ruži
pod kamenom dragoj tajni!




I.G.2010.

Gospina brana

petak , 22.01.2010.

Na Perući jedna brana stoji
ona dili jezero i rijeku
branili je Potročani moji
priče ratne još Cetinom teku

Ko ne panti devedeset treću,
kad je četnik sa pameti saša
spremijo nan nesriću najveću
pomogla nan samo Gospa naša

Gospe Sinjska, palimo ti sviću
šta si naša sačuvala sela
niz Cetinu nove zore sviću
jer si, Majko, čudo proizvela

Domobrani s krunicon i puškon
sa Svilaje udarili Zloga
viron tvrdon i mišicon muškon
za slobodu i u ime Boga

Šta će krvnik, neg da branu ruši
pa da voda tisuće odnese
bilo nan je priteško u duši
molitva nas Najdražoj ponese...

Gospe Sinjska, palimo ti sviću
šta si naša sačuvala sela
niz Cetinu nove zore sviću
jer si, Majko, čudo proizvela

Opasna igra - kratka priča

utorak , 19.01.2010.

Objavljeno u Navještenju


Dežurni učenici u osnovnoj školi "Dr Drago Milić" zadnji su sat zvonili pune četiri minute ranije jer je učka Krasna iz Fizike danas trebala malčice "propitkivati o zdravlju" njihove kolege iz razreda. Znali su da će ova njihova mala gesta pažnje naići na sveopće odobravanje sviju.
Za samo pet do osam sekundi, do tada tihu unutrašnjost ove dotrajale građevine u kojoj su prva slova učili njihove mame i tate, ispunila je takva bujica decibela da ih je bilo i za izvoz.
Bili su to uzvici olakšanja i opuštanja, hajde da budemo učtivi, jer bio je petak popodne, zapravo večer, vrijeme kad je većini prva i jedina misao kako se što prije dočepati kućnog praga, baciti torbu s knjigama u najmračniji kutak sobe i onda se posvema posvetiti onome što je zbilja jedino važno u životu, a to je kao što mnogi roditelji ne znaju - igra i zabava.
Mnogi su učenici, oni koji stanuju izvan grada, trebali školski prijevoz da bi što prije realizirali gore navedene zamisli.
I Zlatko zvani Zlaja, a kako drukčije, je bio jedan od takvih. Samo što je za razliku od većine on imao određenih poteškoća pri spremanju tako da je uvijek u zadnji čas stizao na "bus" koji je u ovo vrijeme bio i posljednji za danas.
Tako je bilo i sada. Zadnji sat petašima je bio tjelesni što je značilo da da se Zlaja mora presvući iz sportskog dresa u svoju odjeću, te sve od tjelesnog utiskati nekako u plastičnu Konzumovu vrećicu, obući jaknu, zakopčati je, staviti kapu na glavu, obuti i vezati cipele……. morate priznati, vrlo zahtjevan proces koji je trebalo svladati u nepunih dvadeset minuta do polaska "busa".
I naš junak je ponovno uspio, te "minut do dvanaest" izjurio na školska vrata. Pedeset metara dalje, okupan diskretnom svjetlošću noćne svjetiljke na stupu, još je stajao njegov "bus". Znao je da će uspjeti…bolje reći, mislio je da će uspjeti, jer su mu se na putu prepriječili Oni, četvorica zloglasnih osmaša od kojih su svi u školi strjepili ne isključujući i same učitelje. Čiba, Kličko, Tatoo i Komar su stanovali nedaleko škole, te im se stoga nikamo nije žurilo, oni su bili "dečki iz kvarta".
Nesretni Zlaja nije ih čak ni razlikovao po nadimcima iako ih je gotovo svakodnevno viđao. Uvijek im se sklanjao s puta da mu se ne bi dogodilo kao Robiju iz zadnje klupe kada je "popio" dva šamara pred školom jer im je na uvredljivu primjedbu odgovorio da su….no, ostanimo učtivi i pristojni i nadalje.
"Hej, vidi, klinju, trči mamici u toplo krilo…!" - povika jedan od četvorice, zacijelo onaj najniži, brbljavi Čiba kad je Zlaja već bio nadomak njih.
Svi su bili naslonjeni na školsku ogradu pored koje je hitao naš Zlaja.
Spazio ih je i noge su mu se već tresle od straha kad ih je ugledao, jer morao je potrčati tik kraj njih.
Već je pomislio kako je svladao neželjenu prepreku kad je osjetio da se spotiče o nešto.
Već u idućem trenutku licem je tresnuo o hladni asfalt. Palce je bio zataknuo za naramenice torbe, te ih nije stigao izvući da se dočeka na ruke.
Posljedica toga je bila takva bol kakvu omaleni dječak dosad nije iskusio. Jedva da je uspio zajaukati…zapravo, nije se poslije skoro ničeg sjećao jer je izgubio svijest.
Nije čuo kad su se četvorica huligana skoro uglas stali cerekati slaveći "hrabro djelo" svog tetoviranog, kosatog druga, zvanog Tatoo, koji je Zlaji "pravovremeno" podmetnuo nogu.
Nije čuo ni podrugljive riječi po zlu čuvenog Komara koji dobacio: "Kaj je, kaj ne plačeš, mamica bu sigurno došla po tebe…", a nije vidio ni osjetio kako mu se na leđa lijepi jedan jedan ljepljiv i balav komad pljuvačke koji je doletio iz nikotinskih pluća prvaka škole u pljuvanju i boksu, šutljivog Emila Klička.
U isto vrijeme, njegov "bus" prepun razdraganih školaraca je nestajao u mračnoj daljini.
Kad je Tatoo prišao bliže dječaku koji je nepomično ležao uzviknuo je: "Kaj je, ne buš valjda tu spal…?"
No, kako nije bilo odgovora, pokuša ga čizmom prevrnuti na leđa sve misleći da se dječak "folira".
Tada je prišao i Čiba i s obje ruke ga uhvatio za ramena i okrenuo.
Kad su ugledali blijedo i krvavo dječakovo lice za trenutak su zanijemili, a onda je vođa grupe koji je dobio nadimak po čuvenom boksaču glasno opsovao i pozvao družinu da nestanu za njim u noći jer su im u susret nailazili neki automobili.
Jedan od tih automobila je zastao kraj nepomičnog tijela, a iz auta su izišli žena i muškarac. Odmah su čučnuli do njega i osluhnuli mu bilo. Samo pet minuta kasnije došla je hitna pomoć čija je sirena i rotirajuće svijetlo narušilo mir ove prohladne siječanjske noći.

*

U prigradskom naselju Debeli Brijeg, u ulici Ivane Brlić Mažuranić broj osam, Zlatkova mama Vesela je silno uznemirena nazivala iz svog obiteljskog doma sve one kućne brojeve Zlatkovih kolega-putnika koje je imala. Na njenu žalost, svi su odgovori bili poput "ostao je zadnji kao obično…mislili smo da je ušao…"
Nije znala što da radi, tek, nazvala je muža koji je uskoro trebao doći s posla. Javio je da odmah dolazi.
U međuvremenu je primila poziv od nepoznate žene, a bijaše to upravo ona žena koja je s mužem zastala s autom kraj ležećeg dječaka.
Budući je pri padu Zlatku ispao mobitel iz džepa, a među kontaktima je stajalo i "Mamica" kako je od milja zvao mamu, gospođa "Samarićanka" se lako snašla.

*

Za nepunih pola sata, Vesela i Drago, njen muž, stajali su pred vratima kirurgije u Kliničkoj bolnici. I kao što obično biva u američkim cjelovečernjim filmovima tako su i njih dvoje očajno i nestrpljivo iščekivali dolazak dežurnog liječnika.
Jedina je razlika bila u tomu što je gospođa Vesela naglas molila žalosna otajstva svete krunice, te istom prebirala flourescentna zrnca među prstima.
Drago joj je pokušao reći da ipak bude malo tiša jer je svi u hodniku pogledavaju kao da je blago skrenula s uma.
Nije ga ni čula…samo je nizala Zdravomarije jednu za drugom. Uvijek kad je god imala problem, ali i svednevice, Vesela je molila i zahvaljivala Gospodinu, a i njezin muž bi joj se katkad pridružio.
Tako je i sada on molio u sebi, a ona naglas. I baš kad se prisutnima u čekaonici činilo da je postala preglasna i kao da je zapala u neku vrst transa, liječnik je izišao na vrata i krenuo k njoj i mužu.
"Dobro je……najgore je prošlo….izišao je iz kratke kome u koju je bio zapao i sada je pri svijesti…..možete mu mahnuti s druge strane sobe, kroz staklo..ali samo kratko.."
Kad su ga ugledali, vidjeli su da se pokušava osmjehnuti. Imao je zavoje na čelu i nosu. "Mamica" mu je neprekidno mahala i slala mu nježne puse dok su joj suze radosnice klizile niz obraze. Drago ih je pokušao ukloniti papirnatom maramicom, ali bezuspješno. Izgledalo je kao da su se sva zrnca cijeloga Ružarija otopila iz njenih očiju.
I dok je brisao njene suze, njemu su tekle….
A onda su, ipak, morali otići….bolesnik je trebao mir.

*

U školi idućih dana nitko nije znao što se dogodilo našem Zlatku, tko ga je tako krvnički "prebio". Kružile su razne priče i policija je ispitala sve koji su mogli nešto znati o tome. Bez rezultata. Svi koji su poznavali Zlaju govorili su da je bio dobar učenik pristojna ponašanja koji ni muhi ne bi naudio. Pa, tko mu je onda mogao tako nešto napraviti da je skoro umro?
Jedini koji je mogao odgovoriti na pitanje "tko mu je to napravio" bio je sam Zlatko, a na pitanje "zašto mu je to napravljeno", na to vjerovatno nitko nije mogao odgovoriti, pa čak ni oni koji su to doista učinili, a koji, ruku na srce, nisu nipošto htjeli biti tako surovi i nemilosrdni da Zlatku ugroze i život.
Tada bi bili ubojice…i pitanje je kako bi se s tim teretom nosili kroz život čak i ako ih ne bi otkrili.
No, što je bilo s njima, jesu li ih doista otkrili, jesu li bili primjereno kažnjeni za ono što su Zlatku napravili?

Ovako je to bilo. Nakon što je gospođa "Samarićanka" pozvavši hitnu, rekla Zlatkovoj mami da joj sin leži pretučen i nepomičan na asfaltu kraj škole, njegova mama se usrdno molila da s njim bude sve u redu, a kad je vidjela da će tako i biti jednako usrdno je molila za obraćenje onih koji su to učinili. Nije ih poznavala, ali je kao istinska vjernica svim srcem vapila da se kao djeca Božja i oni vrate svom Ocu. Ni u jednom trenutku nije ih mrzila, već je samo mrzila na zlo koje ih je vodilo.
Njen muž nije bio tako smiren i prepun praštanja, te je htio iste večeri krenuti u istragu s namjerom da onom koji je tako naudio njihovom sinu sunce više ne izađe.
Supruga Vesela mu je, srećom, na vrijeme sakrila ključeve od automobila te je sve ostalo samo na namjeri.
Znajući njegovu narav preporučila je sinu da prešuti tati tko su bili nasilnici i da kaže kako se ne sjeća, da su ga s leđa napali, da je bio mrak…
Zlatku nije trebalo dvaput reći….volio je svog oca beskrajno, ali je znao da je ponekad nagao i nepromišljen. Odlučio je, reći će mu kad se potpuno smiri.
A petog dana Zlatkovog boravka u bolnici, čudo!
Zlatku je stigla nenajavljena posjeta! Četiri nešto starija momka pomalo klošarskog izgleda i poprilično stidljivog ponašanja, što bi za one koji su ih poznavali bila prava senzacija.
Najstariji od njih, a mogli su svi ići u osmi razred, otprilike, držao je u ruci vrećicu sa slatkišima i sokom, te nije znao kuda s njom.
Kad ih je sestra pozvala kod Zlatka u sobu, malo su se snebivali, a onda ipak, sramežljivo poput malih curica, stupili naprijed.
Gledali su u pod bojeći se podići pogled prema "domaćinu".
"Bog", prvi je pozdravio Zlatko iz kreveta na što su i oni nešto slično promrmljali. I Zlatko je bio u čudu gledajući u što su dojučerašnji vuci preobrazili.
Čiba, Kličko, Tatoo i Komar su s nelagodom u duši i bez riječi stajali pred žrtvom svoje bezumne razuzdanosti kojoj se dosad nije bio nazirao kraj.
"Kako si?", prozbori ipak vođa im, Kličko, pružajući bolesniku ruku i vrećicu sa slatkim.
Na vratima sobe, iza njihovih leđa, stajala je Zlatkova "mamica" i promatrala prizor zbog kojeg se tako usrdno molila. Sada je znala da je Bog uslišio njene molitve i bila je zbog tog neizmjerno sretna i zahvalna.

*

Nitko u školi nije nikada saznao što se doista zbilo sa Zlatkom one večeri, samo se pričalo da postoje neki "fantomski napadači" kojih se svi trebaju noću čuvati…..i malo brže vezivati vezice na cipelama nakon zadnjeg školskog sata!
"Fantomski napadači" iz ove priče su pohađali školu kao i ostali, ali nikada više nisu činili nikom zlo, već su prednjačili u dobrim djelima, a ni u učenju nisu odviše zaostajali.
Drugi je problem što se neki novi momci prometnuli u fantome koji javno i tajno nasrću na nejake i osamljene iskazujući svoju nadmoć bez valjanog povoda.
I dok se psiholozi i pedagozi nadmeću u tezama o uzrocima njihova ponašanja, negdje pored škole u parku ili u samoj školi u nekim njenim zakutcima i sada, u ovaj čas, na tvoje dijete nasrće, možda, skupina jakih i bezobzirnih koji ne misle na posljedice ove opasne igre.
No, hoće li se ona bezbolno završiti ili ćeš i ti, oče, tražiti osvetu ako bude drukčije, a ti, majko, hoćeš li smoći snage oprostiti i moliti za one koji su od zloga zavedeni?




KRAJ

Iz kamena dite

četvrtak , 14.01.2010.

Ispo briga zažalilo dite,
rodilo se iz kamena siva,
braća vuci bršljanon ga kite,
a Peruća valon ga umiva.

Obraze mu sestra bura briše,
Svilaja ga povija ko mati,
bešika mu po smilju miriše,
misečina ležaj mu pozlati.

Zvona stara s šematorja tuku
Pilip, Jakov, apostoli mista,
Potročanca uzimlju pod ruku
i vode ga put Isusa Krista!

Bogu našem svu smo viru dali
do Dinare pisma rera vije:
- rodijo se Potročanac mali,
u njemu se dičan čovik krije!

Bičin grade, zidino junačka,
čuvaj za njeg paripa i pušku,
meštre Marko, vrlino guslačka,
nazdravi mu, zagusli po mušku!

Zvona stara s šematorja tuku
Pilip, Jakov, apostoli mista,
Potročanca uzimlju pod ruku
i vode ga put Isusa Krista!




---------------------------------

brig-brijeg
zažaliti-zaplakati
bešika-drvena kolijevka
šematorje-crkveno dvorište
rera-pjesma Dalmatinske zagore
Bičin grad- tvrđava Potravnik
parip-konj
Marko-narodniguslar Marko Kunac

Put u svitlost

nedjelja , 01.11.2009.

Put u svitlost

Ona neće doć na kavu,
ni on neće na balote,
ne trevin ji nikad
suboton u Sinju…

Ošla je, znan
i on je za njon…
Ja još nisan prez nade
osta…
Moramo se vidit,
ne more to tako...

Mirluši cviće
i plamen u svići
žalost topi…
Kraj uzglavlja klečin
i travu čupan
šta je iznikla
po grebu…

Samo da se vrati…
samo da se vrate…
da popijemo kavu,
da bacimo na balote
il da se digod trevimo
suboton u Sinju…

...........

Ma, jopet, ćutin,
srce pripovida:
ima za nas novi svit,
od balote veći,
od kave mirlušniji,
i taki se nemore
pazarit u Sinju…

Oti je svit
iz duše načinjen
da greba ne pozna
ni plamena sviće…
već svitlost vičnu,
radost i pismu
anđela i ljudi
šta se ljubu,
šta se volu…


I.G.

Vršidba

ponedjeljak , 12.01.2009.

Dok su tice cvrčale sa murve
a sunce još daleko u Duvnu
did i baba bili su na guvnu

Baba mete, did stožinu teše
Sivalj rže, iz izbe se glasa
vršidba je od žitnoga klasa

Za po ure još je svita tute
drage volje ruke će in dati
a na koncu zajno i rerati

Doveli su Sivalju drugara
nemiran je, sa zobi ga mite
Niko reče: „Nu, sklonite dite!“

Snoplje suvo sad po guvnu pada
čeljad višta sa vilon ga baca
razbacuje svakud di kopito gaca

Did je unda mašijo se škurje
i na konje oglave nataka
a svu čeljad sa guvna je maka.

O stožini uže je i kljuka
S otin did ji kači ispo vrata
pa ji goni po klasju o zlata.

Konji skaču i potkove zveče
škurja vije, zanjimon se praši
zrnje vrca u travežu Maši

Kad živine obigraše krugom
vrh stožine otiše se popet
did in neda, zapovida - „Jopet!“

Jopet, jopet, al na drugu bandu
kljuka iđe konju odoskraja
on tudumi, za to nema straja.

U vršaj nan uletijo zvizdan
sunce umah napušćalo Duvno
zanje snoplje zaleglo na guvno…

Konji ržu, stožina se krivi
umor čela orosijo svimon
a ja pismu dovršijo rimon

Na jezero

Niz Dočiće marširaju
po petoro..
Babići, Prološčići
Cvitkovići
dva-tri Kunca
Krčinari
Jure Vicin i Bešlići...


Šta se čeka, iđen i ja
po šugoman
mali šampun
u kesici, vini
dal od breze
il koprve...
u vodi se lipo pini


Niz Dočiće, bos po čičkin
i kamenjin
ima cakla..
šta to škodi?!
kad mrluši
svakud cmilje
i kad grabiš vrcon vodi


U Titlića Dragi vika
čudo dice
po kamenjin
s obe bande
niko pliva
niko skače
niko pita: „ko more odavde?“


Kamen velik, povr glave
niko nesmi
ja se javljan
da uvatin slavu:
„Čekaj da se
doli spušćen
pa skačen na glavu!“


Kad san ja na kamen stao
i ugleda
vodu mrku
i duboku jako,
odma nama
ja san saša
pobiga san, nisan plako!

Velika Noć

nedjelja , 11.01.2009.

Filipu i Dominiku za vrtić i list Ciciban prigodom Božića


Ova je noć velika i sveta
Od Velike Gorice, pa do nakraj svijeta
Ovo je noć najljepša od svih
Ovo je blagdan neizmjerno tih
Ovo je noć velikoga pira
Ovo je blagdan ljubavi i mira
Ovo je noć što beskrajno traje..
Ulice i trgovi bljeskaju i sjaje
Ovo je noć kad kitimo bor
Pravimo kolače i pjevamo k`o zbor
Ovo je noć molitve i sreće
I u našim srcima nikad proći neće

Ovo nije noć kao druge ista
Ovo je noć – kad iščekujemo Krista!

Vrabac Cicibanac

Filipu i Dominiku za vrtić i list Ciciban prigodom kraja vrtićge godine


Jedan je vrabac veseo i mali
volio djecu najviše na svijetu
Jer su mu jednom mrvica dali
on ih je posvuda pratio u letu!

On je volio dječju graju
a ona nisu ni znali za ptića
koji se zbog njih, u mjesecu maju
doselio pokraj vrtića!

I otad on s njima provodi sate
od ranoga jutra, negdje oko šest
kad ih dovedu, mame il` tate
to je za njega najljepša vijest

On obožava ove «malce»
i danju s prozora uživa dugo
gledajuć te slatke «genijalce»
gdje crtaju, boje il štogod drugo

I na predstave on ide s njima
u dvoranu što je uvijek puna
Skriva se među lusterima
jer nema siromašak tih deset kuna!


I sretan je uvijek u dječjoj blizini
u vrtiću il` na dalekom izletu
jer to su «cicibani» dragi i fini
što poštuju odrasle i slušaju «tetu»!

A tužan je bio vrabac mali
kad je «ciciban» jedan bolestan bio
i nije jeo što su mu mu dali
sve dok «cicić» nije ozdravio!

A danas je tužan i sretan, također
jer za grupu jednu, vrtićku, veću
vrijeme «cicibana» upravo prođe..
i on im želi - u školi sreću!

Želi im petica punu torbu
učitelje, k`o što su bile tete
u svemu uspješnu borbu
i da se katkad - i vrapca sjete!

Maskenbal

Dominiku za vrtić i list Ciciban


Maskenbal je, djeco, prava stvar:
danas si luda, a sutra si car!
S maskom možeš biti bilo što
jer maski ima raznih, čak preko sto!

Stavi šešir, uzmi pušku i još viči «hoooj»..!
-I bez konja - ti si kauboj !

Uzmi luk i strijelu, pero ili čamac..
-Tako radi svaki indijanac !

Ako ti se borba mačem sviđa
crni pojas sveži , tad si pravi ninđa !

Penješ li se svuda i još skačeš kao sjena
lako možeš - glumit Spidermana !

Voliš li more i drvena ti ruka
tad, zacijelo, ti si - Kapetan Kuka !
A okrugli nosić i ogromne hlače
svima će reći: da si klaun koji plače!

Al`, ako si curica i Marko te zeza
sa krunom na glavi - ti si princeza !

Čaroban štapić i na tebi svila
otkrit će tajnu: da si dobra vila !

Nos dugačak, šešir i metlica
Uglas viču: da si zla vještica !

A da mjesto metle zaodjeneš krila
Svima bi nam tada ko anđeo bila!

Maskenbal je, zato, prava stvar:
Jer danas si luda, a sutra si car!
S maskom možeš biti bilo što
Maski ima raznih, čak preko sto!

Zeko u bijegu - scenarij za školsku predstavu

Dominiku za II.razred


(Prazna pozornica. Sa dva jaka pljeska dlanovima , jedan dječak iza zastora oponaša pucnjeve lovačke puške. Na pozornicu dotrči uplašeni zeko koji, očito, bježi pred lovcem. U velikom strahu trči sad lijevo, sad desno, sve vrijeme noseći u šapi tajanstveni zamotuljak.Odjeknu još dva pucnja na koje zeko zaklopi uši šapama, te se, naposljetku, okrene u pravcu publike)

ZEKO:
«POMOZITE MI, DOBRI LJUDI
MENE GONI LOVAC LUDI
PUCA, JAO, NA SVE STRANE
PUCA, NIKAKO DA STANE»

(Zeko trči po pozornici, a na dva slijedeća pucnja, poskoči u zrak od straha, zatim se u čudu, šireći ruke obrati publici)

ZEKO:
«ŠTO JE SKRIVIO, JADAN ZEKO
NIT POJEO MED, NIT POPIO MLIJEKO
A, NI KUPUS, ŠAPE MI, NISAM TAKO
ZAŠTO ME, ONDA PROGONI OVAKO?!»

(Odjeknuše potom, čak četiri pucnja zaredom, na koje se zeko još više rastrči po pozornici , a onda, odjednom, zastane, odmota zamotuljak koji je cijelo vrijeme imao u šapi, izvuče poveću mrkvu iz njega (!), ogleda se na sve strane, te se još jednom obrati publici)

ZEKO:
«JAO, LOVČE, DOSTA, DOSTA
NAPRAVIT ĆU ŠTO MI OSTA
VRAĆAM, EVO, MRKVU TVOJU
DA SAČUVAM GLAVU SVOJU!»

(Zeko, na kraju, poljubi dragu mu mrkvu i teška srca se oprosti od nje bacivši je na pod pozornice i nestane. Nakon nekoliko sekundi, pojavi se lovac s puškom, uzme mrkvu, kimnu glavom kao da ju je prepoznao i obrati se prema publici, prije nego nestane)

LOVAC:
«EH, MOJ ZEKO, UŠATI
MRKVU NEĆEŠ KUŠATI!
NAĐI DRUGE SLASTI
MOJE NEĆEŠ KRASTI!»


(Obojica se, potom, vrate na pozornicu zagrljeni i naklone se publici koja ih isprati pljeskom)

KRAJ

Cerebrum, Cerebellum i Živci - igrokaz

Filipu za zidne novine, IV. razred - na temu živčanog sustava



Veliki Mozak: Dobar dan djeco, sigurno ste nešto priredili za plakat na temu Živčani sustav? Niste? Nema problema! Moj mlađi brat, Mali Mozak i ja, ukratko ćemo vam pojasniti taj samo naoko zapetljan i kompliciran sustav.

Mali Mozak: Tako je brate! To uopće nije teško. Hoćemo krenuti?

Veliki Mozak: Može, „malac“. Evo, najprije, da se predstavim, moje pravo ime je Cerebrum..

Mali Mozak: …a ja sam Cerebellum!

Veliki Mozak: Možda ste o nama čitali u knjigama ili na internetu, ali da se ne hvalim, mi vam u sebi imamo toliko raznih podataka koliko ne stane u pet gradskih biblioteka, a uskoro otvaramo i „šestu“! Pametniji smo od svih vaših računala zajedno, jer za razliku od njih mi možemo stalno učiti, učiti i učiti…

Mali Mozak: Koristite naše usluge! Bit ćete nagrađeni mnogim peticama, a mi, vaši mozgovi, ćemo se još osnažiti i biti još pametniji…

Veliki Mozak: Čekaj, samo malo, pitali ste me nešto o živčanom sustavu? Naišli ste na pravog, jer ja sam Big Boss i zapovijedam cijelim vašim tijelom! Ujedno smo mi, nas dva mozga i živčana centrala vašeg tijela. Skoro kao telefonska centrala. Živci koji su na krajevima raznih žica raspoređeni uzduž vašeg tijela su kao mali mobiteli s kamerama koji sve snimaju i šalju poruke o tome da vas naprimjer, boli zub, stopalo, da vam je hladno, da vam se ne da učiti…..

Mali Mozak: Moj brat odmah reagira na to i zapovjeda vašoj volji da biste trebali otići zubaru, vašim mišićima i kičmi da se sagnete i izvadite trn iz stopala, da pružite ruke prema vješalici i navučete jaknu…da se konačno primite knjige i još koješta.

Veliki Mozak: Osim toga, moj manji brat zapovjeda vašim mišićima kako da se rasporede da bi vi mogli lijepo i sigurno voziti bicikl. Ako je njegova naredba slabo primljena, lako se možete srušiti na cestu i onda „jao“…

Mali Mozak:Zato, slušajte naše naredbe i vjerujte nam…

Veliki Mozak:Hej, vidi tko nam je došao! Živko Živac sa suprugom! Baš tebe trebamo. Hajde, molim te, predstavi se djeci!

Živko Živac: Dobar dan djeco, moj šef, Veliki Cerebrum me već predstavio, a evo, sa mnom je moja prijateljica Živka…

Živka Živac: Bog, djeco! Upravo smo stigli iz Lista noge, brzo smo se vozili Leđnom moždinom i evo, sretno stigli kod naših šefova u centralu, da im javimo o laganom udarcu vrhom kopačke u list noge.

Živko Živac: Inače, nas živaca je tridest i jedan par i neprestano smo u pokretu. Držimo se, svaki uz jedan kralješak. Nedaleko od nas nalazi se i Centar za reflekse.

Živka Živac:Uh, malo prije je jedna curica prstom dotaknula vruću peglu i jedan par naših kolega živaca je u samo dijeliću sekunde dojavio

Cerebrumu, a on još brže odaslao pravi savjet Centru za reflekse i curica je hitro odmaknula prste…

Živko Živac: Toliko od nas, hitamo natrag na svoje mjesto, nešto se događa u listu noge…

Veliki Mozak: O.K., vidimo se!

Mali Mozak: Sretnoooo…dođite nam opet u Središnji živčani sustav!

Veliki Mozak: Odoše…tko zna što će nam opet dojaviti ovi iz Perifernog živčanog sustava. Nadam se dobre vijesti.

Mali Mozak:Već dugo nema nikakvih novosti iz Autonomnog živčanog sustava. Izgleda da je sve po starom.

Veliki Mozak:Da, automatski procesi poput disanja teku neometano…No, zato svake sekunde milijuni drugih živčanih signala nam dolazi na obradu….

Mali Mozak: Neki od njih su debelo prekršili prometne propise, jer su se vozili k nama i do 300 km na sat!

Veliki Mozak: Braco, reci djeci da se šališ, jer kod nas u tijelu ne vrijede ograničenja brzine kao napolju. Dakle, živčani signali zaista smiju i trebaju putovati tako velikom brzinom.

Mali Mozak: Naravno da se šalim. Svaka brza informacija je dobrodošla. Tada imamo vremena razmisliti. Nekad je dobro dugo razmišljati da bi se donijela ispravna odluka. Eto, ja sam maloprije razmišljao punu tisućinku stotinke sekunde! Ali, što ćeš…

Veliki Mozak: Niš`, evo, upravo nam stižu vijesti od osjetilnih živaca, Njuško Čulovidac sa suprugom Dodirkom . Kažu nam da su upravo čuli zvono za završetak školskog sata!


Mali Mozak: Zar već? Nadam se da smo uspjeli djeci bar malo pojasniti taj Živčani sustav…

Veliki Mozak:Da, malo! Ovi iz četvrtog D su već sve skužili, siguran sam…
Mali Mozak: Jesi siguran da im nismo išli „na živce“?

Veliki Mozak: Siguran sam, jer još nemamo takvih dojava…

Mali Mozak: Znači, shvatili su baš sve?

Veliki Mozak: Možda ne baš sve, ali…evo, javljaju mi osjetilna gospoda da upravo sada zvoni kraj sata! Naredi mišićima da ustanu, to je tvoje područje..

Mali Mozak: Hajde, djeco, ustanite, prošećite malo po holu, ali se nemojte igrati „lovice“ ni gađati papučama!

Veliki Mozak:Heeeej, Cerebrellume, mali brate, kako su samo brzo ustali! Uvijek sam ti zavidio kako tebe brzo poslušaju…

Mali Mozak: Nema na čemu, jer eno ih, već se love po holu….Ništa im ne mogu! I papučama se gađaju…

Veliki Mozak: Bjež´mo!


KRAJ

Krdo divljih svinja

Filipu za zidne novine, III. razred


U visokoj šumi, tamo pokraj Sinja
živi sretno - krdo divljih svinja !
Danju spava i rasteže papke,
noću kreće na važne zadatke!

Žabe lovi i korijenje u slast jede,
vuka se kloni, a naročito mede!
Rilom kopa crve, a kad nestane im žira:
u polju kukuruznom – eto pravog pira!

Ljudi ih se boje, jer imaju kljove
pa im puškom lovačkom - pokvare sve snove!
I zato se svinje rado bukve drže
jer tamo se mogu - sakriti još brže!

Tamo im je „brlog“, njihov topli dom,
tu čuvaju mlade, tu žive po svom!
Kad je ljeto sparno i kad buhe grizu,
u kaljužu skaču - ak` je ima blizu!

Mužjaci se „veprom“ zovu, a „krmačom“ ženke,
sa njima su „praščići“, što se plaše sjenke!
Zajedno su, naravski, krdo divljih svinja
ima ih i drugdje - ne samo kraj Sinja!

Baba Roga

subota , 10.01.2009.

U našom bunaru plaši
jena crna Baba Roga!
U dubokoj vodi ladnoj
njezina je, kapas, loga.

Mate viče: - Pojišće vas,
ne iđite dico blizu!
Kad se nagnen priko krune
niskosti mi trnjci lizu!

Mogla bi me povuć lako
prez sindžira u dubinu
ka štaj niko dite, litos
na Bitelću il Ruminu

U meni je straja više
negli vami priznat mogu…
I dalje se ja naginjen,
oću prvi vidit Rogu!

Turijo san sić sa vodon
da je udre zlu, po glavi
Siguro je sada ljuta,
čeka vakat da se javi!

Baba Roga dicu voli
rado izist za užinu
mene neće, jer već bižin
kod matere u kužinu!

I.G.





loga - brlog, konačište
sić - kanta za vodu
sindžir – lanac
turijo – gurnuo
vakat – pravi čas
trnjci – trnci
kapas – čini mi se
niskosti – niz leđa

Potroskom junaku Marku Babiću

petak , 09.01.2009.

Nuder puče, šta ću ti sad kaz'ti
dobijo san od srca ovlasti:

U Potravlju, selu Cetinskome
počast dajen sinu junačkome,
Potroska je rodila ga mate'
čujte ovo koji to ne znate!
Babić Marko, junak Vukovara
borijo se suprotiv barbara
borijo se srcon pradidova
napravijo groblje od tenkova!
Četrnajest sam je uništijo
od dušmana Trpinju branijo!

Nažalost je dušman brojan bijo
i teknikon grad je pokorijo…
Tri miseca sa zemlje i zraka
orili su po gradu junaka,
naposlitku, ušli su u njega
avetinje paklenoga stijega…
Krv nevina potekla je tada
ruševina ostala od grada,
jedvo Marko sačuvaše glavu
izbigaše tragediju pravu…
Borijo se sve do kraja rata
do slobode, u zemlji Rvata..

Prijatelji rekli su za njega
da je častan, i to prije svega,
da je 'rabar ka šta niko nije,
da mu ponos u žilama bije…
I taki je pukovnikon posta,
domovini dao je podosta,
a za sebe nije tijo ništa,
ponos Marko ne minja za išta!
Tuđman mu je dava mirovinu
prisidničku, dobru imovinu,
odreka se, ko da je to šala:
"Prisidniče, nalipša van fala!"
Ter je Marko nastavijo radit,
svojin rukon samog sebe ranit,
ne triba mu za poštenje plaća
kad on zemlji samo njezno vraća!
Mnogi su ga prozivali ludin,
pokatkada i sam mu se čudin,
ali on nije sa ovoga svita
tako reci, ako te ko pita!

I Gospod je sve to dobro znao,
pa je Marka zarana prizvao,
u nebu mu pripravijo dvore,
za glavu mu isplejo lovore,
jer je Marko ispunijo zavit:
domovinu časno će obranit!

i opetujen:

U Potravlju, selu Cetinskome
počast dajen sinu junačkome,
Potroska je rodila ga mate'
čujte ovo koji to ne znate!
Babić Marko, junak Vukovara
borijo se suprotiv barbara
borijo se srcon pradidova
napravijo groblje od tenkova!
Četrnajest sam je uništijo
od dušmana Trpinju branijo!

I.G.

Komišanje

subota , 15.11.2008.

Posidalo čudo žena
uokrug po našem guvnu
Luca, Mara, Iva, Vena…
dvanest, po mome računu

Nasri guvna leže klipi
kukuruza rpa cila
- Komišaj de, svitu lipi
evo jila, evo pila!

Bacili se svi na posa
vridne ruke klipe gule
na klipu je brk i kosa
ki u našeg dida Vule…

Kako sunce uprav zađe
i zrikavci zrikat stanu
ojkati je sad najslađe
podignu se tri na stranu…

„Oj divojko materina..“
pucali su tanki glasi
vraćala ji i planina
da se pisma ne ugasi

Pojilo se uštipaka
i popilo kave turske
skomišalo naramaka
ostale su samo trske

Ki šterika misec svitli
katrige su sada prazne
pa pirkaju litnji vitri
i donose pisme razne..

„Oj, divojko materina
Jesil kuruz skomišala
doći ću ti iz Krčina
bil mi pure zamišala?“